Ta predstava kratko traje. Brat nije posebno uvjerljiv, glas mu nakon prve rečenice gubi snagu, i onda obojica stoje pred mojim krevetom, gledaju me velikim očima iza kojih osjećam da se skupljaju suze, i ja kažem mlađem, a obraćam se obojici: “Ma čega se bojiš?” i “Naravno da možeš sa mnom.” Kao po scenariju, stariji odlučno kaže: “Ja se ne bojim!” i odmah nadoda “Ali ni ja ne želim spavati sam.”

Prve im noći napravim mjesta u svojem krevetu i slažemo se redom: srednje tijelo, malo tijelo, veliko tijelo. Kroz otvoreni prozor balkona slušam šum automobila na velikoj cesti i huk nadolazećeg vlaka. Malo tijelo pita: “Što je to bilo?” ali ja ga, umjesto odgovora, pomazim po leđima, i sljedeće je sekunde njegovo duboko disanje najglasniji zvuk u sobi. “Ti nećeš s nama?” šapćem kćeri kad proviri kroz odškrinuta vrata, ali obje već znamo odgovor. Dovoljno je velika, a nedovoljno odrasla, ona se danas ničega ne boji.

Slušam kako nekoliko kilometara dalje živi Beč, živ i glasan. Ranije sam toga dana djeci objašnjavala koncept turističkih klopki, upali smo u skoro svaku, a sada naše teturanje širokim ulicama, dok smo zaslijepljeni bjelinom mramora, pripada trenutku u prošlosti. Za danas smo gotovi s ulogom turista. Nemamo više raspored i popis mjesta za obići, nikome ne govorimo “Enschuldigung” i “Danke”. Napokon smo opet, u tišini i vrućini ljetne noći, tu samo mi. Tu sam ja, koja djeci kažem da se ne moraju bojati, i tu su oni, koji mi to vjeruju. Napokon sam, kad oni zaspu, tu samo ja, koja radim najbolje što mogu i nadam se da je dovoljno.

Druge me noći samo upitno pogledaju prije ulaska u krevet, treće se noći podrazumijeva da je moj krevet naš krevet. Samoj sebi priznajem da se manje bojim kad su pored mene. “Ma čega se bojiš?” pitam se, ali lista je preduga, i od nje ne mogu zaspati, pa si zabranim liste i popise i rasporede, duboko udahnem miris dječje kože i uskladim svoje disanje s njihovim. Kad me sin u snu zagrli, mi smo si veliko klupko čuvanja.

Nezadovoljna svojim tijelom, promatram ostala tijela na plaži, i osjećam se bolje. Svi izgledamo čudno ovako polugoli. Svako je ljudsko tijelo na drukčiji način neobično, a svi smo na isti način nesigurni.

U moru među nama nema razlika, samo smo glave koje plutaju iznad površine. Dan je oblačan i vjetrovit, valovi nam ulijeću u usta. Gospođa iz Beča pliva s nama do “krunice”, iako se ne poznajemo, kaže da ne voli biti sama u moru. Sama u moru. Zastrašujuća slika.

“I mi ćemo ovog ljeta do Beča”, kažem. “Možda se negdje slučajno sretnemo. Samo, nisam sigurna da ću vas prepoznati kad budete u odjeći”, dodajem. “Ili kad budem suha”, nastavlja ona - i ja je zamišljam na ulicama Beča mokru, u kupaćem, ljudi je sa zgražanjem gledaju, a ona čeka da je ja prepoznam.

Kasnije ću prema autu i ja hodati mokra, u kupaćem. Blizina mora mi dopušta da odjeću ostavim u torbi, ovdje nikome nisam sumnjiva.

***

Rijeka

Kupa je na ovom dijelu, u ovo doba godine, plitka i mirna, dan ranije sam plivala s njima, provjerila sam. Provjerila sam, podsjećam se. Znam da nema virova ni brzaca, ali svejedno napeto osluškujem njihove glasove koji se s rijeke dižu do terase na kojoj sjedim. Ne mogu se koncentrirati na knjigu. Pratim cijuke, tražim promjenu u boji glasa, trzam na svaki krik, a njihovih je krikova puno jer su djeca i jer su sretni i jer ne razumiju da su drugi ovamo došli u potrazi za tišinom. Djeca svoju sreću izražavaju otvoreno i glasno, slobodno se njome razbacuju, nameću je svima. Djeca se ne boje svoje sreće.

Nakon nekog vremena, čujem kako se uspinju blatnom stazom, i tek bih sada mogla u miru čitati, ali potrošila sam vrijeme za samoću na brigu za njih iz daljine.

***

Jezero

Iz auta vadimo ručnike, hranu, igračke, nekoliko vreća stvari nosimo do jezera. Nakon dvije minute hoda, pitaju me “Koliko još?”

U jezero ulaze oprezno i polako, sivilo oblaka boji vodu u hladno. “Smiješ na luftić”, kažem kćeri. “Ako te vjetar odnese, maši mi s druge obale.”

Duže sam spremala hranu za piknik nego što je piknik trajao. Djeca su pojela čips, lijeno se rastežu na ručniku. Povrće, kruh i namaze nosit ćemo doma.

“Dosadno nam je”, kažu za desetak minuta. Sunce se povuklo, za sobom povlači i njihov entuzijazam. “Igrajte malo nogomet”, predlažem, “Tražite skakavce, idite na ljuljačke”, odgađam povratak. Vjerujem da bismo na izletu trebali biti bar toliko koliko je trajala vožnja do jezera.

“Dosadno je”, ponavljaju u sve gušćem ritmu, naizmjence, a onda i meni postaju dosadni, pa slažemo ručnike, hranu, igračke, i opet vučemo sve nazad do auta. Križam “piknik u Fužinama” sa svoje ljetne liste.

***

More II.

More ne poštuje granice, diže se i razlijeva po betoniranoj obali. “Tko je razljutio more da nas tako napada po plaži?” pita me u prolazu stariji gospodin i mi se smijemo, ali more ne zna kad mi mislimo da smo dobri. Priroda radi po svome. Zelena rijeka mjesecima mirno teče da bi se, nakon nekoliko dana uporne kiše, izdigla iz korita i sve poplavila. Jezera presušuju. Šume koje stoljećima rastu, izgore u nekoliko sati. Pomicanje tektonskih ploča zgrade za stotine obitelji sravni u sekundi.

Izbezumljujuće je razmišljati o tome. Lakše je brinuti kako u kupaćim kostimima izgledamo nepoznatim ljudima.

***

Valovi asfalta

Vozimo se praznim ulicama vrućeg Zagreba. Na prvom se semaforu pali zeleno, a već kod drugog kći uzbuđeno vikne: “Woohoo, zeleni val!” Kad ga zajašemo, vesele nas prenese cijelom Maksimirskom.

***

Zalijevanje

Više od dva tjedna nikoga nije bilo kod kuće i travnjak je spržen od sunca. Palim prskalicu, u sebi se ispričavam vrtu jer ga dugo nisam zalijevala, trava je požutjela od čekanja. Na vodu se sa stabla odmah spuštaju jedan kos i dva vrapčića. Skakuću između kapljica, žedno piju. I oni su jedva dočekali naš povratak.

“Donesi mi bilo što, isto je”, kaže čovjek i ja se dublje namjestim u sjedalu da napravim mjesta iritaciji koju osjećam u želucu. Smeta me što joj se obratio s Ti, kao i to što joj nije svojom odlukom olakšao posao. Kako on to misli: bilo što, kako to: slano i slatko su isto?

Promatram ga iskosa. Crna majica napeta preko trbuha, koljena mu se sudaraju sa sjedalom pred njim, razmišljam o tome kako različita tijela zauzimaju različitu količinu prostora, ali kako nekad nije stvar samo u fizičkom tijelu.

Kad se par minuta kasnije stjuardesa vrati, ruke su joj pune grickalica. Nudi mu na izbor: vrećicu kikirikija, malu tubu Pringlesa, paketić gumenih bombona, slane perece, KitKat. U sebi se kladim da će uzeti Pringles. On grabi gumene bombone.

Pravim se da gledam kroz prozor, ali promatram njegov profil. Uredno podrezana gusta brada, pravilan nos i istaknuto čelo. Obrve su mu zaštitni krovići nad očima, a oči su usađene duboko, njegovom pogledu treba duže nego našem da se susretne s predmetima, zamišljam. Zanimljiva mi je kontradikcija između njegovog ozbiljnog izgleda i njegove djetinje želje, ali možda sam ja puna predrasuda. Tko kaže da samo djeca smiju jesti gumene bombone?

Dječak u njemu je budan. Prvo hladnom limenkom ocrtava mokre kružnice po stoliću pred sobom, a zatim kovanicom struže po srećki. Par sekundi oboje držimo dah, a onda on taj beskorisni komadić papira predano presavine nekoliko puta, i otvori vrećicu bombona.

Iako i dalje gledam prema prozoru, prema njemu, osjećam da namjerno ne sreće moj pogled. Guta medvjediće, ne nudi ih, ne dopušta mi da mu kažem: “Ne bih, hvala” i da se u tom trenutku osjetim kao da smo, mojem odbijanju usprkos, ipak nešto podijelili. Prazno sjedalo između nas čini me nevidljivom, oko čovjeka koji se nepoznatoj stjuardesi obraća s Ti, ne postoji nitko. A možda je, pomislim, samo sramežljiv. A možda je, mislim dalje, stvarno nepotrebno obraćati se nepoznatim ljudima pored sebe. Možda je dovoljno gledati ravno pred sebe. Ja, koja svima nudim sve, od žvaka do uvida u najdublje misli, nisam ništa bolja od njega, iritantna sam na drugi način. Tjeram ljude da sa mnom dijele čak i kad to možda ne žele.

Još ćemo dva sata sjediti u istom redu u zrakoplovu. Tableta za smirenje konačno će samouvjereno prokolati mojim krvotokom pa ja ću ta dva sata provesti u polusnu koji će mi ukočiti vrat, i neće me zanimati što je taj nepoznati muškarac za to vrijeme radio. Pogled na šarene medvjediće u njegovom dlanu, puno premalenom u odnosu na njegovo tijelo, potpuno je utažio moju želju za pričom. On to ne zna, ali dao mi je i više od slatkiša.

I uistinu! Ispod perzijskog tepiha od crvene ovčje vune virilo je boso muško stopalo.

“To je noga mojeg prijatelja, kolege iz gimnazije.” brzo je odgovorila gospođa Petrić, sva smetena. Ovo nije očekivala. Naizgled je nonšalantno povukla tepih preko stopala. “Srela sam ga slučajno u gradu prije neki dan.”

“Zašto nam je on sada pod tepihom?”

“Nije cijeli, samo noga.” pokušala je gospođa Petrić ublažiti situaciju, iako je znala da je pod tepihom cijeli, da mu je kosa mokra jer je tek izašao iz tuša i da ne nosi majicu. Kći je odložila oglodani batak i uključila televizor. Upravo je počinjala repriza “Kola sreće”, a ona nije propuštala ni jednu epizodu.

U stanu gospođe Petrić sve je uvijek bilo čisto i uredno. Ipak, ako bi se nepozvan netko zagledao u uglove, u tamu ispod ormara ili u uski procjep iza dvosjeda, našao bi sigurno gomilice prašine, kovanice i par gumica za kosu. Najzačudnije su se stvari ipak mogle naći pod tepihom u dnevnoj sobi. Sve po što se gospođi Petrić nije dalo saginjati, pomela je pod tepih. Tu su bile metalne spajalice, mrvice od plastelina, neplaćeni računi, luk, pilica i rezbarska daščica, pomoćni kotači malenog bicikla, umjetno krzno, smaragdne naušnice, popisi za trgovinu, stranice iz dnevnika, pisma Djedu Mrazu, kilogram oštrog brašna.

Ispod tepiha pomela je gospođa Petrić i svoju diplomu Ekonomskog fakulteta i praznu radnu knjižicu, kao i bankovni račun na koji joj je muž jednom mjesečno uplaćivao dogovoren iznos. Pored njega zagurala je i krivnju koju je osjećala kada je taj novac trošila.

Neke je stvari trebalo dublje gurnuti. Neiskorištene autobusne karte u jednom smjeru, bosa stopala na podu hotelske sobe, “Ne mogu prestati misliti na tebe” te “Ne možemo se više čuti, kompliciraš mi život” položila je u kartonsku kutiju, zakopala u rupu ispod parketa i prekrila tepihom. Obitelj Petrić je i ne znajući gazila svakodnevno preko njezinih izljeva bijesa, preko urlanja u jastuk, preko histeričnog ridanja pod tušem. To je sve, i još par sitnica, gospođa Petrić gurnula pod tepih.

Sjela je u naslonjač u uglu i netremice je, u očaju, buljila u pod. Pročitala je negdje jednom da mora postati svjesnija sebe, da se mora suočiti sa svojim problemima, da mora prihvatiti odgovornost za svoje postupke. “Baš ne moram!” pomislila je tada. Sada je, nažalost, to stopalo izvirilo, a pored njega ugledala je i rub crvene haljine koju je kupila za dvadesetu godišnjicu mature, a na kojoj joj je on u tri ujutro potrgao patent na stražnjem sjedištu svojeg auta. Ne može ostaviti svoje probleme da leže nasred dnevne sobe. Morat će nešto poduzeti prije nego natjecatelj “Kola sreće” iz izloga broj tri izabere traku za trčanje.

“Suglasnik S,” naglas je zatražila njezina kći glođući još jedan batak. “I nudim konačno rješenje: Bijeg od stvarnosti.”

Gospođa Petrić je iz kuhinje donijela nož i vilicu, staklenu soljenku i bočicu Tabasca. Zatim je oko vrata svezala krpu i sjela na pod pored tepiha, prekriženih nogu. Prvo će progutati ponos, zatim bijes, pa redom sve ostalo.

“Mama, boli me trbuh,” zastenjala je kći s kauča.

“Uzmi si mineralne iz frižidera,” promrmljala je gospođa Petrić usta punih neostvarenih snova. “I donesi i meni čašu, molim te.”

Ja za njim ponavljam: "Da, tamo smo živjeli." Moram to izgovoriti svaki put kad prođemo pored balkona, kao mantru, kao pozdrav slici iscrpljene i nesretne sebe koja drži majušnog njega, koja drži dah, i koja bi htjela drukčiji život. Moram je spominjati. Moram se podsjećati da je ta verzija mene postojala da bih mogla uživati u ovome u što sam izrasla, u ovom drukčijem životu.

***

"Ne smiješ sam na školsko", inzistira sadašnja ja, a on predlaže da onda hodam iza njega, da se pravim da nismo skupa. Od toga mi se prvo malo stegne pa proširi srce. Kad je bio manji, često smo se igrali "nekog nepoznatog." Ja bih krenula iza njega, nekog nepoznatog gospodina, i onda bih ga ispitivala kamo on to ide, a išao je svukud, od susjeda do svemira, taj je gospodin svakog dana bio negdje drugdje.

Ali kamo god da je tog dana odlazio, uvijek bi me pred vrtićem tužnim glasom pitao: "A imate vi kuću?" i ja bih tužnim glasom odgovorila "Ne, ja nemam kuću" i onda bi me on pozvao da živim s njim, njegova je kuća jako lijepa.

***

Hodam za njim preko parka. Jutros je zabunom obukao bratovu majicu i njegovo se malo tijelo u njoj posve izgubilo, on je karikatura djeteta u odrasloj odjeći. Čeka me kraj ograde: "Možete li mi, molim Vas, pomoći?" Dok guram metalna vrata, ne mogu odoljeti pa pitam: "Jesi ti ovdje sam, dječače?" a on kaže: "Jesam", ali pomalo nervozno, nije siguran sviđa li mu se još uvijek ova igra. Možda mu je glupo praviti se, možda je prevelik. Ne želim da bude velik. Zato ga ne pozivam da hoda sa mnom, da živi sa mnom u lijepoj kući, ne govorim ništa.

Ja se i dalje igram. Zamišljam da sam stvarno neka nepoznata. Nisam ga držala dok je bio najmanji na svijetu, ne znam kako miriše ujutro, ne prepoznajem svoje rečenice u njegovim mislima. To me prestravi pa glasno viknem njegovo ime, a on se okrene: "Šta je, mama?"

Ja ne znam reći što je. Kažem: "Pazi preko ceste."

Konobarica bez riječi stavlja kavu na stol, gledam joj ruke, i u njezinom brzom okretu odjednom vidim i njezinu djevojčicu. Baka joj češlja dugu, crnu kosu, govori kako je najljepša ikad, a djevojčica kroz prozor gleda livadu iza kuće po kojoj ne smije trčati. Nemoj, zaprljat ćeš se, rekla je baka previše puta. Nemoj, krpelji će te. Djevojčica je poslušna, mirno je prosjedila djetinjstvo, a sad je velika, i bake nema, a ona više ne razmišlja o toj livadi kao o tajnom mjestu, sad je samo vidi kao obvezu koju mora kositi.

Za šankom sjedi druga djevojčica, kratke kose, u tijelu koje je prestalo rasti kad je napunila dvanaest. Lagano skoči s barske stolice nakon što je ispila pivo, po nju je došla sestra čije je tijelo istog okruglastog oblika, s vrata joj viče da požuri. U selu su je znali kao ljepšu ružnu sestru, bila je nekoliko centimetara viša, i noge su joj bile ravnije, ali prošlo je otad pedeset godina, i toga se više nitko osim njih dvije ne sjeća. Ni one to ne pamte svjesno, ali predodredilo im je živote. Veća se sestra u mladosti osjećala krivom što je nju netko poželio, što se navečer iskradala preko livade, ispod velikog stabla, ljubiti se u mraku, dok je sestra ostajala ležati u sobi, u kojoj je ništa nije moglo ugrijati. Njih nitko nije upozoravao da se paze krpelja. Sad se obje šutke penju na bicikle, odlaze cestom dublje prema selu. Već godinama opet žive zajedno, skupa su odgojile djevojčicu koja je jednom odselila daleko.

Dječak za šankom proveo je djetinjstvo na livadi, kosio je travu, slagao je sijeno, sam je izvadio na desetke krpelja sa svojeg mekanog tijela koje je naraslo toliko da se sad prelijeva sa stolice na kojoj u šutnji provodi po nekoliko sati dnevno.

Konobarica me pita trebam li još nešto. Djevojčica u meni želi joj pokazati madež na stopalu. Vidi, bio je između nožnog palca i prsta do, a sad se preselio više gore, stopalo mi je naraslo. Imaš li i ti putujućih madeža? djevojčica želi pitati, a ja kažem: Ne, hvala. Dodajem i: Jako vam je lijepo ovdje, a ona slegne ramenima i kaže: Nema ničega tu.

„Hoćeš i ti pivo?” dovikuje negdje iza mojih leđa. Vratio se s posla i sada će sjesti na balkon, u stolicu pored moje, u moj privatni prostor i prekrit će moju tišinu svojim glasnim idejama.

„Može.” Iznenadi me vlastiti glas, hrapav od šutnje. Nebo je tamnoružičasto, more je već crno. Još nekoliko minuta i umjesto bijelih kućica na drugom kraju zaljeva, vidjet ću blijeda svjetla. Ako pričekam još duže, vidjet ću zvijezde.

„Neću ti ga donijeti ako nećeš popiti do kraja”, nastavlja on iz kuhinje i znam da stoji pred otvorenim frižiderom. „Uvijek kažeš da hoćeš pivo, a onda u sat vremena otpiješ dva gutljaja i na kraju ga proliješ jer je toplo. Ako ga nećeš popiti, ja ću.”

„Pa dobro. Donesi, i ako ga ne popijem, možeš ti.”

„Ne može tako. Dok se ti sjetiš da nećeš više piti, pivo će već biti toplo.” Sada stoji ustobočen iza mojih leđa, ali ja se ne okrećem. „Reci mi da ćeš popiti cijelo pivo ili ti ga neću donijeti.”

„Isuse…” promrmljam tiho, a zatim kažem glasnije: „Popit ću cijelo pivo.”

***

Nekoć davno lako sam se zaljubljivala. Sretno i manje sretno. Voli me, ne voli me. U dečka koji me otpratio kući pa se usred noći vratio na plažu da bi pronašao narukvicu koja mi je spuznula sa zapešća dok smo se ljubili na oštrim stijenama. Voli me.

U onog koji je svaki puta kada mi je rekao da me voli, nadodao „ali ne više od mame”, jer se bojao da će Bog pomisliti da ne voli svoju majku dovoljno ako ga čuje da drugima izjavljuje ljubav. Ne voli me.

U jednog koji mi je godinu dana pisao duga pisma o tome koliko mu nedostajem čak i kada sam se preselila na drugi kontinent. Voli me.

U onog koji mi je jednom cijelu noć ridao u krilu dok je pričao kako je njegov otac redovito tukao njegovu majku, a koji me, kada sam ga ostavila, ošamario na odlasku, a zatim šakama lupao po zatvorenim vratima i vikao da nije isti kao tata. Ne voli me.

I konačno u onog koji mi je, dok se u mene zaljubljivao, nježno kažiprstom kucnuo par puta po čelu: „Sviđa mi se tvoj čudni um.”

„Sada možda da. Ali počet će ti ići na živce.”

„Nema šanse.” Voli me.

***

„Kakvo ti je pivo?” pita kao da smo na degustacijskoj večeri u eksluzivnom restoranu.

„Dobro”, odgovorim pa nadodajem: „Hmeljavo je.”

„Hmeljavo?” ponovi gotovo s gađenjem. „To nije riječ.”

„Ima okus hmelja.”

„Da. Od hmelja se radi pivo.”

„Da. Radi se i od vode i od ječma pa mi nije ni vodeno ni ječmeno.”

Otpijem još jedan gutljaj. Ne da mi se, ali sada moram završiti limenku.

On iziritirano uzdahne. „Šta ti je u zadnje vrijeme? Pitao sam te samo jel’ ti se sviđa pivo.”

„Znam. Oprosti”, kažem reda radi.

„To tvoje „oprosti’ mi ništa ne znači. Još uvijek izgledaš ljuto. Kao da sam ja za nešto kriv.”

Otpijem još jedan gutljaj. Pivo je gorko. Da sam odgovorila: „Nije loše, ali malo je pregorko”, razgovor bi bio puno ugodniji. Ponekad moj mozak kaska za mojim riječima. „Uspori. Razmisli prije nego što izgovoriš”, govorio mi je muž dok sam još uvijek vjerovala da si nećemo ići na živce.

Ima pravo. Smeta mi. Ne da mi se razgovarati. „Oprosti”, pokušam ponovno, ali ne znam kako nastaviti rečenicu. Zbog čega se točno ispričavam? Pivo je stvarno hmeljavo.

Nakon kratke šutnje on mi kaže, a ja znam da tako i misli: „Bilo bi mi draže da nisi tu. Jednostavnije. Što vrijeme više odmiče, to manje vremena želim provoditi s tobom.” On, za razliku od mene, ne izgovara riječi samo da bi čuo kako zvuče.

„I meni bi bilo draže da nisam tu”, pomislim tko zna koji put, ali to ne kažem naglas. Ništa što je važno ne govorim naglas. Misli čuvam u sebi dok mi se ne natisnu na pluća i ne počnu me daviti kada ih poželim iskašljati.

Na sekundu zamišljam kako ustajem, kako zastajem pred ulaznim vratima tek da bih nataknula sandale i kako odlazim. Daleko. Bilo kamo. Ali onda zamislim i kako se djeca bude u susjednoj sobi i pitaju zbunjeno: „Gdje je mama?” prije nego što počnu plakati. Ne mogu otići. Ne mogu nedostajati djeci.

***

Majke ne ostavljaju djecu. Majke ostaju i kada im je svega previše. Majke uspavljuju, hrane, tješe, ljube, zabavljaju, maze, presvlače, slažu igračke iz Kinder jaja, govore stvari kao: „Daj mi ruku kada prelazimo cestu” i „Moraš pojesti i povrće” i „Ne bacaj kamenje psu u hranu” i „U redu je biti drugima čudan, upoznat ćeš ljude kojima će to biti super.”

Žene ne ostavljaju muževe. Žene ostaju i onda kada bi se željele ponovno zaljubiti. Žene hrane tijelo i ego, govore stvari kao: „Danas će kiša, ne moraš zalijevati vrt” i „Kupila sam ti onaj sir koji voliš” i „Možeš li ostati s djecom dok sam ja kod doktora?” Žene ne govore stvari kao: „Nisam pospremila stan jer mi se nije dalo” ili „Ne, hvala, ne trebam vrećicu. Stavit ću slance u kapu” ili „Ne sviđa mi se ovo pivo. Previše je hmeljavo.” Takve stvari govore mala djeca. I baš kao dijete koje grančicom čeprka po krvavoj rani na koljenu, iscijedim tiho: „Sjećam se kad sam ti bila zabavna. Jednom si mi rekao da bi me zauvijek mogao slušati.”

„Godinama sam te slušao. Sada nemam više strpljenja za tvoju zaboravnost i zbunjenost i sulude teorije. Sada mi se to više ne da.”

On otpije gutljaj piva i zagleda se u pod. Ja otpijem gutljaj piva i zagledam se u zvijezde.

***

Otkad sam povjerovala da ćemo biti zauvijek sretni, nisam se željela zaljubiti. Nisam bila s onim koji mi je u tri ujutro poslao poruku: „Imaš lijepa stopala.” Nisam bila s onim koji mi je rekao da ne vjeruje u muško-ženska prijateljstva jer se netko uvijek zaljubi, a koji je na moje „Ja se neću zaljubiti” odgovorio: „Svejedno se ne možemo više družiti.” Najviše nisam bila s onim s kojim sam u ljetnoj noći gledala zvijezde. „Tamo je Veliki medvjed”, pokazao je, a ja sam dodala: „A tamo je Mali”, i mahnula neodređeno rukom jer sam znala da mora biti negdje gore, a zapravo sam željela reći: „Lezimo na livadu, bolje ćemo vidjeti zvijezde. Možemo razgovarati, a možemo i zatvoriti oči, a možemo se i praviti da je svijet stao, a možemo i prestati disati kada nam se prsti slučajno dotaknu, a možemo se i ljubiti kao da nema sutra.”

Ali uvijek ima sutra, a sutra ću i dalje biti nečija majka i nečija žena pa prvom nisam odgovorila na poruku, drugom sam potvrdno kimnula da razumijem, a trećem sam, umjesto prekrasno neizvjesne budućnosti, ponudila: „Moram kući, kasno je.”

***

„Ako umrem prije tebe”, izvalim i zapitam se hoću li zažaliti, „moraš si naći drugu ženu. Tebi treba neka nježna, koju zanima politika i koja zna peći kolače.”

„Slijedi, dakle, praktični dio razgovora.” On s poluosmijehom spusti praznu limenku na stol. „A ti? Što ćeš ti ako ja umrem prije tebe?”

„Imat ću niz ljubavnika.” Na trenutak se nasmije kao nekoć davno dok se zaljubljivao u mene. „Ali ni s jednim neću biti dovoljno dugo da mu počnem ići na živce.”

„Čudan je taj tvoj um”, kaže on pomirljivo. „Kakvo ti je pivo?”

„Nije loše. Malo je pregorko.”

„Hoćeš još jedno?”

Razmislim sekundu, a zatim odgovorim: „Može.”

Ramenom je gurnula teška drvena vrata. Kameno dvorište obasjano blijedim svjetlom mirisalo je na mahovinu. Na vrhu stepenica, na trećem katu, dočekala ju je crnokosa, okruglasta žena, očito vlasnica stana. Prepriječila se na ulazu. Njezin je široki osmijeh djelovao ukočeno, govorio je da nešto nije u redu, i Irena je, umjesto srdačnog pozdrava, duboko uzdahnula.

“Entra, signora, entra!”

Nova tajnica nije joj poslala detalje o stanu, samo adresu i gotovo beskorisne upute. Irena je očekivala malenu, kompaktnu garsonijeru, ali našla se u građanskom stanu koji nitko nije stoljećima renovirao. Bacila je pogled niz dugačak, tamni hodnik. Kameni pod, niz drvenih vrata s lijeve i desne strane, nekoliko metara visoki stropovi. Entuzijastična ju je gazdarica gotovo ugurala u prvu sobu s lijeva: “Vaša spavaća soba. Tu su krevet i ormar i stol…”

“Grazie, vidim.” Irena je odmah podigla kovčeg na krevet. Nije trebala obilazak. Neka joj kaže da u stanu nema vode ili da se pokvario hladnjak, neka to odmah riješe da konačno može leći. “Možda da mi samo pokažete kupaonicu. Ostatak stana ću pogledati ujutro, kad se naspavam.”

“Da. Kupaonica je ovdje, pored, ali…”

Evo, tu smo. Gazdarica je zastala u pola rečenice i Irena joj se instinktivno poželjela nasmiješiti, ohrabriti je, ali uspjela se suzdržati. Šutnja i zainteresirano lice. Neka se žena sama iskoprca.

“Kupaonicu ćete dijeliti”, napokon je procijedila.

“Kako to mislite? Plaćeno je korištenje cijelog stana.”

“Pa da, možete koristiti cijeli stan! Kuhinja je tamo, slobodno sve koristite, raskomotite se, imamo i aparat za kavu…”

“S kim bih to trebala dijeliti kupaonicu?”

“S mojom nećakinjom. Ona je umjetnica, studira slikarstvo, ali znate kako je… U Bologni je mladim ljudima jako teško naći stan pa…”

“Ona, znači, živi u ovom stanu?”

“Da.”

Ireni težina obuzme već bolno tijelo. Ne sad i ovo. “Rezervirali su mi cijeli stan, ne jednu sobu.”

Nije ni trebala otići na put, ali kolega se razbolio. Šef je baš nju trebao jer “ti ćeš znati s tim Talijanima, Irenice, neće se s tobom izvući na šarm! A i lakše ti je organizirati se nego drugima…” Ona je uvijek mogla. S punih pedeset nije imala planova osim presaditi cvijeće na balkonu i možda posjetiti mamu. Svejedno. Nije željela, nije joj se dalo. Peglanje, pakiranje, moljakanje susjede da joj hrani mačku, nervoza oko toga hoće li se košulje zgužvati u kovčegu, hoće li stići na bus, hoće li mama biti u redu, pa sati i sati treskanja u autobusu jer ne podnosi uzlijetanja aviona, nepoznati ljudi koji žvaču pohanu piletinu i glasno razgovaraju telefonom, možda je ipak trebala uzeti auto, spavat će u još jednom nepoznatom krevetu. Bila je preumorna za sve to. Nije željela na put, a svejedno je ponovno pristala.

“Ne, to nikako nije u redu!” Glasno je odbrusila gazdarici i iznenadila samu sebe. Inače si ne bi dopustila izgubiti kontrolu, zarežati na drugu osobu, ali bila je u stranom gradu, govorila je stranim jezikom, zbog toga se osjećala drukčije, oslobođena pravila komunikacije.

Na njezin očajnički trzaj, u gazdarici se probudio prkos. “Razumijem. Ne morate ostati u stanu ako vam to ne odgovara. Vratit ću vam novac.”

Sama ideja ponovnog izlaska na ulicu i traženja novog smještaja u deset navečer bila joj je previše, bijesu usprkos. “Večeras ne idem nikamo. A sutra ujutro će vas kontaktirati moja tajnica u vezi s punim povratom.”

“Va bene, signora”, rekla je gazdarica. Ireni je njezin glas zazvučao posprdno. Okrenula joj je leđa i otvorila kovčeg iz kojeg nije izvadila ništa. Da umiri otkucaje srca, koncentrirala se na glasno kuckanje zidnog sata sa zlatnim kazaljkama. Kazaljke su se skoro preklopile. Devet i četrdeset četiri. Trebala bi sjediti na svojem kauču, namakati stopala u slanoj vodi i gledati detektive koji se opet iznova čude kao da prvi put vide mrtvo tijelo. Umjesto toga, suzdržavala se od plača pred nepoznatom ženom.

Odbrojila je do pet. “Kako se ta nećakinja zove, ta s kojom prisilno dijelim stan?” Kad se okrenula, vrata su bila zatvorena, signore više nije bilo u sobi. Irena je skvrčila šake, a onda je glasno zbacila cipele, popela se na krevet, sa zida skinula sat i izvadila iz njega baterije. Platila je ovaj stan. Tu može što god želi.

Sako je prebacila preko stolice u kutu, a zatim je podigla suknju i bijesno sa sebe oljuštila najlonke. Dosta poslovne žene. Sako, suknja, svilena bluza, prozirne najlonke, niske salonke, stroga frizura, francuska manikura, lažni osmijeh, provokativna pitanja, britki odgovori. Irena u odijelu, poslovna Irena, bila je odlučna, izravna i samouvjerena. Irena u pidžami, kućna Irena, bila je nesigurna i usamljena.

Otkako joj je prošle godine umro tata, a mama naglo još više ostarjela, Irena je počela sumnjati. Dok je sama gledala televiziju, sama večerala, sama pila vino, uvjeravala se kako voli biti sama, kako uživa u slobodi i nezavisnosti, kako je svjesno izabrala karijeru, kako se voli dokazivati, ali glas koji ju je u tom smjeru gurao niz život postajao je sve tiši. Birala je sigurnost. “Tvoj život je bezvrijedan”, šaptali su joj glasovi iz dubine trbuha. “Umrijet ćeš, a nisi ni živjela.”

Šalica čaja od pasiflore pomoći će da se smiri. Uvijek je sa sobom nosila vrećice čaja, trebala je samo tople vode. Staklena vrata na kraju hodnika bila su širom otvorena, iz prostorije je dopiralo toplo svjetlo i šum vode. Tamo je sigurno kuhinja.

Irena je uzdahnula i mentalno se pripremila na ponovno sukobljavanje s gazdaricom, ili bar na neprijateljsko odmjeravanje. Na trenutak je osvijestila da je bosa, a da još uvijek nosi suknju i bluzu. Iz stoljetnog kamena pod njezinim je stopalima izbijala hladnoća i ona ju je učvrstila uz tlo, napunila je snagom.

U kuhinji je, umjesto gazdarice, pred otvorenim hladnjakom stajala, nepomična poput slike, mlada žena vitkog tijela i kratke, crne kose. Na sebi je imala samo gaćice i usku potkošulju. Irena je instinktivno ustuknula, svjesna da nepozvana ulazi u nečiji privatni prostor, ali odmah se zatim u nju vratio prkos. Stan bi trebao biti njezin, neće zbog ove balavice izbjegavati kuhinju, napravit će si čaj kako je planirala. I zamolit će tu djevojku da ubuduće odjevena hoda stanom. Irena nije platila da joj bude neugodno zbog nečije golotinje.

Kuhinja je bila dugačka i uska i smrdjela je na ustajali dim cigareta. Ništa u ovom stanu nije bilo ni slično onome što bi Irena očekivala na poslovnom putu. Obično je spavala u replikama Ikeinih kataloga, stanovi su u svakom gradu bili isti, zaboravila bi ih u trenu kad bi za sobom zatvorila vrata. Ovdje kao da je zalutala u tuđi život, kao da je ovaj stan biće za sebe. Na lijevom kuhinjskom zidu nalazila su se dva uska i dugačka prozora. Drvene su prozorske daske bile zatrpane šalicama, praznim pivskim bocama, biljkama u različitim stadijima umiranja, papirićima, upaljačima, sve je te predmete netko tamo odložio jer za njih nije našao pametnije mjesto, a onda su postali dio prostora. Uz zid na kraju kuhinje stajao je drveni stol, nevješto obojan u bijelo, i dvije crne stolice, svaka s jedne strane. Sudoper je bio pretrpan prljavim posuđem po kojem je glasno tekla voda. Iz plastičnog bijelog kuhala je isparavalo.

Irena se nakašljala. “Buona sera”, izgovorila je i zakoračila u kuhinju mašući vrećicom čaja poput bijele zastave.

“Ciao!” Djevojka se široko osmjehnula, kao da ju je očekivala, i raširila je ruke u znak dobrodošlice. Irena je na trenutak pomislila kako će je zagrliti.

“Italiana?”

“No, Croata.”

“Ah”, promrmljala je djevojka neodređeno i Irena nije bila sigurna zna li ona uopće gdje se nalazi Hrvatska. “Sigurno si umorna nakon dugog puta”, zacvrkutala je na lokalnom talijanskom i napokon zatvorila slavinu. “Sjedi, baš je zakuhala voda za čaj.” Pokazala je na stolicu za stolom u kutu kuhinje, kao da se dobro znaju, kao da joj Irena svake večeri u isto vrijeme dolazi u goste.

“Popit ću ga u sobi, ne želim ti smetati…”

“Ma ne smetaš, što bi smetala? Ionako sam mislila sjesti i zapaliti, dobro bi mi došlo društvo.”

Irena je odjednom osjetila umor u tijelu, težinu u prsima, tugu što joj ova gotovo djevojčica, koju niti ne poznaje, prvi put u dugo vremena pruža nešto najbliže nježnosti, a samo joj je ponudila stolicu i čaj.
“Pa u redu onda”, slegla je ramenima, djelomično i zato što nije znala što bi drugo. Osjećala se nesigurno i izloženo u nepoznatoj kuhinji pred polugolom djevojkom, lakše joj je bilo napraviti što joj je rekla nego donositi vlastite odluke. Djevojka je ispružila ruku i Irena je pomislila da će je uhvatiti za njenu, da će je kao dijete povesti do stola. Htjela je reći: “Mogu i sama, hvala”, ali ona je samo dohvatila vrećicu čaja koju je Irena prije odložila na radnu površinu.

“No, sjedi”, djevojka je otvorila ormarić iznad glave i istegnula se dohvatiti šalice na najvišoj polici. Irena je brzo spustila pogled. Da bi došla do stola, morala se provući između djevojke i prozora. Kroz poluotvoreni prozor iza leđa čula je pulsiranje grada, a ispred sebe je osjetila toplinu mirisnog, mladog tijela. Sjela je na stolac u kutu, odjednom svjesna svojih godina.

“Gdje ti je teta?” pitala je. Nije znala što drugo reći.

“Otišla je kući. Sve ti je objasnila?”

“Je”, Irena je umorno slegla ramenima. Neće se žaliti. Večeras ionako više ništa nije mogla promijeniti.

“Usput, ja sam Elena”, rekla je djevojka i na stol odložila dvije šalice čaja. Iz ladice je izvadila paketić duhana, iz njega marihuanu u plastičnoj vrećici, i rizle. “A ti?” pitala je, gledajući u džoint koji je spretno motala. Kad je rekla da će zapaliti, Irena nije očekivala travu, a sada nije mogla reći da se predomislila, da će ipak u sobu. Elena je osjetila Irenino oklijevanje, ali nije razumjela razlog, pa je podigla pogled i brzo dodala: “Sorry, nisam ni pitala, OK je da ti govorim ti? Oprosti, ja tako sa svima.”

Irena je kimnula. “Ja sam Irena”, rekla je, a Elena je polu-šaptom ponovila: “Irena.” Iz njezinih usta zazvučalo je egzotično. “Hoćeš i ti?”

Dim je već ispunjavao kuhinju. Cijelog je života radila sve ispravno, poštovala je i zakone i nepisana pravila ponašanja. Nije vozila poslije čaše vina, nije prelazila cestu na crvenom, razvrstavala je smeće, redovito je nazivala mamu, vilicu je držala u lijevoj, nož u desnoj ruci, slala je poruke sućuti, čestitala je rođendane. Prihvaćala je poslovna putovanja i onda kad joj se nije putovalo. Ali ovdje… Ovdje je nitko ne gleda. Ovdje je nitko ne poznaje.

Elenini vitki prsti držali su džoint u zraku dok je pričala o zagađenju u Bologni ili o arhitekturi, možda o nečem trećem, a Ireni se činilo da je prošla cijela vječnost prije nego što joj je mozak nagovorio ruku da se pomakne. “Dirljivo je što ona misli da ja znam što radim”, pomislila je. “Što me vidi kao nekoga tko je proživio život.”

Prsti su im se na trenutak dotakli. Ovdje su si bile bliske, one svake večeri tako sjednu u kuhinju nakon dugog dana. Irena je povukla dim. Znala je da ga mora zadržati u plućima, ali i prije nego što je izdahnula, osjetila je olakšanje, otpustila je dio sebe.

“Vidi me”, rekla si je, “u Italiji s nepoznatom ženom pušim travu u kuhinji.” Kad je pogledala oko sebe, sve joj se učinilo puno života. Nije trava, znala je, tek je povukla jedan dim, to su je osjećaj bliskosti i Elenina neposrednost napunili ljepotom. Ali nije ni samo to, ispravila se, punila ju je mogućnost da bude neka druga. Da bude ona mlađa. Da bude svoja ideja sebe. Već je predugo nesretna.

“Uh, jaka je”, Elena se nakašljala i Irena je osjetila dječji ponos jer se to njoj nije dogodilo. Sa svakim joj se dimom tijelo više opuštalo. Tonula je u stolicu, predmeti su omekšali, rubovi izgubili oštrinu. “To mi je frend jutros donio. Daniele”, rekao je Elenin glas negdje pored Irene.

“Daniele”, ponovila je Irena, kao da joj to nešto znači.

“Da, možda će svratiti opet kasnije, treba mi donijeti još neke stvari.”

Naravno da Daniele ima još stvari koje treba donijeti, Daniele uvijek nešto nosi. Nasmijala se sama sebi. “Eh, taj Daniele”, rekla je naglas, a smijeh se u njoj dizao, “je li bilo dana kad on nešto nije nosio?”

Elenine su se oči stisnule, na trenutak se zbunila, a onda se i ona počela smijati, i neko su se vrijeme smijale zajedno, sve dok se Irena više nije mogla sjetiti zašto se smiju. Elena je izgledala kao dijete i Irena je pomislila kako je voli. U posljednjih pola sata osjetila je više veselja nego u zadnje tri godine. Inače bi je ta misao rastužila, ali sad je bila duboko zahvalna na smijehu.

“Kako tako dobro govoriš talijanski?” Elena je ustala, a Irena je pogledala u zid. Činilo joj se nepristojnim buljiti u polugolo tijelo koje se lagano kretalo kuhinjom, kao da pleše. Elena je na stol stavila već otvorenu bocu bijelog vina, natočila im svakoj po čašu, a zatim je pogledala u Irenu dignutih obrva.

“Ah, da, sorry”, Irena se trgnula. “Kako to da znam talijanski?”

Elena joj se nasmiješila. Izgledala je kao da se dobro zabavlja. I Irena se nasmiješila. Kakvo je olakšanje bilo samo biti, samo postojati. Kroz glavu joj je proletio sutrašnji sastanak i na sekundu se osjetila kao Irena od davno prije, od prije jednog sata, zabrinuta i ljuta, a onda je s dimom ispuhnula i svoj stari život, bio je besmislen i dalek, ona može biti tko god hoće. “Studirala sam talijanski jezik i književnost.”

Elena ju je pogledala s divljenjem: “Književnost? Pa i ti si umjetnica, ne? Spisateljica?”

“Nisam”, nasmijala se. Ova djevojka ne zna ništa o njoj, ne zna da je prije često pisala, da su njezine priče bile dio nje sve dok ih si nije prestala pričati, dok se nije svela na ugovore i pravilnike. “Pisala sam kao mlada”, dodala je. “Možda sam i mogla postati spisateljica, nisam bila loša.”

“Mogu te zamisliti kao spisateljicu”, Elena je nagnula glavu i Irena se vidjela u njezinim očima. “Izgledaš kao kreativni tip.”

Otpila je gutljaj. Vino je bilo baš onakvo kakvim ga je zamišljala, kiselkasto i osvježavajuće. Zavalila se dublje u stolicu, potpuno opuštena. Izgleda kao kreativni tip. Puši travu, pije vino, govori o sebi nepoznatim ljudima. Danas može biti ona koja još uvijek piše, koja nije nikada prestala. Elena ju je promatrala s osmijehom, a onda se iznenada nagnula prema njoj. Bila joj je jako blizu.

“Lijepa ti je ova ogrlica”, dotaknula je privjesak slona na lančiću oko Ireninog vrata. “Prekrasan je ovaj slon. Šteta da je tako skriven.” Ireni je Elenin glas sad zazvučao dublje, kao da progovara iz dubine sebe. Vrućina joj je oblila tijelo. Osjećala je njezin pogled na sebi dok je otkopčavala još jedno dugme na košulji.

“Evo”, rekla je i ona promuklo. Slona je kupila u New Yorku prošle godine. Za taj zlatni privjesak, optočen plavim i crvenim dragim kamenjem, dala je cijelu svoju plaću, ali nije joj bilo žao. Ionako nije imala na što drugo trošiti novac.

“Divno. To su safiri?”

“Da. I rubini. Razumiješ se u nakit?”

“Razumijem se u ljepotu”, prošaptala je djevojka, gledajući je u oči.

Odjednom je negdje iza njih zasvirala tiha muzika i obje su se trgnule. Elena je ustala, a Irena je udahnula kao da već satima nije disala. “Ciao, Dani!” To je mobitel svirao, shvatila je. Sad će taj Daniele sigurno svratiti, uništit će im ovaj trenutak bliskosti.

“Daniele će sad doći”, rekla je Elena. “Idem se ja obući. Dođi, sjest ćemo u dnevnu sobu, ima više mjesta.” Pokazala joj je na dvokrilna staklena vrata: “Evo, ovdje”, a onda je nestala kroz vrata pored.

I dnevna je soba mirisala na dim i, iako bi joj to inače smetalo, Irena se osjećala kao da je uronila u drevno poznato, kao da je soba grli. Obrise tamne prostorije osvjetljavala je samo malena svjetiljka u najdaljem kutu. Tri dvosjeda, postavljena u obliku slova U, stisnula su se po sredini, okrenula su se jedan prema drugomu, šaputali si tajne. Između njih stakleni je stolić bio krcat punih pepeljara, čaša, papirića, boca; ta je soba živjela od druženja. “Sjednite, opustite se”, pozivala je soba, ali Irena se sama u nepoznatom prostoru ponovno počela stiskati, ponovno nije znala kamo bi sa sobom.

“Sjedni, daj”, Elena joj je rekla u vrat, a zatim ju je primila za ruku i povukla do kauča. “Evo, tu”, pokazala je, a onda se i sama se zavalila na dvosjed preko puta. Nosila je široke traperice s rupama na koljenima, ali ostala je u bijeloj potkošulji. “Kakva sloboda”, pomislila je Irena i osjetila zavist. Ona se ni s dvadeset, dok je još bila sva čvrsta i mlada, ne bi usudila izaći iz kuće tako razotkrivena i dostupna. Ali zašto nije? I zašto sad ne bi mogla? Iako je imala trideset više, znala je da izgleda dobro za svoje godine, štogod to značilo. Triput tjedno je trčala, dvaput tjedno je odlazila u teretanu u podrumu svoje firme, pazila je što jede. Rijetko je bila gladna.

“Daniele dolazi?” Sad je osjećala glad. Zamislila je tamnoputog mladića koji nosi nekoliko pizza. Pojela bi sad margheritu s puno masnog sira, a mogla bi i onu s mortadelom i pistacijom, kakvu je probala poslije jednog sastanka u Milanu.

“Da”, Elena je odsutno tipkala po mobitelu i Irena je poželjela da se mogu vratiti u trenutak u kuhinji. Osjećala je kako joj privjesak grije kožu tamo gdje ju je Elena dotakla.

“Ima još vina?”

“Da, u kuhinji”, djevojka nije podizala pogled s telefona. “Pogledaj u ormariću pored hladnjaka. Nije hladno, ali to nije ni toliko važno, crno je.” Irena je pomislila kako možda ne bi trebala miješati bijelo i crno vino, ali onda se sjetila da tako razmišlja stara Irena, ona koja je ostala kod kuće. Irena u Bologni bila je neka druga. “Donesi i onu vrećicu s duhanom. Smotat ću nam još.”

Dok je otvarala ormariće u kuhinji tražeći vino, čula je glasove u hodniku. Daniele nije bio sam, još je netko došao s njim. Dva muška i jedan ženski glas zvučali su prigušeno, kao pod morem, nije mogla razaznati riječi. Onda je govorila Elena, tihim glasom. “Si, si”, jedan je od muškaraca nešto potvrđivao. Glasovi su bili sve bliži kuhinji, a onda je Elena provirila. “Sve u redu?” pitala je i odmah nastavila: “Došli su Daniele, Marco i Allegra”, a Irena je kimnula, s bocom vina u ruci, kao da ih sve poznaje i kao da joj je drago da ih opet vidi. Znala je dobro glumiti da joj je stalo.

“Uzet ću ja travu, ti uzmi čaše”, rekla je Elena i progurala se prema stolu. U prolazu joj je stisnula nadlakticu, kratko, i Irena je ponovno osjetila da pripada.

U dnevnoj su se sobi mlada tijela već razbacala po dvosjedima, a na staklenom je stolu netko raščistio dio površine i složio bijeli prah u linije. Elena je koljenom gurnula najbližeg mladića: “Spostati”, i on se prebacio na kauč do nje, pored djevojke s dugim dreadovima. “Ovo je Irena”, rekla je dok je sjedala. Irena je sjela pored nje.

“Ciao, Irena”, nasmiješili su se Elenini prijatelji, kao da im nije čudno što neka nepoznata gospođa iz neke nepoznate Hrvatske provodi večer s njima. Elena je rekla: “Irena je spisateljica”, a Irena je poželjela reći: “Nisam”, ali nije. Večeras može biti sve što želi, podsjetila se i otpila još vina.

“Hoćeš?” Daniele je pokazao glavom prema stolu, a ona je odmahnula, pokazujući na čašu. Vino joj je gorjelo pod kožom, a trava ju je uvukla u kauč. Elena se spustila na koljena i povukla. Zatim joj je sjela još bliže i nježno ju je gurnula laktom. “Daj”, nasmiješila se, kao što joj se nasmiješila stotinu puta prije. Irena je poznavala njezino lice, držala ga je već u rukama.

“Prepijana sam”, promrmljala je. “I jako sam gladna.”

“Pa zato baš!” uzviknula je Elena, Ireni se činilo malo preglasno. “Uzmi pa nećeš više biti ni pijana ni gladna!” U pozadini je čula kako Daniele i njegovi prijatelji animirano raspravljaju, sad su sve troje sjedili na podu, leđa naslonjenih na dvosjed. “Ajde”, Elenine su oči bile more, obećanje sretnijeg života, a Irena je večeras bila spisateljica, dvadeset godina mlađa, pije vino, puši travu, šmrče kokain sa staklenog stola u stanu u Bologni.

“Imam ja još”, Daniele je pokazao na satensku ružičastu torbicu. Irena se nasmijala. On valjda misli da je jedino što je koči njezina majčinska briga da oni neće imati dovoljno. Slatki, smiješni Daniele.

“Ajde, može”, rekla je i spustila se do njega, odjednom svjesna svojih golih nogu i tijela u uskoj suknji. Vidjela se kako je ovi mladi ljudi vide i svidjela se sama sebi tako putena, tako zrela. Irena u Bologni bila je otvorena, neopterećena žena.

Plesali su u uskom krugu, svi su se gibali u zajedničkom ritmu, Irena je zatvorila oči. Pjesme joj nisu bile poznate, ali njezinom tijelu to nije bilo važno. U mraku sobe osjećala se slobodno. Elena je bila u pravu, nije se više osjećala pijano. Sve se izoštrilo, rubovi predmeta su se vratili, zvukovi su postali zvonkiji. Osjećala je Elenu pokraj sebe, mirisala je na naranče i vino, plesale su kao jedno tijelo i onda je stala pred nju, šakama joj je obuhvatila zglobove obiju ruka, podigla joj ruke iznad glave i Irena ih je jasno vidjela: sjede u kuhinji u rano jutro, piju kavu, Elena je snena i raščupana. Gole je noge podigla u Irenino krilo, zaneseno joj priča o freskama obitelji Carracci, oči su joj iste boje kao Irenin slon koji joj visi oko vrata.

“Idem na WC”, rekao je Daniele u njihovom smjeru i Irena je kimnula, kao da je to zanima. Ponovno je prekinuo magiju. Elena je spustila ruke, dahom joj je poškakljala uho: “Daniele kaže da ima neke super bombone. Kao, i najsitniji dodir osjetiš po cijelom tijelu. Hoćeš?” Irena ju je već osjećala cijelim tijelom, ništa drugo joj nije bilo potrebno, ali svejedno je pristala. Večeras je željela sve.

“Imaš novca? Nije jeftino. Ni to, a ni sve drugo što smo večeras uzele.”

“Nemam gotovine”, Irena se počela trijezniti. “Imam možda dvadesetak eura.”

Elena joj je stavila glavu na rame i prstima nježno kliznula golom kožom pored privjeska. “Onda mi možda možeš dati ovog slonića. Mogu se s Danieleom nešto dogovoriti.”

“Čekaj”, Ireni se zavrtjelo u glavi. “Moram prvo javiti šefu da ne dolazim sutra.”

“OK. Hoćeš još vina? Idem u kuhinju.”

“Može”, Irena je izvadila mobitel. Ponovno se sjetila sastanaka, dogovora, zalizanih Talijana u odijelima po mjeri, namiguju joj dok potpisuju ugovore, a ona im mora reći da ih nisu još imali prilike ni raspraviti, kamo žure? Kako besmislen posao. Kroćenje dječaka koji se igraju moći. Podizanje cijene proizvodima koje nitko ne treba, a svi ih kupuju. Intelektualno nadmetanje uz sarkastične osmijehe.

“Stigla sam u Bolognu, ali dobila sam neki želučani virus.” Pogledala je na sat. Dva ujutro. “Povraćam već četiri sata. Ne mogu na sastanak sutra, molim te, javi im, ja sad ne mogu.” Nije se potpisala jer ona je onemoćala osoba, iscrpljena virusom.

Kako je sve ustvari bilo jednostavno. Ništa više nije morala, sve je mogla. Eleni se sviđao lančić, neka, nabavit će si novi. Sutra će je Elena provesti po Bologni, njih će dvije obići sve suvenirnice, dućančiće, butike, kupit će joj što god joj se svidi. Onda će sjesti na kasni doručak, u jednu od malih trattorija, vani, na sunce, pit će sok od naranče. Ili možda neki koktel, jer zašto ne? Irena može biti i žena koja u podne pije koktele na suncu, a onda odlazi kući odspavati.

Marco i Allegra su se ljubili, naslonjeni na zid, i Irena se osjećala nelagodno stojeći sama pored njih. Hodnik pred njom bio je mračan, obasjavalo ga je samo blijedo svjetlo iz zatvorene kuhinje. Kroz mutno staklo na vratima nazirali su se obrisi dvaju tijela. Trebalo joj je par sekundi da shvati u što gleda. Elena je sigurno sjedila na kuhinjskom elementu jer je sad bila viša od Danielea. Obavila je noge oko njegovog struka, sljubljene su im glave izgledale kao jedna.

Tek nakon što je za sobom zatvorila vrata kupaonice, Irena je upalila svjetlo. I ovdje je sve bilo zatrpano stvarima. Polupune bočice šampona i gelova za tuširanje bile su naslagane po rubu požutjele kade. Umivaonik je bio išaran ispljunutom pa osušenom pastom za zube. WC daska bila je presvučena nečim što je sličilo na ružičastu dekicu.

“Kakva glupost”, promrmljala je. Mogla je večeras radije prošetati gradom, popiti čašu vino u baru sa živom glazbom. Poslušati neki jazz ili talijanske canzone, upoznati nove ljude, svojih godina. “A ja tu gubim vrijeme s djecom.” Mogla je i napustiti grad. Sjesti na vlak. Dočekati jutro u Veneciji, naslonjena na kamenu ogradu jednog od mostića iznad kanala, pa na trgu Svetog Marca popiti kavu, a zatim odlučiti kamo dalje. Ili kamo ne.

Irena u zrcalu bila je rumena, oči su joj bile velike i sjajne. Osjećaj strasti za životom, želje za svime na svijetu, nije popuštao. Dodirnula je privjesak oko vrata. Još uvijek sve to može. Može sutra sjajno odraditi sastanak, a može i dati otkaz. Može se preseliti k mami, može se odseliti u Latviju. Može prestati jesti meso, može jesti samo meso, može izrađivati svijeće, baviti se kaligrafijom, naučiti sama popraviti mašinu za suđe ili je prodati na buvljaku. Zamijeniti je za kožne čizme s visokom petom. Može prodati stan, može kupiti trgovinu gramofonskim pločama u Beču. Može otvoriti ambulantu za male životinje. Može upisati građevinski fakultet ili cementom zaliti travnjak pred zgradom. Mogućnosti su bile neiscrpne.

Odjednom ju je ugledala. Na polici pored umivaonika, pored zgužvanog ručnika, ležala je satenska, ružičasta torbica. Može biti kakva želi, Irena se podsjetila. Danas je bila impulzivna i nepredvidiva. Bez razmišljanja uzela je torbicu, ugasila svjetlo u kupaonici i s hodnika kliznula u svoju sobu. Tamo je navukla salonke, na vrh kofera polegla je sat sa zlatnim kazaljkama, a zatim je zatvoreni kofer spustila s kreveta. Do stajališta taksija trebat će joj manje od dviju minuta. Osjetila je kako joj se prostor u prsima otvara. Jeo joj se sladoled od slane karamele.

Uskoro osjetim da je zaspao. Sad naša tijela postoje u istom prostoru, a naši su umovi u različitim svjetovima. “Ne želim spavati jer ne želim nestati”, rekao mi je jednom, i prisjećam se toga dok gledam tijelo koje je njegovo, a koje je nesvjesno svijeta oko sebe. Ja u polumraku slažem njegovu odjeću, a mogla bih presložiti i namještaj, zatrpati mu sobu snijegom, okružiti ga prepariranim životinjama, on nije ovdje, on ne zna što se oko njega događa. Tijelo je na punjenju, um kreira drugu stvarnost.

Imala sam desetak godina kad sam s roditeljima doputovala u Zagreb, u posjet njihovim prijateljima. Dok su odrasli razgovarali u kuhinji, ja sam stajala uz prozor stana u neboderu, nikad ranije nisam vidjela svijet s tolike visine. U tami su blještala svjetla prozora drugih nebodera, i odjednom sam razumjela da je iza svakog tog svjetla neki stan, neka druga priča, nečiji životi, nečije stvarnosti s kojima ja nemam veze. Bila sam sićušna pred tolikom količinom svijeta.

Moje dijete mrmlja u snu, i ja znam da mu se, tamo gdje je sada, ne mogu pridružiti čak ni ako zaspim. Onda shvaćam kako je slično i dok smo budni. Svatko od nas živi u vlastitoj stvarnosti, nesvjesni smo toga kakve istine drugi umovi kreiraju, u što se oni uvjeravaju. Budni vjerujemo da stvarnost dijelimo, ali ono što je meni zgodna šalica, tebi je uspomena na baku. Ono što je meni nepoznata ulica, nekome je put do škole.

Dugo je trajalo da shvatim kako je potrebno sve naglas izgovarati, kako pretpostavljanje produbljuje jaz između dvije istine.

Djeca i ja se vozimo u autu, idemo na izlet. Dok u glavi vrtim beskonačnu listu zadataka koje sam si rekla da moram obaviti, u retrovizoru gledam opuštena lica svoje djece. Kći gleda kroz prozor, iz njezinih slušalica čujem glasnu glazbu, mlađi sin priča s Lego figuricom, stariji mi sin sretne pogled i razočarano kaže: “Ja ne mogu zamisliti beskonačnost.”

U malom prostoru, svatko je u svojem svijetu. Tako je to tu, na Zemlji.

“Što je bilo?”

“Kao da smo u grobu”, uzviknula je. “Ne mogu spavati u mraku.”

“Pa nećemo valjda spavati s upaljenim svjetlom?”

“Otvori bar te škure. Šta si nas tako zatvorila?”

“Probudit će nas sunce”, uzdahnula sam i ustala. S njom nema smisla raspravljati. Ponavljat će jedno te isto dok je ne poslušam.

“Kao u grobu”, zamrmljala je opet dok sam se borila s prozorom. Ljutile su me moje ruke koje su jedva podignule kvaku. Ana je pričala sama sa sobom: “Nek ide kvragu i ona i te škure. Imat ćemo vremena za mrak. Ne moramo se već sad zatvoriti.”

Uskoro sam je čula kako duboko diše u snu. Ležala je na leđima, otvorenih usta, obješene kože. Obasjana mjesečinom izgledala je krhko i blijedo, i pomislila sam: “Izgleda kao leš”, a onda sam se prekorila, što mi pada na pamet, još nam nije vrijeme.

Opet sam pogledala na sat. Deset i šesnaest. Ne znam zaspati u tišini. Kod kuće bih upalila televizor, našla neki film, zatvorila bih oči i slušala glasove dok se ne bi posve stišali. Prevrnula sam se na drugi bok, zagledala se u bijeli zid. Nisam željela gledati Anu, nisam željela razmišljati o starosti i smrti. Nije zdravo razmišljati prije spavanja.

Ana je tiho hrkala, a ja sam zamišljala da smo u vlaku, da je to zvuk kotača. Sutra razgibavanje u hotelskom bazenu u 9, šetnja u 10.30. Sutra će biti dobar dan. U zdravom tijelu zdrav duh! Ne znam što je gore, staro tijelo ili stari um. I um treba vježbati. “Zašto ono kotači vlaka tandrču?” pitala sam se kao što sam cijeli život ispitivala učenike i na trenutak sam se uplašila da ne znam odgovor, a onda je bljesnuo: “Između tračnica postoji uski procijep koji im omogućava termičko širenje. Kad kotač prelazi preko tog procjepa, proizvodi karakterističan zvuk.” Dobro je, još sam tu. Ana je zahrkala još glasnije. “Dok kotači tandrču”, podsjetila sam se, “znamo da je sve u redu.”

Ručni mi je sat pokazao pet i pedeset četiri. Skinula sam ga i protrljala zglob. Koža pod remenom bila je glatka i nježna, kao da je otkucavanje sata čuva od prolaska vremena. Doručak u hotelu servirali su od sedam. Mogla bih se spustiti u predvorje. Nisam bila gladna, ali nisam znala ni što bih drugo sa sobom. Uvijek iznova uplatim te izlete s penzionerima, želim se maknuti od kuće, ali samo me podsjećaju na neumitni prolazak vremena, na to da smo sve stariji, a svatko stari na svoj način.

Ana je još spavala. Na dnevnom je svjetlu više sličila na sebe i na trenutak sam je opet vidjela kao mladu profesoricu. Kad sam je prije šezdesetak godina upoznala u našoj zbornici, visoku i vitku, u elegantnom smeđem sakou i suknji po zadnjoj pariškoj modi, pomislila sam da izgleda kao da je došetala iz žurnala. Noćas se oko dva trgnula iz sna. Vikala je: “Dajte mi vode!”, nekim tuđim glasom. Sjedila je na krevetu, u dugoj spavaćici nalikovala je izgubljenoj djevojčici. U polusnu sam joj prigovorila što me budi, neka ustane, čaša je na umivaoniku.

“Ali kupaonica nije na pravom mjestu”, zaplakala je.

“Pa dobro je, nemoj plakati sad”, rekla sam. Uplašilo me njezino jecanje, i ustala sam što sam brže mogla, otišla sam po vodu, ali dok sam se vratila s čašom, ona je već spavala, skvrčena preko pokrivača. Ja nisam mogla više zaspati.

***

Dosta je izležavanja. Šest i trideset je dobro vrijeme za ustajanje. Savila sam noge u koljenima i okrenula se na bok. Oslonjena o ruku podigla sam tijelo s površine kreveta, spustila stopala na pod, u sjedećem sam položaju izravnala leđa. Stražnjicu sam privukla rubu kreveta. Bio je niži od onoga kod kuće. Morat ću se jako odgurnuti. Uprla sam rukama o madrac, zaljuljala se unaprijed, uspjela težinu prebaciti na stopala i napokon se uspraviti. “Starosti moja”, izašlo je iz mene uz uzdah. Moje tijelo više odavno nije moje.

Nema sad smisla razmišljati o tome kako smo nekad davno izgledale, najmlađe profesorice u školi, ona francuskinja, ja fizičarka. Neke druge dvije osobe. Opet sam sjela na krevet. Skinula sam pidžamu, navukla trenirku. Sad sve mogu samo iz sjedećeg položaja. “Ajde, ajde, još si ti i dobra”, rekla sam si, ali nije me utješilo. Na izlasku iz sobe namjerno se nisam pogledala u ogledalu.

***

Evo je, dolazi. Sedam i dvadeset. Ja sam u međuvremenu napravila dva kruga oko hotela. Napokon mi se krv vratila u udove, zglobovi su mi se otkočili, tijelo se polako vratilo u sebe. Gledala sam je s kraja hotelskog restorana. I dalje je imala ponosan, dostojanstven hod, iako je ova stara verzija bila desetak centimetara niža od mlađe. Njezino je tijelo bilo gipkije, poslušnije od mojeg.

“Dobro jutro!” poviknula je veselo konobaru za šankom, a zatim mi mahnula preko cijele sale. Ana je u svaku prostoriju ulazila kao na scenu. Nosila je modernu trenirku na velike tirkizne i plave kvadratiće, srebrne tenisice, počešljala se i našminkala. Nasmiješila sam se. Tog je jutra opet bila svoja, a ne malena djevojčica koja noću plače, ne bespomoćna starica koja se plaši mraka.

“Draga moja, ja nisam uopće spavala”, rekla je. “Cijelu sam se noć prevrtala i budila.”

“Ja sam te čula samo jednom.”

“Ma daj? Pa kad? I tebe sam probudila? Pa baš mi je žao!”

“Ma nema veze.” Ako se nije sjećala, neću joj ništa ni spominjati. Kao ni to da je glasno prohrkala ostatak noći, i da sam ja bila ta koja nije mogla spavati. “Daj, sjedni.”

“Čekaj, idem po hranu. Kakav je doručak?”

“Nije loš.”

Vratila se s tanjurom punim grožđa. “Draga moja”, rekla je, “ja sam se cijelu noć prevrtala i budila, uopće nisam spavala.”

***

Ručak je bio najavljen za pola jedan. Čekale smo na osunčanoj terasi. Ana je šutjela, a oči su joj se zatamnile kao uvijek kad je duboko razmišljala. Podigla sam nogavice hlača, sunce mi je kroz kožu grijalo žile, vidljive i kvrgave. Zamišljala sam kako se temperatura krvi podiže, držat će je postojanom i kad se opet spustimo u grad.

“Kako se zvala ona mala koja se kasnije udala za onog iz tehničkog? Znaš na koga mislim? Kako se on zvao?” pitala me Ana.

“Kako se on zvao ili kako se ona zvala?”

“Ma ona mala, daj, ne zezaj, znaš na koga mislim”, odgovorila je ljuto.

“Pa znaš kako su se zvali, i ona i on! Radile smo trideset godina s njim, pokušaj se sjetiti.”

“Da se mogu sjetiti, ne bih tebe pitala!” viknula je i ustala od stola.

“Kamo ideš sad? Imamo još pola sata.”

“Pa na bazen!”

“Kako na bazen? Jutros smo bile tamo.”

Zastala je i ponovno je bila izgubljena djevojčica. “Kad smo tamo bile?”

***

“Kaže Marija da smo danas napravile 8000 kilometara”, rekla je dok je za večerom sjedala za stol. Na tanjuru pred njom bilo je nekoliko njoka i komad pohanog mesa.

“Misliš, koraka?”

“Molim?”

“Napravile smo danas 8000 koraka”, rekla sam i odgurnula svoju juhu od gljiva. Pojela sam nekoliko žlica i više nisam bila gladna.

“Koraka, da, to sam rekla.”

Uzela je nož u ruku i neko vrijeme zbunjeno gledala u komad mesa.

“Treba ti i vilica”, rekla sam, a tijelo mi je odjednom obuzela duboka tuga.

“Molim?”

“Moraš vilicom pridržati meso, a nožem ga razrezati.”

Spustila je nož i zagledala se u mene.

“Ana”, zaustila sam, ali nisam znala što da joj kažem. Par trenutaka smo se gledale, a onda se nasmiješila i pitala: “Kako se ono zvala ona mala koja se kasnije udala za onog iz tehničkog, onog koji je puno pušio, sjećaš se?”

“Ne sjećam se”, rekla sam.

“Šta su smiješni bili!” Uzviknula je. “Iako, možda i nije bilo smiješno. Ipak je ona bila mala, bila je tek učenica. Nije ništa znala o životu. Kako se ono zvala? Sjećaš se? Ona koja se kasnije udala za onog iz tehničkog? On je stalno pušio.”

Podigla je nož, zagledala se u meso pred sobom, a ja sam otpila gutljaj vode koji ću, osjećala sam, kasnije isplakati.

***

“Lijepo nam je bilo danas”, rekla je dok se uvlačila pod poplun. “Bilo bi mi ljepše da je mogao i Franjo sa mnom, ali i ti si dobro društvo.”

“Baš ti hvala”, isplazila sam joj jezik.

“Čekaj, a zašto ono Franjo nije došao?”

“Pa ne znam, vjerojatno je nešto morao”, otpila sam još par gutljaja vode.

“Ma da, on stalno nešto mora”, promrljala je. Zaborav ponekad donosi olakšanje. Ni njezin Franjo ni moj Ivo već nekoliko godina ništa ne moraju.

“Sjećaš se ti Maje”, pitala sam. “One učenice koja se kasnije udala za Josipa, iz tehničkog?”

“Da!” nasmijala se. “Kako si ih se samo sjetila? On je jako puno pušio”, dodala je zavjerenički, kao da mi otkriva neku tajnu.

“Da, jako je puno pušio. Čuj, ostavit ću nam svjetlo u kupaonici upaljeno, malo ću otškrinuti vrata, da nam bude svjetlije.”

“Da, pametno. Inače smo kao u grobu, u tom mraku. A to nam ne treba još.”

“Ne treba nam. Stavit ću ti i čašu vode tu, vidi, ako se probudiš žedna.”

“Ne pijem ja noću vodu jer inače stalno moram na WC.”

“Neka svejedno tu bude.”

“Ajde, neka.”

Uzdahnula je još jednom.

“Ne znam ako ćemo više na izlete s penzionerima”, rekla sam nakon nekoliko dugih trenutaka, više za sebe. Ana je već duboko disala. Okrenula sam se prema zidu i čekala da zahrče. Neka hrče. Vozimo se vlakom. Dok kotači tandrču, sve je u redu.

Sad sam odrasla i sad znam skuhati juhu od krumpira i graška za koju će djeca reći da je fina dok pune drugi tanjur. Znam prijaviti porez, ponašati se na aerodromu, zalijepiti marku na razglednicu, baciti smeće u ispravnu kantu, zašiti dugme na košulji, poslati poslovni email, poslati nježnu poruku, poslati nekoga u vražju mater. U sebi, ponekad. Znam skloniti stvari s kiše, zavezati cipelu, kupiti grudnjak prave veličine, telefonskom anketaru reći “Ne, hvala”, naručiti ne-znam-koji štrukani pelin i zažaliti. Znam smiriti uplakano dijete, ponekad i uplakanu sebe.

Današnje jutro rastavljam na sve ono što znam i mogu, na što jednostavnije jedinice. Napraviti kajganu, očistiti aparat za kavu, obući sebe i djecu. Znam se otuširati sama, oprati kosu, spustiti se stepenicama, svezati cipele, pristojno porazgovarati sa susjedom, okrenuti se u pravom smjeru kad čujem zvuk iza sebe, maknuti se s ceste kad dolazi auto.

Djeca su sve veća, i oni sve više znaju. Jutros sam podijelila zadatke i sad jedno dijete sprema sobu, drugo usisava auto, treće kosi travnjak, dok ja, kao neka malena, u panici sjedim na kauču i nabrajam si sve što jednog dana neću moći.

Dođe mi da poviknem: “Gledajte me! Mogu čučnjeve! Skačem sunožno!” Umjesto toga pokušam jezikom par puta dotaknuti vrh nosa, i bude mi lakše. Ono što nisam nikad mogla, neću ni zaboraviti.

Petrichor

Došla je kiša.

Na balkonu ostavljam mjesta za nevidljivog tebe 
kojeg svašta pitam. Zemljani miris se razvukao gradom. Kiša se napokon uvukla u suhu zemlju i u korijenje znaš kako?
Kao prsti u kosu.
To se zove petrichor, kažeš mi u glavi.
Što to?
Taj miris.

Ti znaš nazive za sve.
Reci onda
postoji li naziv za
ono
kako se osjećam
kada pitaš kako sam,
ja ti kažem dobro,
stavila sam mobitel u mašinu,
bacila žlicu za juhu u smeće,
buljila pred sebe puno predugo
ne znam
što sam
gledala.
Reci kako se to zove.

Auto je sad samo moj i moram se naučiti bolje brinuti za auto.

“Po stanju prednjih kočnica”, kažu mi, “vidi se da ste umjeren vozač, i to je dobro. Ali morate s vremena na vrijeme jače zakočiti naglo, agresivnije, da se kočnice pročiste.”

“To bi mi dobro došlo i inače u životu”, kažem i nasmijem se, bude mi neugodno što uvijek naglas izgovorim sve što mi prođe kroz glavu, ali znam i da je istina, umjerenost nije uvijek prednost.

Vozim ravnom cestom, s obje se njezine strane prostiru bjelovarske livade i, iako kasnim na sastanak, ništa mi se u tom trenutku ne čini važnijim od potrebe da se zajurim pa da zakočim naglo, da pročistim kočnice. Jurim, kočim. Isprva to radim sa strahom, iako ne znam čega se plašim. Teško mi je čak i vlastitom autu, kojim sama upravljam, reći Ne. Zalijećem se praznom cestom, kočim. Postaje sve lakše.

Rascvjetane livade protežu se u beskonačnost i ja ne znam kamo sa sobom od toliko ljepote, od toga što “Pogledaj kako je lijepo” nikad ne može dočarati koliko je lijepo. Sve doživljavam intenzivno, u tome nemam umjerenosti. Umara. Bilo bi lakše ne nalaziti u svemu pjesmu. Zajurim se pa se kočim.

“Malo sam se izgubila”, kažem kad napokon stignem na mjesto gdje sam možda trebala stići, “ali drago mi je da jesam. Divno je ovdje.” Mudrost kao s plastične bočice za prirodnu mineralnu vodu. Nije stvar u cilju nego u putu do njega.

Cesta se preda mnom otvara, ne postoji samo jedan put kući. Moj život je oduvijek samo moj, moram se naučiti bolje brinuti za sebe. Zajuriti se, zakočiti, izgubiti se, uživati u gubljenju.

S desne mi je strane Talijan u ranim dvadesetima, nosi Dinamov šal i slušalice veće od glave, s lijeve strane gledam u beskonačnost neba i otoke, malene kao makete, dođe mi da lupim Talijana laktom, kažem mu: “Gledaj! A na Zemlji, dolje, mislimo da smo veliki. Koje smo mi budale.”

“Sjećaš se onog eseja koji sam ti jednom poslao? Gdje David Foster Wallace piše o tome kako ribe ne znaju da su u vodi?” pitao me prijatelj dok smo gledali oblake kako se natiskuju nad gradom, sve gušći i tamniji. “Tako ni mi ne razmišljamo o zraku oko sebe. Tko zna gdje je on sve bio. Možda upravo udišemo ledeni zrak s Arktika.”

Ne znam gdje je zrak pred avionskim prozorom bio, ali trenutno pritišće more, i ono je gusto naborano, kao nježna koža pored oka kad se nasmiješ. Onda opet gledam kopno. Negdje u zelenilu, ja si kažem da je to San Marino, velika je vila, ispred nje bazen. Naokolo kilometrima ništa osim stabala. Možeš gol izaći iz kuće, stopala uroniti u travu, prošetati do ruba bazena, baciti se u vodu, ne vidi te nitko, čak ni mi iz aviona. Kakva sloboda. 

Pola sata kasnije sam u autu. “Firenca je siguran grad. Osim jednog dijela, u parku Cascine, taj je zatvoren za prolaznike. Tamo su narkomani, beskućnici, prostitutke, azilanti”, govori dok se vozimo pored raskošnih vila okruženih čempresima. Ne vidim bazene, ali ideja slobode je slična, ona živi u nepostojanju potrebe za borbom. 

Popodne se spuštam u grad jednom od firentinskih ulica. Na uskom se prostoru, između žutih zgrada, guram s pješacima, bukom mopeda, automobila, mirisom kave i kožnih torbica iz zbijenih dućana. Tamnoputi mladić skida nekakvu metalnu šipku s bicikla, dva čupava psića leže na mekanom krevetiću u ekskluzivnom butiku. “Find yourself!” zapovijeda mi izlog trgovine odjećom, ne nalazim se u bijelim košuljama s bezbrojnim sitnim gumbima. Konobari stoje na ulazima u barove: Signora! Caffè, aperitivo, spritz? Moguće je osjećati se klaustrofobično u otvorenom prostoru. 

Preda mnom se napokon otvara rijeka, voda koja je bila tko zna gdje odlazi tko zna kamo, u ovom je dijelu nazivamo Arno. Zamišljam ribe koje pričaju o tome da mi ljudi ne znamo da živimo u zraku.

“Mi jako puno toga ne znamo”, dodajem.

Kad zatvorim oči, nema ničega osim glasnog bubnjanja kišnih kapi po limenom krovu. Kad otvorim oči, gledam ljude. Petero ih se nagurava pod uskom nadstrešnicom, svako malo jedan od njih zakorači pola koraka naprijed, pogleda prema nebu, a onda briše mokar vrat, odmahuje glavom: “Još uvijek pada.” Rade to na smjenu. Neki drugi ljudi trče niz ulicu i međusobno se, u prolazu, pogledavaju sa smiješkom, bude im lakše, ni drugi nisu ponijeli kišobran. Žena u visokim petama štiti glavu kartonskom vrećicom. Do kraja ulice bit će mokra. Druga na tramvajskoj stanici bijesno urla, okružena prepunim vrećicama, tramvaj je već trebao doći, trinaestica joj je prošla pred nosom, jeste vidjeli kako je samo prošao taj kreten, a vidio ju je da već prelazi tračnice? Jeste vidjeli? Svi gledaju u pod. Ništa nisu vidjeli, ništa ne čuju. Starac kojem su dvije novčanice ispale iz džepa u lokvu sad ih mokre s gađenjem drži u ruci. 

Kad kiša stane, još se ljudi pojavi od tko zna kuda, odjednom svi negdje nešto moraju. Neonska svjetla ogledaju se na mokrom asfaltu, dan se gasi. 

Konobarica azijskog porijekla naplaćuje mi kavu. Kaže “Dva i dvadeset” s naglaskom na deset.

Uz njihovo svjetlo lakše mi je zapisati njegovu pjesmu.

kad vas navečer prestanem pokrivati
i podsjećati da perete zube
kad vam šake budu velike kao moje
onda kad me prerastete
pa mi dodajete šećer s najviše police
kad prestanete tražiti dopuštenja
prestanete pitati za savjet
kad vas ne budem razumjela
kad vi ne razumijete mene

dođite i tada da se grlimo na kauču
ovu količinu ljubavi
moguće je reći samo stiskom

Izgladit ćemo probleme.
Trljat ćemo ih dlanovima,
gnječiti šakama,
spljoštiti valjkom,
utisnuti duboko u tepih.
Tako.

Onda ćemo preskakivati mrlju
koju smo stvorili.
Zaobilazit ćemo je i kimati:
"Gotovo je nevidljiva."
Jedva ćemo je primjećivati
dok komadiće budemo raznosili
na bosim stopalima,
na čarapama,
na potplatima,
po stanu,
po vani.

Onda ćemo se čuditi,
svatko za sebe,
u tišini.
”Kako to? Kako to može biti?”
Probleme smo
utisnuli
zagurali
rascjepkali
izgladili
a evo ih opet,
opet leže posvuda.