Share

U neslavnom i opće prezrenom pokušaju demantija mojih navoda o svome/Plenkovićevom programu prepuštanja Federacije BiH Bošnjacima i na temelju toga stvaranja strateškog saveza s njima, čime bi u neposrednoj budućnosti Bošnjaci sa svojim geopolitičkim partnerima pod izravan i neobranjiv udar doveli dolinu Neretve, Dubrovnik ali i dobar dio geografski plitke Dalmacije, predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, Zvonimir Frka Petešić je naveo kako se ne može računati na ozbiljan američki interes za BiH zbog ratova u Zaljevu, Ukrajini i natjecanja s Kinom, koji su po njegovom/državnom saznanju američki prioriteti.

Frka Petešić se inače predstavlja magistrom geopolitike, pa je utoliko sumanuta i neznalačka, pod uvjetom da se ne radi o svjesnom drskom laganju i namjernoj prevari autoritetom stolice uz funkciju, ovakva “ekspertiza” s obzirom na strateški golem značaj ključnih vrata Mediterana i prolaza s Bliskog istoka i Dalekog istoka u sama njedra Europe preko Jadranskog mora i njegove istočne obale s pripadajućim kopnom Balkana.

Niti jedna država koja pretendira ostvariti bilo kakav utjecaj na Europu nikako ne smije zanemarivati tu geopolitičku točku.

Frka očito smije, jer su za njega/njih sve države trećerazredne, izuzev Francuske pod Macronom.

Suočeni s takvom državnom strategijom vrijedi se uvijek podsjećati na ključne točke i korake u razvoju strateških savezništava, savezništava koja su ostavila užasne posljedice na hrvatski narod u kontinuitetu cijeloga stoljeća, u nizu različitih međunarodnih okolnosti pri čemu u tom odnosu nije bilo ni trunke odstupanja bez obzira na procese u Europi i svijetu.

To je stvarni karakter “savezništva” s Francuskom koje očito snažno i bezuvjetno provodi Plenković, a kad mu se ukaže prilika o tome drži predavanja Frka Petešić, onima koje smatraju nedostojnim čak ni prikrivanja svojih namjera.

Ovih dana, povodom smrti srpskog generala Ratka Mladića u zatvoru, u poplavi jeftinih i patetičnih istupa kvazidomoljuba i kvazieuropejskih ljudskopravaša, indikativno je bilo pročitati reakciju haškog tužitelja Geoffreya Nicea, koji je bio tužitelj Haškog suda u postupku protiv Slobodana Miloševića:

“Krajem svibnįa 1995. francuski predsjednik Jacques Chirac i britanski premijer John Major zatražili su od američkog predsjednika Billa Clintona da pristane na to da se zračne snage ne upotrijebe za spašavanje Srebrenice. Clintonov najuži tim prihvatio je taj prijedlog u nedjelju, 28. svibnja. Riječ je o onome što se nazivalo ‘tihim dogovorom’, odnosno taįnim sporazumom. Takav pristup obrani Srebrenice nije prenesen nizozemskim vojnicima koji su ondje bili raspoređeni, niti bosanskim muslimanima” navode izdanja HANZA grupe Jutarnji list i Slobodna Dalmacija.

Mjesec dana kasnije Mladić s trupama ulazi u Srebrenicu.

Nice otvoreno ističe da se pri suđenju Ratku Mladiću nije niti pokušalo ozbiljnije istražiti tu činjenicu, kao i opravdanu sumnju da je srpski vojni vrh i sam Mladić očito imao saznanje o tom tajnom dogovoru.

Koliko je to realno?

Vrlo.

Što bi to značilo?

Sve.

Vratimo se malo u prošlost.

U svojoj knjizi “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije: Hrvatsko pitanje u očima francuske politike, 1914.–1929.”, Miro Kovač, koji svoja otkrića temelji na detaljnom istraživanju dotad nepoznatih, tajnih arhiva francuskog Ministarstva vanjskih poslova i kopnene vojske, ističe da je službena Francuska imala ključnu ulogu u stvaranju prve Jugoslavije, jer je ujedinjenje vidjela isključivo kroz prizmu svojih geopolitičkih interesa i bezuvjetne podrške Srbiji, dok je u potpunosti ignorirala postojanje zasebnog „hrvatskog pitanja”.

Kovač je više puta javno isticao ulogu tadašnjeg predsjednika Vlade Srbije Nikole Pašića i francuske Vlade, koji su doslovno prevarili tzv. Jugoslavenski odbor i izigrali dogovor o stvaranju konfederacije SHS s glavnim gradom Zagrebom i Kraljevine Srbije s Beogradom, gdje bi obje sastavnice imale međunarodni status, pri čemu su Velika Britanija i SAD na temelju dogovorene ključne procjene i preporuke Francuske, blagoslovile Pašićev naum i hrvatski narod je uveden pod beogradsku vlast i u Kraljevinu, što je 24. studenoga 1918. – Središnji odbor Narodnog vijeća potvrdio i donio odluku o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom.

Ako tim povijesnim, dubljim i bližim činjenicama pridodamo činjenicu o kojoj se u Hrvatskoj uopće ne govori, što u poplavi svega i svačega u kaotičnoj javnosti može biti samo kontrolirano i namjerno, a ne slučajno ili iz neznanja medijskih aktera, da Francuska preko osamdeset posto ukupnih ivesticija na Zapadnom Balkanu, s Hrvatskom u tom kontekstu, plasira u Beograd, da ju gotovo u postotak slijedi Velika Britanija, da su upravo te dvije države bile ključni zagovornici otpisa pedeset posto naslijeđenih dugova bivše SFRJ Srbiji, a Hrvatska, teško oštećena srpskom agresijom, je morala londonskom i pariškom klubu vjerovnika isplatiti svaki cent naslijeđenog duga, čime je de facto financirana srpska agresija na Hrvatsku i BiH, uz napomenu da po prvi put tijekom XX. stoljeća SAD 1995. nisu slijedile francusko-britansku geopolitičku namjeru, posve je jasno da današnje ustrajavanje na tim savezništvima, koliko se god maskiralo nekakvim proukrajinskim narativima i moralnim načelima, poziva na uznemirenost i duboko preispitivanje svih relevantnih aktera hrvatskog društva.

Jer, u kompoziciji takvih savezništava se posve sigurno šlepa i srpski geopolitički interes, koga, da cinizam bude potpun upravo Plenkovićev posilni Petešić uzima kao kvaziopravdanje za stratešku izdaju Hrvata u BiH i lažni savez s Bošnjacima. Lažni zato, što savezništvo nije predaja i izdaja nacije.

Može Petešić jedino Penavi i sličnim “zaštitnicima nacionalnih interesa” prodavati maglu o ugledu i subjektivitetu isticanjem da ih čak i Nijemci pitaju za mišljenje, ali geopolitička logika i činjenice su neumoljive i vrišteći upozoravaju, uz nevjerojatan unutarnji slom povjerenja nacije u državu, da se hrvatska država hitno mora potpuno resetirati.

Jer, nemoguća je dobra vanjska politika, nemoguć je ozbbiljan ugled države, ako se u samoj zemlji već sustavno vežu lomovi jedan za drugim, kojima nema kraja, a povjerenje naroda desetljećima kopni i ispod razine dvotrećinskog nepovjerenja.

Jasno je kao dan da s ovakvim akterima, posebno na kvazidesnici, koju zbog uloge u koaliciji formalno predstavlja Penava, to nikako nije moguće, jer politički mediokriteti mogu privremeno vegetirati modelom korištenja i iscrpljivanja nacionalne patetike, ali iskorak nikad ni u čemu ne mogu učiniti.

Niti znaju, niti hoće.

U takvom kontekst Petešić laže o razvoju geopolitičkih procesa na Jadranu i Balkanu, a kvazidomoljubni mediokriteti ga javno pokrivaju, bezuspješno naravno, trošeći po zadatku i ono malo povjerenja ljudi koje nisu višegodišnjim domoljubljenjem profućkali čuvajući poredak manipulativnim domoljubnim igrama iz labosa kontrolora državne i društvene moći, a često i sličnih kreatora iz inozemstva.

Tim navodom o sigurnom izostanku američkog interesa je Frka Petešić zapravo htio demantirati izvorne riječi sa sastanka s Penavom i njegovim izaslanstvom, gdje je rekao da je Amerika slaba, da nikada nije bila slabija i da na njih Hrvatska ne može računati, te da su prirodni oslonac Francuska, Turska i Njemačka.

I naravno, “braća” Bošnjaci.

To nikome tko prati Plenkovićeve politike u kontinuitetu nije iznenađenje, jer se u Hrvatskoj ne skriva prilično histerično neprijateljstvo prema Trumpu i njegovim SAD, a za uporišne razloge toga neprijateljstva se u golemoj pretežitosti koriste banalne i sve neinteligentnije laži.

Stvari s američkim interesom za jugoistok Europe i primarno za Bosnu i Hercegovinu stoje potpuno suprotno.

I potpuno očito.

Jedino to hrvatska državna politika i “geopolitička strategija” Andreja Plenkovića koju je iznio i u izvornom izlaganju pred Penavom i društvom, a kasnije potvrdio “demantijem” ili “obrazloženjem” Frka Petešić, ne želi vidjeti, a cijena je - hrvatska državna perspektiva.

Nakon odluke o najvećem američkom ulaganju u energetsku stratešku infrastrukturu u BiH kroz tzv. Južnu interkonekciju iz neposredne Trumpove blizine, nakon vrlo tvrdih američkih stavova oko izbora novoga Visokog predstavnika gdje ne dopuštaju izbor francuskog diplomata na upravnom vijeću PIC-a, čime prvi put od potpisivanja Daytonskog sporazuma jasno iskazuju svoj bitno drugačiji interes i stav u odnosu na Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku, Sjedinjene Države sad u Sarajevo na mjesto veleposlanika šalju generala marinaca, vrlo bliskoga Trumpu, čovjeka koji do sada nije obnašao diplomatske dužnosti.

Što mislite, šalje li Trump umirovljenog brigadnog generala američkih marinaca Ronalda Johnsona prije stupanja na dužnost, na obuku Mati Graniću, Vesni Pusić i njenom štićeniku Petešiću, koga je odnjegovala i uzgojila za službu Plenkoviću kako bi se educirao diplomaciji i geopolitici, ili ga šalje jer prezire diplomaciju navedenih?

Ili su mu ispričali priču o ćevapima, pa odlučio doći popraviti se malo nakon užasa i drila pod kojim je bio cijeli život?

Trebat će sačekati “novu snimku” Frkinog izlaganja i Penavinu bjednu laž na kolege, uz isticanje “časnog tumačenja” Frke Petešića.

Petešiću je jedino važno imati Penavu i Ćipu pored sebe, ako već nema kak’i Radića i njegove „ustanike“, kad tumači i iznosi državne strategije, a napredak u edukaciji se vidio u njihovom “diplomatskom” iskoraku prema Sloveniji, gdje su ne shvaćajući temeljna načela međusobnih odnosa država i posve novu poziciju Janeza Janše u odnosu na vrijeme prije izbora, išli žicati da slovenski predsjednik Vlade zaobiđe hrvatsku Vladu i bude njihov gost na Thompsonovom koncertu. Epilog smo vidjeli, koncet prošao bez parazitiranja toga dvojca, Vukovar je preuzeo netko drugi, zato Penava naglo navaljuje na četnike, a Ćipe ponovo uz potporu izdanja patera Tolja napada Pupovca zbog doktora Šretera, amnestirajući svojim parazitiranjem na žrtvi hrvatskog mučenika, kao i na žrtvi Vukovara cijelu karijeru, stvarnu odgovornost Beograda, pristajući na već provjerene politike „desnih“ i ostalih vlada, koje „pozivaju“ Beograd da preda podatke o stratištima i skrivenim grobnicama, iako tvrde da Hrvatska nikada nije imala veći ugled u Europi, koga zanimljivo uopće ne koriste za pritisak na Srbiju da izvrši ono zbog čega se u istom trenutku uvode stotine paketa sankcija Rusiji i Europu uvlači u sumanuti rat. To je ta politika bijednog profitiranja na svetinjama i parazitiranja na emocijama i žrtvama, koja je sastavni dio strategije Frke Petešića, strategije koja ne bi bila moguća uz karakterne političare i politike na desnici prije svega.

Reakcije predstavnika srpskog i bošnjačkog naroda na imenovanje američkog generala veleposlanikom u Sarajevu su, što iskreno, što pragmatične slavodobitničke, hrvatske ne postoje.

Dok Frka ne progovori, a ne zna se kad će.

K’o Karamarko.

Najmanji problem su te javne deklaracije, iako nisu nebitne, problem nastaje kad se ove eksplicitne činjenice o najvećoj američkoj prisutnosti u BiH od rata, suprotstavljaju službenoj, posve suprotnoj državnoj politici Republike Hrvatske, koju je u dva navrata, na internom službenom sastanku, a onda javnom reakcijom na moj tekst, iznio najbliži suradnik predsjednika Vlade Plenkovića. Uz to, ne unosi mir i povjerenje u hrvatski narod činjenica da Srbija koju Frka Petešić navodi kao stratešku prijetnju, pa je zbog toga državna politika spremna žrtvovati Hrvate BiH i stvoriti nekakav savez s Bošnjacima, uspostavlja partnerske odnose s Trumpovom administracijom na svim razinama uključujući najvišu državnu, da takve odnose već ranije redovno potvrđuju Srbi u Republici Srpskoj, te da Srbija ima neusporedivo bolje odnose s Plenkovićevim strateškim saveznicima Francuskom i Velikom Britanijom, ali i Njemačkom, Turskom, Izraelom i svim utjecajnijim arapskim državama.

Tu riječi Frke Petešića doslovno ispadaju kao jeftina prevara još neodraslim magarcima, čak ne ni formiranim magarčinama. I teško kompromitiraju sve koji šute o tome, pogotvo javno lažno svjedočenje o tome.

I dodatni problem nastaje kad predsjednik najvažnije koalicijske stranke u vladajućoj većini, deklarirane desne nacionalne stranke, Ivan Penava prevarom eliminira inicijative Josipa Dabre, zastupnika svoje stranke, o nužnosti usmjeravanja državnih politika na savezništvo s Trumpovom Amerikom i s osloncem upravo na to savezništvo u rješavanju suvereniteta i trajne državnosti Hrvata u BiH izbjegavajući to pitanje postaviti pred koalicijskog partnera Plenkovića, iako je taj zahtjev izazvao masovnu potporu hrvatskog naroda i intelektualnih krugova, nasuprot toga zalažući Domovinski pokret za neuspio pokušaj javnog pranja otvorene izdajničke namjere koju mu je u lice iznio Frka Petešić.

Naknadno javno Penavino zapomaganje uz poruke da “oni(tko) neće dopustititi” nastavak politika protiv Hrvata a nakon karikaturalne “rezolucije” i slogana na stranačkoj stranici -”Rezolutno za Hrvate u BiH”, rezolucije iz koje su eliminirani zahtjevi Vladi za uspostavljanjem strateške bliskosti sa SAD i svi elementi ozbiljne državne politike i samopoštovanja, srozali su i onako srozanoga Penavu i ispod razine perverznosti “strategije” Frke Petešića.

A tip nudi “desnu nacionalnu perspektivu” i “ne da na Hrvate”.

Kakva li je tek onda lijeva, globalistička, anacionalna kad je desna k’o Penavina frknuta i kakvi li su ti “što daju” ako je Penavino “ne dam” ovakvo?

U takvim okolnostima, bojati je se da hrvatske politike u Zagrebu, a pod tim pritiskom i u Mostaru, propuste zadnji vlak i zadnju priliku strateškog pozicioniranja hrvatske nacionalne državnosti u Republici Hrvatskoj i u BiH, pri čemu dokaze o plutajućem statusu Hrvatske u neđunarodnim vodama vidimo svaki dan uz nevjerojatne stupidnosti o “nikada većem ugledu”. U tom kontekstu valja gledati „odlučnost“ da se sve žrtve srpske agresije za kojima se traga, pronađu, istovremeno ni ne pokušavajući izvršiti potreban i jedino efikasan model međunarodnog pritiska na državu zločinca, koja je pobila ljude i skriva njihove posmrtne ostatke.

Do kada će trajati politička papazjanija o “konstitutivnosti i jednakopravnosti”, “europskom putu BiH”, o “iskrenom hrvatskom prijateljstvu prema BiH“, “ o legitimnom predstavljanju” u državnom ustroju u kome nije ostvarivo takvo predstavljanje ili ovisi o volji drugih, s ovakvim geopolitičarima, državnicima i ovima što „ne daju“ na Hrvate, postalo je pitanje obraza, samopoštovanja i ponosa naroda, te opstanka.

Cijeli spektar unutarnjih politika je potpuno kompatibilan ovoj bjednoj laži o “nepostojanju američkog interesa za BiH” a u stvari o “nikada slabijoj Americi”. Apsolutno sve je na razini takve “strategije”, nema izuzetka ni u čemu. Zato svaki dan nacija sluša poruke o žrtvama i “odlučnosti”, o nužnosti otkrivanja istine, ali bez i najmanje namjere ozakonjivanja te istine, štto i jest temeljna zadaća pripadnika vladajuće većine u Saboru, poruke kako u Hrvatskoj nema mjesta četništvu s adresa i od protagonista koji su ciljano ugušili Dabrin zahtjev za kriminalizacijom četništva, komunizma, jugoslavenske simbolike i neprijateljskih politika Bošnjaka prema Hrvatima, da se neće financirati palikuće iako se političko srpstvo koje se ne smije spomenuti u poruci o ukidanju financiranja “palikućama” financira više nego u Kraljevini Jugoslaviji, ističe se “državni prioritet” pronalaska svakog ubijenog hrvatskog vojnika i civila u srpskoj agresiji, a istovremeno Plenković CNN-u ulazak Srbije u EU predstavlja državnim prioritetom ističući kako nikakvu zaprijeku tome neće predstavljati ovaj prvi “prioritet” o nestalima, koji je očito kao i stotine sličnih floskula samo za unutarnju političku potrebu - prevaru.

S minimumom kritičkog razmišljanja o nizu na prvi pogled nepovezanih javnih proboja o stvarnim ili umjetno potaknutim prijeporima u zemlji, kojima pogotovo obiluje kolovoz kao uvod u političku jesen, jasno je da se u zemlji provode zakulisne operacije održavanja ovakvoga poretka, kome je Plenković iako teško izranjavan i u neupitnom padu još uvijek najuvjerljiviji čuvar, te da tome svojski doprinose i već legendarni i teško kompromitirani “domoljubi” tipa kak’i Radića i njegove aktualne igračke DOMINO s priključenim Suverenistima, koji godinama obavljaju najprljavije poslove na desnici za aktualni državni poredak, ili Ćipe i Penave autentičnih proizvoda te Radićeve egizibicije sličnih političkih profila, ali i “neprijateljska” ljevica u “Možemo“, s istom zadaćom, da je preraspoređivanje započeto još početkom godine u medijima kazahstanskom akcijom Ivice Pirića i kak’i Radića s Bujancem, sad nastavljeno akvizicijama na medijskoj sceni sa znakovitim grupiranjem Novog lista, Glasa Istre, Zadarskog lista, Glasa Slavonije s priključivanjem Dnevno i Direktno, a svakim danom iskaču signali, namjerni naravno, o novim “rukama”.

Sama činjenica da se ponovo oživljava kak’i Radića kroz izdanja patera Tolja, nakon nevjerojatne kompromitacije i masovnoga prijezira naroda zbog drukeraja i niza informacija o njemu koje su isplivale nakon toga, govori o očajnoj poziciji aktualne vlasti, pri čemu neće biti nikakvo iznenađenje da svjedočimo bilo kakvom novom savezu oslobođenom minimuma skrupula i moralnih normi. Radić je i predviđen za privremenu uporabu i potrošnju, još uvijek kontrolira četiri saborska mandata, ali će ipak biti zanimljivo vidjeti tko će se usuditi s njim, Peternelom i sličnima spašavati „državu“ i pod kojim objašnjenjem, pri čemu prvenstveno mislim na Domovinski pokret.

Tu ništa izuzev iskazivanja potpunog prijezira prema narodu nije moguće.

Mnoge će iznenaditi isticanje “Možemo” u istoj funkciji kao Radićevog DOMINO ili s Penavom i Ćipom, ali u tome nema ništa dvojbeno, nelogično i čudno. Primjer je kontrola štete i razvoj javnih procesa nakon eskalacije s otpadom u Gospiću.

Jedini sigurni zaštitnik Plenkovića je upravo „Možemo“, koji se svojski trudio komunikacijski, medijski i organizacijski bar podijeliti politički plijen s HDZ-u ipak opasnijim MOST-om, a razvoj stvari je više nego vidljiv s najavama prosvjednog skupa u Zagrebu, koga se silovitom kampanjom po toliko puta provjerenoj matrici predstavlja upravo zbog uloge „Možemo“, ljevičarskom revolucijom, iakos e radi o relanom slomu državnog upravljanja.

Nema sigurnije zaštite Plenkoviću od toga.

Nastaviti kampanju o odgovornosti Plenkovića i Ćorića za tu strahotu u Gospiću javno se predstavlja i predstavljat će se sklonošću “pederima, soroševcima, zagovornicima pobačaja, antikršćanima”, uz to komunjarama, srbofilima svačim što nije teško povezati sa Sandrom Benčić, Ivanom Kekin, Uršom Raukar i ekipom. Tu i MOST s potpuno opravdanom i jasnom kampanjom, zbog svojih lutanja u prošlosti i umjetno stvorenog stereotipa o njima kao lažnim desničarima, doklizava na tanak led i postaje ranjiv.

To je taj začarani krug i matrica opravdavanja i najvećih lomova i šteta narodu i državi umjetnim uvlačenjem u lijevo-desnu klackalicu koja okupira javnost i prekrije prašinom probleme kakvi su god, u rasponu od zastrašujućih vanjsko-političkih strategija i nevjerojatnih muljaža, do posve organski povezanih unutarnjih katarstofalnih podvala i muljaža, koje hrvatsku državnost svode na fikciju.

Osloncem na strategiju koja počiva na procjeni o izostanku američkog interesa i sa “savezništvima” koja nude perspektivu s tragičnim stoljetnim biljezima, teško će toliku brigu i zalaganje izdržati i grabovi, a ne ljudi, a kad tome pridodamo silne „domoljubne“ muljaže u zemlji, koja upotpunjuju tu sliku i na sve načine nastoje spriječiti razvoj autentične i ozbiljne politike nacionalnog i konzervativnog profila, bez koje nema preusmjeravanja Hrvatske u stabilnije državne i nacionalne vode, s jasnom i funkcionalnom državom, na sliku i priliku svoga naroda. Ovakvo iscrpljivanje nacije, ovakvo banalno a skupo manipuliranje javnošću i ovakva izrazito skupa kontrola svih relevantnih procesa u zemlji, do sada je u bezbrojnim slučajevima kroz povijest naroda zapadne civilizacije, vodilo ravno u eskalaciju unutarnjih društvenih i političkih procesa, vrlo često s opasnim posljedicama. Jednostavno, neće se moći uzimati od onih koji stvaraju koliko je potrebno za održavanje takve neravnoteže i stabilnosti vlasti pri takvoj golemoj neravnoteži. U takvim okolnstima pucaju i daleko tvrđi sustavi od ovakvoga u Hrvatskoj, u tom pravcu se neupitno ide, samo je pitanje šteta koje će ostati nakon svega.

Moglo bi se dogoditi da nakon poplave lažnih domoljuba dođemo u doba istinskih križara i križarskog pokreta, iz doba institucionalne demokracije u prostor anarhije i revolucije.

Share

Subscribe now

Da bi država mogla sankcionirati nešto kao nepobitnu činjenicu i na temelju toga kreirati standard ili obavezno pravilo ponašanja u društvu, za čiju provedbu i ponašanje po njemu jamči sama država svojim monopolom moći, moraju se ostvariti temeljne pretpostavke.

Prvo, to što se uzima kao temelj državnog postupanja mora biti neoboriva i dokazana činjenica. Za to se koristi pojam - istina.

Drugo, to što je utvrđeno mora imati obilježje društvene ili povijesne pojave s neupitnim utjecajem na zajednicu i društvo za koje je nadležna država.

Treće, takve činjenice i događaji moraju imati poznate aktere, kreatore događaja ili subjekte, vrijeme, mjesto, neupitne nositelje moći i s tim odgovornosti za događaj, a ako se radi o posljedicama sa zločinačkim predznakom, moraju se što točnije znati i žrtve.

Četvrto, državno sankcioniranje takvih događaja mora uz sve navedeno, proizlaziti iz samoga proglašenoga i ozakonjenoga karaktera države, njene svrhe i cilja. Na toj razdjelnici se razlučuju i prepoznaju politike u državnom političkom poretku.

Peto, državni posao i svrha njenoga postojanja nije neutralno utvrđivanje povijesnih činjenica, državni posao je sankcioniranje neupitnih saznanja na temelju dokazanih činjenica. Kad je stradanje hrvatskog naroda 1945. godine i teror s neprekinutim trajanjem do 1990. godine pod jugoslavenskim komunističkim režimom u razdoblju diktature i bez rata, pa od 1990/91. do 1995./98. s novom ratnom ugrozom iz naslijeđa toga režima, u pitanju, Republika Hrvatska kao država ima izrazito reprezentativan broj neupitnih činjenica za državno sankcioniranje tih povijesnih događaja i proglašenje obvezujućih standarda državnog i društvenog poretka.

Šesto, svako ustrajavanje na beskrajnom pridodavanju “otkrivenih istina“ ili u stvari znanstvenih istraživanja tih događaja, koja se svode na istraživanje već obilježenih stratišta, nije primarno neposredna državna zadaća. Država mora ozakoniti i logistički omogućiti ta istraživanja, njihovu znanstvenu ekspertizu i recenziju, te prezentaciju u vidu znanstvenih radova dostupnih cijelom svijetu, a to mora prepustiti specijaliziranim institutima i znanstvenim organizacijama. S tim u izravnom organskom odnosu država nikako ne bi smjela imati veze.

Čak ni u vremenima apsolutističkih vladara, čija se vladarska moć povezivala izravno s božijom voljom i tako postajala nepropitiva, rijetki su izuzeci bili vladari, koji nisu za donošenje obvezujućih pravila ponašanja koristili usvojena i potvrđena znanja. Današnjim državama s demokratskim političkim poretcima je takvo donošenje odluka i takva standardizacija kvalifikacijski imperativ. Usvajanje zdravstvenih protokola prema kojima i po kojima funkcionira zdravstveni sistem, počiva na usvojenim i provjerenim znanjima medicine. Financijski poredak i pravila financijskog ponašanja počivaju na usvojenim i potvrđenim znanjima o djelovanju financijskog sustava. Industrija, poljoprivreda, stočarstvo, zaštita okoliša počivaju na usvojenim i provjerenim znanjima niza znanstvenih disciplina, što onda države sankcioniraju kao obavezujuće ponašanje.

Umjetnost, kultura u cjelini se u konkretnim epohama ravnaju prema prihvaćenim kriterijima i dostignućima, mediji, sport, baš sve se ravna prema provjerenim i racionalno obranjivim iskustvenim činjenicama i saznanjima nastalim detaljnim stručnim analizama, sve u funkciji ostvarivanja iskoraka i napretka u tim sektorima ljudskog djelovanja.

Sve što postoji se ravna prema nečemu što može izdržati racionalno propitkivanje i intelektualnu skepsu, a standardizacija koja se na tome zasniva konkretno društvo i državu čini boljima i bližima pripadnicima zajednice. U drugačijim, suprotnim modelima upravljanja i odlučivanja, sve što postoji – propada.

Društvo je izrazito ovisan mehanizam, koji ovisi o usklađenom i uravnoteženom međudjelovanju po izbalansiranim pravilima svih svojih segmenata. Svako drastično odstupanje ili otklon od održivih racionalnih normi u bilo kojem segmentu društvenog organizma, nužno metastazira poremećaje lančanom reakcijom u sve podsustave cjeline. Nemoguće je očekivati da norme ponašanja u trgovačkom sektoru društva i stvaranje poželjnih navika i obrazaca ponašanja ljudi sudionika u trgovini slijede poznate i provjerene obrasce ponašanja u svijetu, ako s druge strane standardizacija u kulturi ili kreiranju obrazaca identiteta počivaju na nakaradnim i neobranjivim modelima. Ne može se očekivati vjerodostojno zastupanje društvenog interesa i imati povjerenje u ljude, koji na području identiteta, povijesnih vrijednosti ili karaktera zajednice isključivo postupaju nasuprot provjerljivih saznanja prihvaćajući iskrivljene interpretacije ili dokazive laži kao svoje javno i društveno polazište, a istovremeno promoviraju etičke norme u očuvanju okoliša.

Taj smo primjer vidjeli u javnim prijeporima oko otpada u Gospiću. Politike i javni protagonisti, koji zanemaruju ili smatraju nebitnim uravnotežen odnos u svim društvenim pitanjima, stvarajući javnim utjecajem umjetnu dvojbu oko prioriteta pretpostavljajući pitanje upravljanja zbrinjavanja otpadom standardizaciji društvenog normiranja identiteta nacije i proglašavajući interes za povijesne teme “prošlošću od koje se ne živi” ne mogu biti rješenje, niti im je stalo do rješenja uzroka poremećaja. Onaj tko ne dopušta razmišljanje ili državno sankcioniranje činjenice da je Lika ostala bez stotina tisuća ljudi zbog komunističkog i jugoslavenskog progona, da je na području Like i Banovine izbrisano čitav niz obitelji, i čitavih mjesta, da je njihova imovina i naslijeđe dekretom predata u ruke protagonistima zla, tko militantno negira obvezu današnje države ispraviti te stečevine zločinačkih namjera, a takve opravdane zagovore naziva fašizmom, ne može biti vjerodostojan zagovornik Like u slučaju otpada, niti bi smio imati moralno pravo tražiti odgovornost od istih onih koji koaliraju sa zločinačkim naslijeđem i ne žele ispraviti povijesne nepravde i atak na hrvatski narod, a koje optužuju za „trovanje“ Like, Gospića ili Senja. Otrov je razoran i smrtonosan, bio on u duši i u umu, u duhu nacije i u karakteru društvenih pravila, bio u zemlji. I prvo, i drugo ubija hrvatski narod, pa ne može u jednom slučaju biti dobro, u drugome loše. I u jednom slučaju ne može vlast biti dobra i poželjna, u drugome loša.

Prevare u području politike upravljanja otpadom, u medijima, u kazalištu, filmu, u znanosti, u upravljanju HEP-om ili drugim državnim interesima, u nogometu, sportu uopće, baš u svemu, nastale su tolerancijom i nagrađivanjem najsitnijih prevara iz djetinjstva, od vrtića i škole. Što je manje kulture varanja i manje mogućnosti prevare, izvrsnost i konkurentnost, znanje i vrline imaju veće izglede. Primjer za to su nogometna svjetska pravila, koja su omogućila u koliko toliko ravnopravnim uvjetima Hrvatskoj ravnopravno natjecanje i zauzimanje samoga svjetskog sportskog Olimpa. Navika varanja nije genetskog nego socijalnog podrijetla, pa se ne može očekivati da netko tko je kao osoba formiran pod pretežitim utjecajem afirmacije komunističkih jugoslavenskih i antihrvatskih vrijednosti, da onaj tko je stasao i formiran kao društvena osoba na nužnosti brutalne eliminacije fašista a bez ikakve održive kategorizacije fašizma, s dominantnim proizvoljnim i uskointeresnim pravom kvalificiranja ljudi i zajednica danas poštuje bilo kakvo univerzalno održivo pravilo u bilo kojem društvenom području. Upravo tu nevjerojatnu i razornu neravnotežu smo mogli zorno svjedočiti u ponašanju goleme većine zastupnika i stranaka tijekom Izvanrednog zasjedanja Sabora, koju je posve vjerno pratila medijska scena, a to se opet jednako vjerno prenosilo na nepomirljive zajednice koje pripadaju tiim politikama. U takvim okolnostima i s takvim akterima je nemoguće postići trajnije valjano rješenje bilo kojega problema. Sve što se ozakoni nužno mora imati status privremenosti, s tim i površnosti, jer se ni jedan uzrok aktualnih društvenih anomalija na svim područjima ne može riješiti kozmetičkim i kratkoročnim rješenjima.

A dugoročna se zbog potpuno urušene kulture standardizacije ne mogu donijeti. Zato smo suočeni s incidentom u Gospiću, sutra ćemo s nečim drugim, a nakon toga s jednako razornim trećim. Radi se o pojavi s predznakom državnoga karaktera, a ne o incidentima.

Tijekom zadnjih desetak dana nakon eskalacije krize s opasnim otpadom, svjedočimo proglašenoj državnoj namjeri da se sankcionira i proglasi tzv. ekocid. Ne postavlja se uopće pitanje takve standardizacije i njene utemeljenosti u nizu događaja, dovoljnim se uzima potencijalna razmjernost jednoga događaja, pri čemu je pretežit dojam da je na takvu odluku presudno utjecalo javno političko predstavljanje.

Unazad nekog vremena, suočena s ubojstvima žena, za koja je vrlo upitno jesu li imali kvalifikaciju opasne društvene specifične pojave s realnom tendencijom progresije, država je sankcionirala tzv. femicid pod javnim pritiskom tzv. civilnih udruga feminističkog profila, pod integriranim pretežitim njihovim i političkim utjecajem na medije, a preko njih na opću javnost.

Istovremeno, suočeni s dvojbom između sprječavanja ulaska u zemlju ilegalnih migranata, koju je javno iznio Josip Dabro pozivajući se isključivo na svrhu i nadležnosti suverene nacionalne države u zaštiti temeljnih nacionalnih interesa, te odnosa prema razbojstvima tih “azilanata” nasuprot zaštite žene žrtve toga razbojničkog ponašanja, kompletna ta civilno-politička i medijska scena se zgražala nad Dabrinim potpuno logičnim stavovima, braneći neodrživo i lažno pravo ilegalnih migranata, a potpuno ignorirajući žrtvu žene i njeno elementarno pravo.

Takva selektivnost i neravnoteža u standardima nužno razara cijelo društvo, baš svaki društveni sustav i podsustav, a kad je država koja pristaje na to i prihvaća takvu neravnotežu kao pravilo, u pitanju, to onda čini temeljni uzročni obrazac pojava i ponašanja kao što je kriminalna operacija s otpadom u Gospiću. Takva država ne može ostvariti većinsko povjerenje ljudi, to već godinama unazad pokazuju sva istraživanja i zato su vlasti, sve vlasti, prinuđene ili zato pribjegavaju modelu manipulacije ili prevare utemeljene na kratkotrajnim, u pravilu posljedično štetnim rješenjima osmišljenim na efekt odgađanja, pri čemu se jedino vodi računa da štetne posljedice stignu što kasnije.

Utoliko je njihova razornost veća, a otklanjanje bolnije i teže.

Dakle, s jedne strane imamo državne politike i umjetno suglasje kontrolirane javnosti o sankcioniranju niza incidenata kojima se bez ozbiljnijih ekspertiza daje karakter društvenih pojava, a s druge strane se potpuno ignorira sankcioniranje povijesno štetnih i dugotrajnih stanja i njihovih nositelja.

To je recimo ključno pitanje politike sjećanja, u ovom slučaju obilježavanje europskog Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima.

Kako je onda moguće da Republika Hrvatska usprkos tisućama dokazanih stratišta hrvatskog naroda, od čega su brojna istražena s neupitno provjerenim i potvrđenim činjenicama po najstrožoj znanstvenoj općeprihvaćenoj metodologiji, izbjegava sankcionirati tu zloćudnu pojavu, njene kreatore i nositelje, koji su činili konkretan državno-politički režim u razdoblju od 1945. do 1990. godine?

Kako je moguće i kako se uopće može tumačiti djelovanje države i pripadajućih politika, koje u prigodnim situacijama suočavanja s posljedicama tih događaja, kao prilikom ispraćaja novih 500 žrtava komunističkog jugoslavenskog režima, ponavljaju iz godine u godinu tijekom nekoliko desetljeća da će država ustrajati na otkrivanju povijesne istine i društvenom suočavanju s tom istinom?

Tko se to treba nastaviti suočavati, zašto, do kada, koliko će biti potrebno takvih suočavanja da bi se od toga stvorio obvezujući standard, tko je i na temelju čega procijenio mjeru tih suočavanja? Koliko puta bi se pred hrvatsku vlast trebalo donijeti dokaze i koliko dokaza brojenih u stotinama tisuća žrtva, da bi se postigla civilizacijska suglasnost o nevjerojatnoj sramoti i štetnosti da na ulicama, trgovima, šetalištima, obalama, te u stotinama udruženja i dalje stoji identifikacijski znak – Tito?

Nije li krajnji sumrak morala i ubijanje elementarnog ponosa nacije, obilježavati Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, zaklinjati se u otkrivanje istina i suočavanje, a istodobno mirno gledati simboliku industrije smrti diljem Hrvatske, štititi tu simboliku, promicati ju u vrijednost i financirati enormnim sredstvima kao demokratsku stečevinu, kako ju je s razlogom nazvao slovenski povjesničar Ferenc pred očima državnvog rukovodstva u HNK i uz neoborive dokaze

Po kojem je to provjerenom saznanju 37 tisuća tona otpada u Gospiću, koji je mišlju, riječju, djelom i propustom posredno skrivila aktualna država, razlog donošenja obavezujućeg propisa o ekocidu, a dokazano ubijanje, po svim procjenama znanstveno uspostavljenim na temelju dosadašnjih istraživanja, preko stotinu tisuća hrvatskih ljudi se ne proglašava nikakvim - cidom?

Kako je moguće ubojstvo žene bez ikakve utemeljenosti da to ima elemente pojave i zloćudne progresije, sankcionirati kao femicid, a ubojstvo tisuća žena svih uzrasta, od djevojčica do starica, ne samo 1945. godine, nego u kontinuitetu do 1990. godine, pa od 1991. do 1995/98. danas pretvarati u društveno vladajući i neupitno prihvatljivi antifašizam?

Je li uopće održiva logika državnog upravljanja i državne politike da će nositelji i promotori politika masovnog ubijanja djevojčica i žena kroz modele tzv. suočavanja, razgovora, dogovora i tijekom vremena u razdobljima u kojima imaju pretežitu društvenu i državnu moć, evoluirati i prihvatiti činjenicu da je to što zagovaraju reafirmacija zločina s teškim društvenim implikacijama, a da s druge strane isti model društvenog dogovora nije moguć u pojedinačnim slučajevima, koje uz to nitko ne pokušava promovirati u društveni obrazac?

U tom pristupu nema baš nikakve logike, a svjedoci smo upravo takvog ponašanja države, pri čemu su oko toga uz manja javna, deklarativna i dnevna interesna odstupanja, suglasni svi politički akteri.

Tko i na temelju čega donosi takve državne odluke i što taj model upravljanja državom govori o stvarnom karakteru državno-političkog poretka, ali i o stanju društvenog duha u zemlji?

Nije ovaj raskorak, ova opasna kontradikcija neuočena i nepoznata hrvatskoj javnosti, pogotovo akademskim, a jednim dijelom i političkim krugovima u zemlji. Obično se to vidi u predizbornim razdobljima, kad se najčešće s desnih i konzervativnih pozicija nastoji pridobiti povjerenje birača upozoravanjem na te državne nelogičnosti uz tvrde poruke i javne zakletve kako upravo oni nude rješenje i otklanjanje tih problema.

Uoči zadnjih izbora smo svjedočili žestokoj kampanji Domovinskog pokreta protiv SSDS-a i frontmena Milorada Pupovca, koja se u efektivnom smislu svela na to da Pupovca i njegove stranke nema u sastavu vladajuće koalicije.

Je li s tim otklonjen problem postojanja i djelovanja izrazito antihrvatskog političkog srpstva u Hrvatskoj?

Nije uopće.

U biti, samo je eskaliralo u dodatno kompromitirajuću činjenicu.

S obzirom na iskustva s političkim profilom postojećih parlamentarnih stranaka u Hrvatskom saboru, nemoguće je racionalno očekivati od deklarirane ljevice, dakle SDP, Možemo, Centar, GLAS, zatim od IDS-a, od svih manjinaca, od tzv. liberala, ovih Hrebakovih i onih Štromarovih, bilo kakav pristanak na nacionalni dogovor o temeljnim društvenim načelima i pristanak na ravnotežu društvene standardizacije u svim oblastima društvenog i državnog djelovanja. Njihove politike su utemeljene na strogoj i dosljednoj negaciji samih temelja nacionalne države, odnosno nacije.

S druge strane, HDZ danas, a i prije dolaska Plenkovića na vlast, nacionalnoj politici i nacionalnim interesima je sustavno pretpostavljao interese vladanja i vlasti, pri čemu je koncept počivao na deklarativnom sukobljavanju s ljevicom oko temeljnih vrijednosnih i državnih načela, bez ikakve namjere da se kontradikcije i suprotnosti u standardizaciji društva i državnih politika otklone. Najviše na što se pristajalo su bile tzv. deklaracije Hrvatskog sabora, koje nikoga ničim nisu obavezivale. Takva deklaracija je usvojena i o osudi svih totalitarnih režima prilikom izglasavanja Spomendana 2011. godine. To se pogotovo vidi u analizi Plenkovićevih državnih politika, koje je on pri dolasku na čelo HDZ-a definirao kao politike mainstreama, posve očito pod mainstreamom videći postojeći raspored utjecaja i pozicije moći umjesto mainstreama kao autentične volje hrvatskog naroda i optimalnog legitimiteta države i vlasti. Te politike u golemoj pretežitosti realno koaliraju s izrazito ljevičarskim vrijednostima u svim oblastima, a pokriće i javno uporište su mu iste anacionalne globalističko-ljevičarske politike u većini zapadnoeuropskih država, te još izrazitije u politikama Europske unije. Nema karikaturalnijeg primjera i jasnije zlouporabe poželjnog modela odlučivanja u državi, od uloge Ministarstva branitelja s nesretnom figurom Tomom Medvedom na čelu, koji je jedno od ključnih načela valjanoga odlučivanja država, koje sam istaknuo u uvodnom dijelu, pretvorio u rugobu, preuzimajući ulogu državnog grobara s lopatom, koji po potrebi demonstriranja „pijeteta“ navali „otkrivati“ i „otkopavati“, umjesto da Vlada i Hrvatski sabor izdvajaju sustavnim ozakonjenim politikama ovlaštenim i stručnim institucijama baviti se tim poslovima. Upravo zato Hrvatska danas za svaki prigodan spomendan, bilo onaj na žrtve Bleiburga i Križnog puta, bilo za Dan sjećanja na stradanje Vukovara i Škabrnje, bilo za Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima preuzima od Slovenije, ili otkrije kakvo grobište iz srpske agresije, kako bi se pokazalo empatiju države narodu, pri čemu tragikomično djeluje „odlučnost“ generala Medveda. A još je tragikomičnije formiranje tzv. Penavinog povjerenstva s desetak državnih tajnika i uz nezaobilaznog nadzornika Frku Petešića, povjerenstvo koje je formirano za aktualni mandat i nema nikakvih izgleda opstati u slučaju dolaska druge političke garniture, bez proračuna, bez ovlasti, bez ozakonjene trajnosti i konzistentnosti državnih namjera, pa vidimo stalnu karikaturalnu utakmicu dvojice državnih grobara i loptanje s nesrećom hrvatskog naroda, radi jeftinog dojma, koji više ne doživljavaju ni najtvrdokorniji slijepci.

Plenković i HDZ svoju vlast, kao njihov primarni i jedini politički interes održavaju, s jedne strane na tisuće logističkih i političkih načina podupirući lijeve inicijative, politike, vrijednosti i zahtjeve, jačajući njihov javni utjecaj primarno u medijima i u kulturi, a s druge strane predstavljajući to ljevičarsko djelovanje kao prijetnju od koje samo Plenković i njegov HDZ jedini mogu obraniti narod.

To je formula kojom Plenković uspješno deset godina održava svoju vlast, potičući sve razornije unutarnje suprotnosti, utoliko više ukoliko se snažnije probijaju sve teža krizna stanja s nevjerojatnim indicijama i pokazateljima o slomu države.

Plenkoviću i HDZ-u potpuno odgovara postojeća kaotična situacija u standardizaciji države i društva, oni su protagonisti te kaotičnosti, pa je nerealno i nemoguće očekivati od njih bilo kakav realan iskorak u stvaranju funkcionalne ravnoteže.

Oni sprječavaju uspostavu takvog poretka svim sredstvima, a primjera je vidljivih i manje vidljivih tisuće. Najzorniji primjer je bila Plenkovićeva reakcija na Dabrino javno uvjetovanje svoga mandata zabranom svih totalitarizama, na što je Plenković rekao - nema teorijske šanse. To – „nema teorijske šanse“ se odnosilo na komunizam, velikosrpske i islamističke bošnjačke imperijalne politike i simboliku, nasuprot formalnog i javnog kriminaliziranja navodnog fašizma u Hrvatskoj.

Realno, javnost je mogla očekivati političke iskorake u pravcu ostvarivanja potrebnih ravnoteža u društvu od Domovinskog pokreta i Mosta, kao najjačih stranaka s deklariranim desnim, nacionalnim i prokršćanskim profilom, a razvojem stvari i od marginalnih grupica u Hrvatskom saboru i izvan njega, primjerice od Biloglava ili nezavisne Vesne Veučemilović.

Pa da vidimo kako na tom području stoje stvari s Domovinskim pokretom, zato što su s osam zastupnika ključni stup Plenkovićeve vladajuće koalicije, bez kojih Plenković ne može ni usprkos stalnim nastojanjima osigurati potrebnu većinu za svoju “stabilnu vlast”.

Ivan Penava, jedan od čelnika vladajuće koalicije, predsjednik po broju mandata najvažnijeg partnera Plenkovićevom HDZ-u, iz Donjeg Maclja nakon još jednoga ispraćaja 500 posmrtnih ostataka nepoznatih hrvatskih žrtava jugoslavenskog komunizma, objavljuje na svojoj stranici sadržaj, zanimljivo, ne i na službenoj stranici stranke kojom predsjedava, šalje poruke nedostojne i parlamentarne političke opozicije, koja jedino može govoriti bez mogućnosti pretvaranja riječi u državne politike, za razliku od Penave, čije riječi moraju nositi snagu državne politike.

Uz to što je iznad svoje profilne fotografije istaknuo slogan - Rezolutno za Hrvate u BiH, nakon sramnog javnog pokušaja prikrivanja otvorenog plana nacionalne izdaje sa samoga vrha HDZ-a i države i još sramnijih javno poznatih kalkulacija u rasponu od nekakve deklaracije do patetičnog i bezvrijednog kapitulantskog sadržaja pod karikaturalnim nazivom “rezolucija“, čime izaziva masovan podsmijeh, ruganje, ali i masovno ogorčenje ljudi, koji u tom ustrajavanju vide bezobrazno ruganje svojoj pameti, nastavlja s eskapadama koje su obilježile njegovu profesionalnu političku karijeru, crpeći iz nacionalnih svetinja svoj opstanak i vegetiranje, istovremeno prepuštajući te svetinje uništenju uz svoju svesrdnu pomoć. S obzirom na čelnu poziciju u i onako teško opterećenoj stranci nizom događaja iz Radićevog upravljanja tijekom prošlosti i bez jasnog nacionalnog profila ako isključimo Dabrine programske stavove, Penava svojim javnim istupima i potpuno beskarakternim postupcima uništava svaki pokušaj nacionalnog etabliranja čitavom niz vrijednih ljudi, očito tipujući na neko parazitiranje s Plenkovićem ili s ljevicom, kako bi sebi i nekolicini Gavrila oko sebe omogućio nastavak političkog parazitiranja i benefite od toga.

On će iz Donjeg Maclja, kao nedavno nakon zloćudnog srpskog antifašističkog rituala u Srbu, kad je s pozicije realne moći, koje se svjesno odriče za zrnce osobnog kalkulantskog interesa, slao poruke da “nitko nema pravo“ raditi to što Pupovac radi, ponavljati da “komunistički zločini nad hrvatskim narodom ne smiju biti prešućivani, relativizirani niti gurani u zaborav”, svodeći državu, državnu politiku, svrhu i funkciju političke moći na karikaturu upravo na način na koji to prema na početku teksta spomenutim načelima državnoga djelovanja i načela standardizacije društvenih i političkih odnosa, nikako i nikada ne bi smio raditi.

Prof. Vlatka Vukelić, niz povjesničara, filozofa, teologa, teoretičara društva i države, antropologa, pravnika mogu tako o tome govoriti, jer je njihov poziv istraživanje, utvrđivanje i publiciranje dokazanih saznanja, državna vlast i nacionalne politike ta saznanja pretvaraju u obavezne norme djelovanja i ponašanja. To je uloga zakonodavca. Penava, kao i u tolikim, uvijek istim situacijama i s uvijek istim modelom komuniciranja i sadržajem poruka, tipa “Rezolutno za Hrvate BiH”, bezbrojnih patetičnih fraza o Vukovaru tijekom karijere u kojoj ni usprkos nadležnostima gradonačelnika i većine u Vijeću nikada nije ni pomislio nazvati stvari imenom i ozakoniti neupitnu istinu, pa recimo proglasiti ulicu ili trg komunostičkih žrtava ili srpske agresije, a godinama “poziva” na pijetet, istinu i iskazuje lažnu odlučnost tipa : “Danas jasno poručujemo da šutnja više nije prihvatljiva, a istina ne može imati rok trajanja”.

Može itekako.

Ne samo da može biti bezvrijedna takvim političarima i politikama, nego upravo ta istina na koju se Penava poziva, može imati krajnje negativan posljedični karakter, jer izaziva frustracije, defetizam i osjećaj nemoći sve većega broja ljudi, kojima takvi prijetvorni političari riječima o “istinama” zapravo šalju poruku da istine - ne vrijede. Da je Penava političar i karakter kakvim se još uvijek karikaturalno pokušava predstaviti, ne bi „otkrivao istine“ koje zna svako hrvatsko dijete od prve mogućnosti komunikacije, pozabavio bi se Jasenovcem, jer od te istine je uveliko ovisna hrvatska društvena struktura i standardizacija odnosa u zemlji. O tome ne smije ni pisnuti.

Kad to govore političari s pozicija državne vlasti, neizgovorena i kristalno jasna poruka je - država ne vrijedi i ne služi tome što vi ljudi očekujete.

Čemu istina, ako se po njoj ne živi ili ne može živjeti, a živi se i može se živjeti samo u okvirima društvenih obrazaca i obvezujućih standarda, koje je primarno dužna materijalizirati državna vlast na temelju tih istina, koja izravno ovisi o Penavi.

Samo nekoliko mjeseci ranije, u veljači, nakon rigidnog ultimativnog zahtjeva potpuno beznačajnog i izborno nelegitimnog liberala Hrebaka, Penavin kolega Dabro je reagirao kontrazahtjevom za sankcioniranjem svih totalitarizama i neupitnih neprijateljskih politika prema hrvatskom narodu, oslanjajući se na saznanja koja su godinama postojala, a koja je isključivo svojom idejom, namjerom, organizacijom i logistikom na veličanstven način u HNK Zagrebu, pred državnim rukovodstvom i inozemnim sudionicima i visokim gostima predstavio Ante Žužul i njegova Školska knjiga, servirajući paket istina o karakteru industrijskog kolektivnog zločinca komunizma i matice mu Jugoslavije, nazočnoj državi, pa je Penava svome političkom kalkulanstvu i svome kukavičluku podčinio cijelu stranku, stotine i tisuće ljudi u stranci, a milijune u hrvatskom narodu i podmuklim kerefekama ugasio ili bolje rečeno odgodio za neko buduće doba tu političku inicijativu, o kojoj nije ni pomislio kao karakteran partner razgovarati s Plenkovićem.

Upravo takvo ponašanje vodećih protagonista desnice s pozicija ostvarenih stjecajem nezasluženih a često i dirigiranih okolnosti, servisira ljevičarske, globalističke, antifašističke i anacionalne interese, afirmaciju novoga ubijanja ovih 500 ljudi, nad čijim se posmrtnim ostacima umjesto istinskog poštovanja, šalju prijetvorne i manipulativne poruke i laži, i ruga narodu porukama da istinu više nitko neće moći spriječiti.

Pa kad je to i tko mogao!?

Ne postoji u povijesti civilizacije režim i vladar, koji je to uspio, zašto bi onda danas potpuno beznačajni serviser izrazito negativne standardizacije Hrvatske, prepoznat kao beskarakteran mediokritet u svim svojim prepoznatljivim istupima, jamčio ono što nije u njegovoj nadležnosti?

Zato da prevari preostale naivčine, eto zašto!

Nije ovo Penavino ponašanje njegov ekskluzivitet.

Bila bi sretna okolnost da jest.

Također neposredno iza nas, opet Penavin stranački kolega Dabro posve legitimnim javnim priopćenjem reagira na informacije o ilegalnom migrantu kroničnom kriminalcu, koji se osloncem na sumanute europske narative i politike, koje realno počivaju na dva njihova “sveta stupa”, pederastiji i migracijskom inženjeringu protiv europskih nacija, pozivajući se na praiskonsku narav država i na same izvorne temelje međunarodnog poretka, s jasnom porukom da ozbiljne države primjenjuju silu protiv zla i bezakonja, štiteći svoj standardizirani poredak i društveni ambijent.

Naravno da Penava nije ni pomislio javno poduprijeti takvu politiku, iako je upravo to bila jedna od temeljnih točaka njihovog predizbornog programa. Čak je bezličnim priopćenjem bez hrabrosti otvoreno se tome suprotstaviti i lamentirajući o zakonu i institucijama, kao u krizi s otpadom u Gospiću, pokušao relativizirati poruke, masovno prihvaćeno s olakšanjem i oduševljenjem.

Bilo je očekivati da unutarhrvatski čuvari i aktivističko- političke, te medijske milicije globalnog ljevičarskog poretka usidrenog na pederastiju, transrodnost i migracije žestoko reagiraju na Dabrine poruke. To im je pitanje opstanka.

No, reakcija portala Narod hr. i njegove apsolutne gospodarice Željke Markić, koji je u tekstu pseudokršćanskog pseudointelektualca Borisa Becka, pozivajući se, tipično, na intelektualne autoritete tzv. zelene filozofske agende, izrazito bliske globalističkoj ljevičarskoj megastrukturi pretežitog europskog poretka, na izrazito prljav, neznanstven a sa znanstvenim pretenzijama uvlačeći čak i psihoanalizu, pokušao ogaditi Dabru osobno čitateljima i publici kršćanske i konzervativne provenijencije, pribjegavajući skandaloznoj pseudoteorijskoj ekspertizi kulta tijela kao određujućem karakteru Dabrinog neonacističkog duha i javnog profila.

Ako je kult tijela čovjeka koji drži do sebe i nastoji sportski izgledati, izraz opasnosti za društvene standarde u Hrvatskoj, kako bi se onda Bekovom „psihoanalizom“ na Narod hr., moglo tumačiti zapušteno i svaljano pretilo tijelo?

Pederastiji?

Baš me zanima kako bi gazdarica Naroda Markić reagirala da se Beck, ili netko drugi usudio psihoanalizirati i društveno verificirati neku zapuštenu osobu s bačvastim izgledom?

Zanimljivo je da se upravo tako odvratan napad, iako personalno na Dabru, a izravno na antimigrantske politike i na globalističko-ljevičarska “svetišta”, s kvaziteorijskim psihoanalizom odnosa fizičkog i duhovnog, pojavljuje na portalu Željke Markić, deklarirane prokršćanske aktivistkinje, koja se godinama zbog autorskih literarnih karikatura Borisa Dežulovića i izrugivanja njenom izgledu i naravi, sudski naganjala izazivajući već legendarnu ljevičarsku rugalicu “Žeki”.

Isti slučaj kao s “desničarom” Penavom, s tim što su uloga i rukopis Željke Markić neusporedivo i opetovano podmukliji, jer nije podložna izbornim ocjenama.

Ako je nekome ozbiljnom, nakon epske podvale referendumom o braku, miniranja referenduma protiv Istanbulske konvencije, nakon višestrukih pokušaja s referendumima o izbornom sustavu, kojim bi se definitivno legalizirala već metastazirana a još neformalizirana federalizacija Hrvatske i državnost dovedena pred glavosječu, nakon beskrajnog hodanja gradskim ulicama za život od začeća dok se sa posve suprotnih pozicija bez otpora institucionalno pokorava svaki kutak hrvatske društvenosti i javnosti, ovom ružnom reakcijom na krajnje državotvorni proglas, Markićka se i pred slijepcima potvrđuje kao čuvarica poretka, protiv koga se lažno bori. Jer, ljevičarski naslovi koji svojoj publici nastoje Dabru i njegovo “pucanje i premlaćivanje migranata” ne mogu ni izbliza nauditi Dabrinom političkom proglasu i povjerenju naroda u takvu politiku, jer se on nije ni obraćao toj izbornoj strukturi. Zato je na portalu pod kontrolom Željke Markić, samo takve kršćanke i “zaštitnice naroda”, morao ići ovakav prljavi tekst sa zadaćom pokolebati ljude. I naravno, zaštititi sveti gral globalne ljevice - migracije.

Ili, upravo aktualni obračun sa “srpskom opasnošću“ i “prodorom” u kulturni život Hrvatske i Osijeka, s kampanjom protiv poznato blesavog vrhunskog glumca Sergeja Trifunovića. S krajnje ljigavih apologetskih političkih i parapolitičkih pozicija uz potporu dijela posve karikaturalnih pseudokomentatora, navalilo se “braniti” Hrvatsku od Trifunovića, jer je jednom pri piću ili zbog svoje incidentne naravi blebnuo nešto, iako je poznato čak i površnim promatračima zgoda i nezgoda poznatih osoba, da nema što i nema o kome nije nešto blebnuo, pa i o samome sebi.

S druge strane, taj ljigavi lažnonacionalni obrambeni eskadron ili vod ako im je draži taj borbeni postroj, gadljivo veliča državne politike Andreja Plenkovića do mjere da bi to već i njemu samome moralo biti neugodno, iako je DNK tih politika - Nina Obuljen Koržinek i njeno uredovanje na području nacionalnog identiteta.

Ministrica Obuljen Koržinek povodom smrti redikulozne Vedrane Rudan kaže - “Dokazala je da riječ može i mora biti korektiv društva”!

Je li?

Kakav korektiv i u funkciji kakvog korektivnog cilja, tko treba takav korektiv?

To izgovoriti s pozicije već desetogodišnje ministrice kulture, u društvu u kome upravo kultura uz obrazovanje i znanost mora biti instrument stvaranja preduvjeta optimalne i uravnotežene standardizacije, nevjerojatna je drskost. Ako je u hrvatskoj javnosti po nečemu ostala prepoznata pokojna Rudan, onda to nije njena stvarna ili navodna literatura, već su to baš riječi, prostakluci, psovke i ponašanje nedostojno zadnjeg seoskog krkana, kojima je godinama uz potporu i oduševljenje jednako opskurnih medija i navodnih kulturnih krugova, u biti jeftinih aktivista i performera javno opstajala “umjetnica” Rudan.

Dakle, na kakvim je trenutno realnima pozicijama željena standardizacija Hrvatske, odnosno, kakvi su danas izgledi za otklanjanje razornih neravnoteža u društvu, bez čega nije moguća prevencija zala kao što je trovanje Hrvatske otpadom ili reafirmacija zloćudnih poredaka i njihovih antivrjednota?

Bojati se da u okvirima postojećih političkih stranaka, ili bar s ovakvim profilom trenutnih rukovodstava, uz marginalne izuzetke, hrvatski narod ne može vidjeti racionalno uporište i kakvu, takvu perspektivu. Izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora je to i slijepcima dokazalo. U ovakvim okolnostima, nema tko povući ručnu kočnicu i bar privremeno zaustaviti strmoglavu jurnjavu u provaliju, ustavni poredak je tako kreiran, sve sigurnije iz ove perspektive – vrlo smišljeno i namjerno.

Propadanje društvenih oslonaca i ubrzano stvaranje kaotične klime, bez ikakvoga oslonca na državu i bez minimuma povjerenja u državnu vlast, o kojoj se god grupaciji radilo, obično je prethodnica ozbiljnijih nereda i nasilja. Je li moguća svijest političkih aktera o tome, ne znam, ali gore od nasilja bi bilo sklapanje dogovora skupina koje su naciju i državu dovele do ovoga stanja, jer bi to tek tada sigurno rezultiralo nekontroliranom eskalacijom, makar se na prvi pogled činilo da su stvari pod nadzorom. Propadanje ne može vječno, ne može ni dugo biti pod nadzorom!

Subscribe now

Subscribe now

S obzirom da sam u nekoliko navrata spominjao svoga prijatelja iz djetinjstva Ticu, te njegovoga prijatelja Lazu, ljudi pitaju ima li stvarno toga Tice i postoji li stvarno takav raj na zemlji kao Ticino imanje u Hrvatskoj o kojemu pišem povremeno? To sam Tici prvo rekao umjesto ‘Faljen Isus kad sam se smjestio ispod njegove goleme drvene nadstrešnice u udobnu stolicu, a pred nama pucao pogled na lijepu zaravan s blagim padom prema jugu i još ljepšoj dolini, koja se uzdizala položenom gustom šumom prema visokom vrhu u daljini.

- Šta misle, da me nema, smijao se Tica. Pa onda polusmrknuto nastavio - Ili misle da nema više ovak’ih k’o Lazo i ja. Mamicu im pedersku! ‘Aj nek dođu zapaliti ovamo!

- Misle da sam izmislio i tebe, pogotovo Lazu. Čudno im kad napišem da je Lazo tvoj zarobljenik, prsnuo sam u smijeh gledajući Lazu. - Pitaju i gdje se nalazi ta tvoja samostalna državica, nikome nije jasno da takav raj stvarno postoji?

Lazo se držao za trbuh od smijeha.

I Tica se grohotom smijao a lice mu je iz one opasnuckave narogušenosti kad je spomenuo pedere, poprimilo vedar, dobrodušan izgled. Pedere nije trpio. Nikad nisam uspio doznati je li to odnos prema ovoj suvremenoj pederastiji, iako nije teško pogoditi njegovu „simpatiju“ prema tome, ili je pod pederima, kao mi u djetinjstvu, smatrao beskarakterne tipove među nama, koje su stariji nazivali gudinima? U toj verziji peder nije imao veze sa seksom, kao ni kurvetina ili kurvulja.

Malo smo nakon toga zašutjeli sva trojica, jedino je Lazina supruga tišinu remetila u kući kuhinjskim zveckanjem.

Tica je stvarna osoba, autentičan hrvatski čovjek, od prvih dječinjih koraka do danas. Uvijek je bio malo “mimosvita” ali nikad toliko da bi postao prasac ili ne daj Bože gudin, da pedera ni ne spominjemo ako nam je život mio, kako smo se suglasili kad me je nazvao oduševljen mojim tekstom o prascima i gudinima. Inače u svemu mi nađe zamjerku, stalno nešto prigovara i ispravlja, a oko toga teksta - ništa. Sjećam se da je jedino prije toga bio oduševljen mojom pričom o legendarnoj Anđi Tri Kotule i njezinom otvorenom uličnom antikomunizmu i antititoizmu u vremenima kad se teško robijalo zbog toga.

Bio bi famozni govor mržnje kad bih napisao njegove riječi o tome – kako postupiti prema gudinima i „pederima“, te pederima!?

Od prvoga djetinjstva ga svi pamtimo po širokom osmijehu, vedrini koja bi za čas prerasla u prijeteći ili upozoravajući pogled, ovisno s čim se suočavao. Bio je među najvišima, izvrsno igrao lopte, uvijek u obrani ili kako danas Dalić govori “zadnjeg veznog”. Mi smo to nazivali korektorom.

Pouzdanikom.

Nije imao milosti prema protivniku.

Ako smo primjerice vodili šest nula, bio je ljut k’o pas zbog promašene šanse za sedam nula, a ako je promašaj bio plod zajebancije, suigrač bi bio sretan ako bi prošao bez noge u guzicu ili malo opasnijega upozorenja iza ušiju. Ticu nije bilo briga za sudce utakmice ili publiku. Kad je jednom tako nabio nogom u guzicu Kiku, sudac mu je pritrčao držeći se za džep s kartonima, a Tica mu je mrtav hladan rekao - Ne manitaj, nađi mi u pravilima đe je zabranjeno da kapetan upozori svog suigrača!? Ja to radim ovako!

Sudac je odustao od kartona.

O njemu se prepričavala i legenda iz JNA. Nekakav stažo je naredio vodu da pjevaju „Sa Ovčara i Kablara“, poznatu pjesmu u čast Titu, a Tica nije htio pjevati. Stažo je poludio, prijetio mu, a Tica je odbrusio da će ga prijaviti komandi, jer vrijeđa Tita. Stažo se prepao, zastao, tražio pred vojskom obrazloženje, na što mu je Tica mrtav hladan „objasnio“ da on sebi ne može dopustiti uspoređivati Tita i neku tamo čobanicu. – Šta ima ta čobanica s Titom, a, proderao se Tica na stažu!?

Stažo je povjerovao i naredio da se prestane pjevati.- Jebi ti to, nije ovo bez veze, zgruntao je pravovjerni stažo.

Uglavnom, Ticu su voljele cure, većina dečki, bojali su ga se nekolicina šonja i zalizanaka kako smo ih zvali, bio je osrednji učenik lijenčina, a imao je sreću da je sjedio ispred mene nekoliko razreda, a onda sa mnom u završnim razredima osnovne škole pa je pošteno mogao prepisivati. Voljeli su ga učiteljica, pa većina nastavnika, pa su nam progledavali kroz prste prepisivanje i šaptanje. Nikad nije lagao.

Ako je izmlatio nekoga pred školom, svi su nastavnici vjerovali njegovom objašnjenju, a on bi prvo rekao da jest izmlatio toga nekoga i da će opet bude li se tako ponašao. Nadobivao se batina od majke zbog toga i zbog nepokornosti, ali nikada nije ni pred kojim autoritetom pristajao na prevaru i laganje.

Lazo je bio naš pravoslavni kolega, jedini u školi i u selima naokolo. Bio je vražićak, uz mene najbolji Ticin prijatelj, pri čemu je Tica bio neka vrsta njegovog zaštitnika, jer je Lazo bio nešto nižeg rasta, ali živahan i čvrst momčić. Bio je naš Srbin, kao i njegovi roditelji naši Srbi. Stariji su, svi redom u pričama i legendama bili protiv Srba, ali kad bi netko spomenuo Lazinog djeda, roditelje, onda bi se samo odmahnulo rukom - Đava ti ga odnio, nisu to oni tamo Srbi, oni su naši.

Ukratko, rat je udario nemilice, Tica je odmah otišao, nitko nije znao kamo i što je s njim, a kako njega nije bilo, ni većine nas iz generacije, nekoliko jadnika koji su ostali u selu „ratovati“, napali su Lazu i otjerali ga iz sela. Kasnije je Lazo pričao da bi se sigurno prijavio u HV da je znao gdje je Tica, a kad je došao među Srbe, nakon što je primio dosta batina zbog “ustašluka” tutnuli su mu pušku i pod stalnim nadzorom ga poslali u rat. Tako je Lazo bio službeni Ticin neprijatelj.

Par godina nisu znali on i Tica jedan za drugoga, a godinama se prepričavalo kako je Tica ubio boga u Bani i Šolji kad su mu rekli u selu da su oni organizirali protjerivanje Laze. Bane je nakon tih batina ostao invalid, a da cirkus bude veći, poslije rata je dobio invalidsku mirovinu iako je cijelo selo znalo da nije maknuo iz podruma. Doduše, dugo vremena nije ni mogao zbog posljedica Ticina degeneka. Selo se smijalo jer se godinama prepričavalo kako se ni liječnicima, ni policiji nije usudio reći kako se tako gadno ozlijedio. Lagao je da je kresao grm i pao s hrasta.

Tica i Lazo su se sreli u završnim operacijama Oluje. Lazu i njegovih desetak srpskih vojnika su zarobili hrvatski gardisti, utom je sa svojom postrojbom naišao Tica.

Bio je poznati ratnik, na dugo se i na široko o njemu pričalo i među hrvatskom vojskom i među Srbima. Lazo je kasnije dok smo jednom pijančevali nas nekolicina kod Tice i njega, pričao tresući se od smijeha, kako se i među narodom Srbe plašilo Ticom. Zvali su ga Tica Osvetnik, a legenda je bila da su mu Srbi ubili najboljeg prijatelja i da se on zarekao da će ubiti svakog Srbina koga sretne dok je živ. Kvaka je bila u tome da mu je srpski vojnik Lazo bio taj “ubijeni” prijatelj, a naravno da Lazo nije pred Srbima smio progovoriti o tome.

Samo se cerekao slušajući legende.

Za Ticu se u Hrvatskoj vojsci znalo da nije sklon zarobljavanju, da to nije smatrao viteškim, pucao je da ubije i bio spreman umrijeti. Kad bi slabije pogodio ili promašio, a to je bilo rijetko, nije dopuštao nasilje nad neprijateljem, niti bi ponovo pucao u istog čovjeka. Govorio je – Božja volja, suđeno mu da živi! Kad bi pred njega doveli zarobljenika, taj bi bio siguran i zahvalan Bogu, jer ga nije smio nitko poprijeko pogledati.

I tako Tica bane pred zarobljenog Lazu nakon četiri godine!

- Ovaj čovjek je moj zarobljenik, procijedio je. Zatim zagrlio Lazu i rekao - Ubit ću te bitango jedna, četiri godine te oplakujem.

Ticino društvo veterana, koje se okuplja kod njega nekoliko puta svake godine, a za Oluju uvijek kad popiju i danas pričaju u tom trenutku suznih očiju. Okorjeli ratnici, nagledali se strahota, smrti, patnje, sve redom prilično grubog muškog izgleda, ali ističu da ih je ta scena potresla više od ičega. Tica je odmah vratio Lazi pušku, preodjenuo ga u odoru HV, nataknuo mu kapu, posjeo ga u svoj džip, nastavili su kao suborci ratovati protiv Srba u sjeverozapadnoj Bosni i nikada više se nisu razdvajali. Lazo se i oženio, napravili su uz Ticinu brvnaru kuću u kojoj je živio Lazo sa ženom i djecom. Tica se nikad nije ženio.

Imao je stalnu prijateljicu.

Kad popije znao je reći da je to samo zato da ga ne proglase pederom, na što bi dobio tavom po leđima.

Mržnju prema pederima, Srbima, Balijama (tako je nazivao političare i viđenije Muslimane, kasnije Bošnjake), je pravdao kao svoje ljudsko pravo ostvareno borbom za slobodu u ratu. – Jebeš slobodu ako ne smim mrziti, jel tako, zaključivao je Tica.

Naslijedio je od oca, ovaj od djedova veliko, a prije rata dosta zapušteno imanje iznad sela, od vlasti zatražio golemo zapušteno prostranstvo koje nikad nitko nije ni pokušao koristiti, negdje oko 500 hektara, pa s Lazom i prijateljima, uz nadničare, od svega tijekom godina izgradio čudesnu prirodnu priču, sa stadima ovaca, goveda i koza na tim proplancima.

Na ulazu u imanje je bila podignuta golema ulazna rampa, a iznad nje isto takva drvena ploča na visokim stupovima na kojoj je pisalo:

Slobodna hrvatska zemlja

Vlasnici: Slobodni Hrvati

U zajebanciji bi Tica znao pecnuti Lazu obećanjem da će ispod Slobodni Hrvati dodati i Zarobljeni Srbin.

Naravno, kao vlasnik.

To su bili trenuci urnebesa i vrhunci raspoloženja.

Tica mi je jednom u razgovoru rekao da je već prepisao na Lazu jedan, kako je rekao “popriličan komad” imanja, jer se Lazo nije namjeravao vraćati na staru očevu kuću i ono malo zemlje oko nje, a da će ostalo naslijediti stariji sin njegovog brata, inače časnik HV. Lazin sin je također bio profesionalni vojnik HV, dočasnik.

Tišinu je prekinuo Lazo.

- Izgori sve, ne znam šta bi’ rek’o. Ne valja ovo ništa!

Zatim je spuštenog pogleda zašutio.

Dugo.

-Da, zbilja, i Tica i ja smo uglas reagirali.

-Šta ti misliš Dokture o ovome, najednom me Tica izravno i značajno pogledao očekujući očito neko tumačenje.

- Ne znam ljudi, ne znam. Teško je bilo što reći pametno!

- E bokca mi, nije, planuo je Tica. – Te klima, te vrućine, te ovo i ono, a majku mu, najednom se zapali cijela Dalmacija do Dubrovnika. Koga oni zajebaju!?

Lazo je podigao pogled i pokretom glave potvrđivao Ticine riječi.

- Na što misliš?

- Daj Dokture, bar ti nisi budala. Zagorilo ovim pederima na čelu države, izbilo to s otpadom, prije toga s Hrvatima u BiH i s izdajom onog bidnog Frke, pa sa sto stvari, eto najednom deset požara jedan za drugim. Pa svi najednom sad potreseni sudbinom ljudi na požarištima! A nije im ža’ ti’ ljudi kad ih truju godinama, kad ove naše ljude u BiH planiraju prodati Balijama. Lažu k’o srpska ćukenja, varaju na svakom koraku. Daj Dokture ne seri!

- Čovječe, šta se dereš na mene, pa nisam ja zapalio ništa, jebo te sjedim tu s tobom, odbrusio sam mu kroz polusmijeh, pokušavajući olabaviti atmosferu, a znajući da ću ga još više podbosti da nastavi. Znao sam Ticinu narav.

- Ne govorim tebi, ali nemoj mi se praviti budala, znam te u dušu. Ovo je terorizam a obe ruke bih stavio u vatru da ni vlast nije čista u svemu!

- Opa. Bokca mi, u tebe nema naokolo. Dobro, naravno da je uvijek vlast odgovorna za prevenciju....Ali tko to nas terorizira. Uvijek nam netko drugi kriv.

- Jebala te prevencija. Kako do nazad deset dana nije bilo klimatskih promjena, vrućina, žege, ljeta, ništa nije gorilo, kako!? K’o da toga nije bilo u naše vrime dok smo bili dica!? Dotraj ti par tisuća koza, ovaca, krava, krampu, sjekiru, kosor u ruke i prosicaj da se može proći, naseli ovu pustoš k’o moja a ne sve u jebene gradove na državnu plaću, eto ti preventive. Neće ništa goriti! Koji kurac sad najednom sve to navalilo, baš kad je narod poludio zbog toga otrova u Gospiću, pa izgori Hrvatska!? Ni’ko me ne može uvjeriti da ovo nije smišljena i organizirana operacija, eto, ja ti to kažem!

- Tako je kume, reagirao je Lazo.

- A gle, nitko to ne isključuje. Al ne mogu ja to napisati, niti itko to može pouzdano za sada reći. Činjenica je da ima logike u tome....Ali, tko?

- Logike!? Nisam ja jednom s vojskom fingirao napade na deset mjesta da se obranim od planiranog jakog udara na jednom mjestu. Niti su Srbi bili tak’e budale, kako danas ispadaju kad vidim da su ih ovi današnji heroji, onaj štakorasti Pavković, Ćipe, i gomila tak’ih pobijedili i natrali u bijeg! Oni su nama isto tako radili, razvuku te a sjebu ti plan.

- Hoćeš reći da je netko organizirao paljenje da se obrani od nečega!?

- E to, to ‘oću reći. Nije taj ne’ko daleko, tu je on u Zagrebu. Većom se nevoljom zaboravlja manja ili ona koja se odma’ ne vidi, kužiš li? Sad se svi ti dripci skupljaju u Omišu, rone suze, stenju, blesavi narod puši ta sranja, a i teško je brate gledati te jadne ljude. Mafijaška i teroristička posla.

- Na što ciljaš?

- Ciljam na to da svaka pristojna država ima i svoju mafiju, a mi ni to nemamo, državu su nam isporučili tuđoj mafiji. Od kad su ubili pokojnog prijatelja Klicu, sve je to jamio Beograd. A ti bi bar trebao znati da je mafija uvijek pod kontrolom državnih službi. Kapiraš li sad?

- Drugim riječima, ti k’o ovi naši desničarski klošari, sad u svemu vidiš komunjare, Srbe, možda Balije.....

- Ne zajebaji me, znaš da te desne propalice ne mogu očima viditi, Na stranu Dabro. E roga mi, njemu ću poslatit poruku preko Mate da mi svrati, da mu kažem neke stvari, jedino u njega imam vjere. ‘Ko je uvozio taj otrov u tolikim količinama, ja, ti, fra Jure? Kume moj, zna se ‘ko kontrolira smeće u svitu. E sad, zna se ‘ko kontrolira mafijaške mreže od kad su ubili Klicu. Srbija Dokture, Srbija. A di ti djeluju ti krimosi? U Zagrebu kume, u Zagrebu, u Hrvatskoj, viču o domoljublju, Vukovaru, glume ustaše a kukavelj ni danas ne smi iz podruma kad se spomene rat. A ‘ko može izvesti ovakvu operaciju paljenja u dan, dva, ja, ti, Lazo, Jure, Mata, a da se ne otkrije tko to tamo „peva“? Nemoj me zajebavati. Samo jaka organizacija pod zaštitom države! Ne ide ovo daleko od vlasti.

- Majke mi Tica, ti onda misliš da nam Srbija radi što god hoće u zemlji. Jebo te, to ti nitko neće popušiti a time oslobađaš svake odgovornosti ove naše na vlasti.

- Obratno Dokture, obratno! Čitam ja šta ti pišeš. Misliš da je virujem Plenkoviću da toliko voli Ukrajinu i da toliko mrzi Ruse!? Znaš što se govorilo – Tko o čemu, vojska o skraćenju, kurve o poštenju!?

- Uuuuf jebo te, ispade Plenković Srbin i Rus, prsnuo sam u smijeh.

- Smiji se ti i ne vriđaj mi Srbe, jebat će ti Lazo sve, prsnuo je i Tica u smijeh. - Gori je od Srba, s njima je lako kad je oči u oči, ali kad ti ispod mukla udaraju pod rebra, a to mogu samo preko tvojih jadnika, e, onda ne ide tako lako ni očito. I nije to samo Plenković. Što si pis’o o onom Žekiću koga je Plenković uvalio Berošu, odakle tamo taj Pozder, a sad se meni smiješ, a? Pogledaj samo tu šaku jada što nam glumi vlast! Razvaljuju nas neprijatelji sa svih strana. Bolje rečeno saveznici i naša kukavelj, mamicu im! Da smo država, za pet minuta bi se to riješilo.

- Na tvoj način, metak među rogove!?

- Ne bi ja trošio metke i municiju na jadnike. Ima boljih rješenja. Sve ću to Dabri reći!

- Pa nije ti Dabro država, kakva korist, vidiš da se i on bori gotovo sam. Opkoljen stotinama Penava i sličnih.

- Je, je, država je on. ‘Ko to ne vidi, nema pojma šta se događa, i ne zna šta ga čeka. Znam ja malo više nego ti se čini pametnjakoviću moj. Dolaze li meni moji kamaradi ili tebi, a? A bokca mi, spremni smo k’o i 90. Samo čekamo zapovid!

- Jesi li čitao Dokture (i Lazo me k’o i Tica zvao Dokturom) ovo Dabrino o migrantima, upada u Ticin prijeteći monolog, bolje rečeno galamu na mene, Lazo?

- Jesam, zajeban Dabro.

- Bokca mi zajeban. E nek je ne’ko to javno rekao!

- Mamicu im bijednu, zgrozi se Tica - zamislite vi to, eto ja bi’ malo azila! Dođi meni na kapiju, da’ću ti ja azil mamicu ti! Kužiš li sad Dokture zašto ti govorim o Dabriši, a?

- Šta bi, pucali bi i vas dvojica?

- Dašta nego pucali. Žalije bi mi bilo onog vuka Lazo, što nas zajebava mjesecima. Ili doɗi k’o čovjek, k’o i ostali ljudi na granični prelaz, ili metak među rogove.

- Javit ću Dabri da ima dvojicu za stranku, nasmijao sam se.

- Reci mu, reći ću ja Mati, da povede ili privede Penavu i Ćipu, odvalio je Tica u smijeh. – Da Penavici pokažemo dolje u šumi, kako si ti ono pisao, na klauzuri, kako se donose zakoni, ha, ha, ha. A Ćipu u štalu da podmazuje traktor, šaraf po šaraf.

- Kako, pa vi bi trebali držati do Ćipe!? Ratnik, logoraš....

- Moj k...c, jeben i njeg i njegovo junaštvo. Mogu mislit kakav je to junak bio kad je sad ovakav. Morat ćemo se Lazo raspitat ako je ost’o neko od ovih tvojih ‘ko ti vjeruje, ha, ha, o njegovom ponašanju u zarobljeništvu. Ne bi’ volio biti s njim zarobljenik. Kad bi’ ja kume moj govorio sve što znam o njegovim „junačkim podvizima“ s onim bidnim Matićem u ministarstvu branitelja, povraćao bi na to. Zna to pola Hrvatske, samo ljudi kukavice i bijeda. Umočilo i onog nesretnog Tomu, zato ne smi ništa i skriva to, iako je za doživotne robije, ucjenjuju ga, lova, snimke, muljaže, Bože sačuvaj. To ti je taj Ćipe. Fuj, zgrozio se Tica.

Pa nastavi - A ovaj Penava!? Bogare ti, čujem, uslik’o se tamo u Vukovaru, o jadni Vukovaru mrcvare te gore nego Srbi, ljudi će početi pucati po Vukovaru koliko ga ogađuju „domoljubi“ ko Penava! Gore nego Srbi nekada. Pa ‘oće hitan sastanak koalicije zbog otpada. I onda podvije rep i ne dođe!? To ti je dezerterstvo Dokture moj! Takvima ne daj u rov blizu sebe, mrtav si! Jes’ ti vidio ovo sranje što je sklepao nakon Dabrine muške poruke o tom zlu što navire na granice? On bi po zakonu, a ne želi donijeti zakon, koja jebena bijeda!? Pa onda kuka zbog požara, pa zbog razmjene zarobljenika, pa opet sere o tome nekakvom pijetetu. Jesi li ti čitao?

-Čitao sam i Dabrinu i Pernavinu objavu o migrantima, misliš na Penavino lelekanje?

- Stvarno sramota, Lazo u nevjerici odmahnu glavom.

- Jebo te, on bi te tipove dočekiv’o s čajem na granici, uz malo keksa, a ono glumi nekakvu odlučnost, prsnuo je Tica u smijeh.

- A dobro, morao je jadan nešto reći nakon Dabre, ono, kao i mene se pita. Dobro da nije predložio Pupovčev ustavni patriotizam i nazvao ga migrantskim patriotizmom!

Tica i Lazo su se zavalili od smijeha.

- E ova ti je dobra Dokture, kako no - migrantski patriot, ha, ha ha.

- Meni su pošteniji ovi vaši pederi u Zagrebu, mirno će Lazo. - Oni bar ne skrivaju kakvi su. A jebao ih je Dabriša, prsnu u smijeh Lazo. Toliko se smijao da smo se i mi navalili smijati njegovu smijanju.

- A joj, dobra mu, vodite ih kući, pa Lazo opet odvali. - Dugo bolju nisam čuo.

Tica je kroz smijeh mucao kako zamišlja Ivanu Kekin i Milu rokera s pet, šest ilegalnih migranata u kući. - Ne bi ni Milina guza dobro prošla, eruptirao je Tica.

Bome je bilo urnebesno zamišljati Milu i migrante.

- Života mi vas trojica se raspametili. Dokture mislila sam da si ti pametniji od ovih mojih luđaka, čuo se iz kuće glas Lazine Ivanke.

- Bokca mi, vas dva ste mi zaraženi Buljovim politikama, prekorio sam ih.

- Ma kakav jebeni Bulj Dokture moj. Je momčina, je moj, pošten, s njim bi u pakao u ratu, ali politička sirovina. Da je tako u ratu trošio streljivo na Srbe, fulao na sve strane, pregazili bi nas. Brate moj budala, svi čim u politiku, pomanitaju! On bi vojsku na granicu!? Jebala ga vojska!

- Ti ne bi?

- Bi’ ja svašta! Samo kume moj, dobro Dabro kaže, ubij boga u njemu i metak među rogove, a prvo donesi takav zakon, pa to razglasi, da znaju što ih čeka, jasno i glasno. Jesi l’ država ili nisi? Nije vojnik uniforma, vojnik je puška i metak. Šta će ti vojska ako ne smi pucat, zna policija pucat ne boj se. Samo ne smi dok Penava ne donese zakon, ha, ha, ha. Jesi ga čuo, tele naše političko! Kako no, migrantski patriot ha, ha, ha. On bi po zakonu koji ne postoji, a ne smi reć’ da bi im djelio čokolade k’o Kekinica i Benčić. Nek radije pošalju onda one tetkice iz Zagreba, one spodobe što bubnjaju po trgovima i skakuću k’o čimpanze, pa nek oni tamo dočekuje ove islamiste. I nude im ljubav. ‘Ajd neka nas dva spreme, Tica je pogledao Lazu šeretski, pa su se opet navalili smijati. - Ili, neka banu na moju zemlju, he, he, neću ih ja prijavljivati!

- Vas dva bi sve po kratkom postupku!?

- Nego kakvom. Nema kratkog i nekratkog postupka, ili rješavaš problem ili lažeš, to ti je to!

- Kad ste tako pametni i državotvorno raspoloženi, što bi vi s ovim užasom u Lici?

- Lako ti je to, prsnu u smijeh opet Lazo. - Penava će to rješit’, sazvat će hitnu sjednicu, sakrit se da ne dobije od Plenkija po labrnji, poslat će Ćipu i onog nabreklog Vlajčića da se slože da Plenki i njegovi to dobro rješavaju i čekati izvješće, ha, ha, ha.

- ‘Ajde, ozbiljno pitam, što mislite, pa vi ste priroda u Hrvatskoj. Gadno je to!

- Je, progunđa Tica. Pa zastade. - Da to dospije u ovu moju rječicu i potočiće dolje, zna’ bi’ ja kako bi prošli ti biznismeni!

- Pa dobro šta sad? Sreća je, Capak kaže da vode nisu zagađene.

- Sve mu vjerujemo, jel tako Lazo? Kad je tako, a mi smo kršćani, volimo svoga bližnjega, ja bi’ Capaka preselio u Gospić ili dolje ispod Velebita, iskopao bi bunar do vode i dnevno bi’ ga kupao i napajao čistom vodom.

- Ufff jebo te. Ti k’o u onoj priči o Hitlerovom pravu što su naši starci pričali kad su došli iz Njemačke.

- Na što misliš?

- Kako se ne sjećaš!? Znaš da su oduševljeni Njemačkom pričali kako je i sad tamo red, jer im je Hićo usadio strogoću. Govorili su, da ako ukradeš jabuku sa susjedove voćke, ideš na prisilni rad dok druga ne izbije i sazrije na istom mjestu.

- Bokca mi dobar taj Hićo, koliko god je lud. To mi se sviđa. Dao bi’ ja njima Dokture moj, k’o i ovim migrantima. Meni bi tom Mikuliću svu hranu začinjavali, ali tako da gleda, samljevenim otpadom. Lokao bi mi vodu s tih bunara k’o kleti Bandić nekada, nadme se k’o žabac. Kad je dobro narodu, debljaj se kume i uživaj plodove svoje borbe. Isto bi’ im svima bilo. A oteo bi’ im sve što imaju do desetog koljena. I ne bi mi ležali u zatvoru, nego bi mu dao kavenu žlicu i vriću, pa kopaj taj otpad i skupljaj. Imaš vremena! Mamicu im nji’ovu.

- Kako će se išta rješavati Dokture moj, kad se države ni’ko ne boji, mirno je primjetio Lazo. - Sve kurva do kurve na vlasti, peder do pedera, k’o da to ne zna cila Europa!? Zato nam i govore da smo dobri. Dobar i ma’nit su uvik bili braća Dokture moj! Tu nas Srbi prcaju, oni se ponašaju k’o zloćko, sami to guraju, da im svi moraju popuštati. A uvukli nam šape u njedra, u spavaće sobe. Eto okle vatra i otpad.

- Jbt, slušam vas, ispada da nemamo izgleda. Trebali smo se onda predati Miloševiću i Srbiji!

- Imamo, imamo kume moj. Ni tad mi ne bi ništa uradili da Srbija nije pošla tenkovima. Nema tad dalje. Ili ubij, ili umri. Tako i ovo. Ako ljudi budu pušili razne Plenkije, Zokije, ove zagrebačke pedere, bidnog Penavu, i treba im ovako. Dok pušiš trpi. Jebe se Laze i mene, nama ni’ko ništa ne smi. Kad rokne ovaj narod na guzicu, sve će se lako i bez javne nabave riješiti. I bez vojske na granicama, jebala lh vojska bez municije.

- Znači nitko ne valja, spasa na vidiku.

- Dabro valja kume moj. Čuje narod šta on govori, a vidi da je lud i da ozbiljno misli. Stat će ljudi s njim a tad jao pederima. A ima tu s njim ljudi, ovaj naš Kukavica, Josić, nije loš onaj mali što se natezao s balijama, jedino ako ga Penava i Ćipe ne sjebu, njih se moraju rješit odma’, onaj tvoj visoki doktur ekonomije Filipović, tu je i naša Bruna, kaćiperka Vlatkica, moje ratnice Rozalija i Tanja i njihove Amazonke, malo mi se Anušić kamuflirao al’ ne gubimo nadu u njega, cijeli Hipodrom, mladež čeka samo nek pozove. Nas pedeset, cijela ekipa ćemo k’o i 91. Na sve strane naši čekaju, a nisu to Medvedovi branitelji tetkice pederske, jebali ga oni. To su ratnici Dokture. Nek nas zove!

- Pucati, ha, ha, ha?

- Samo se ti zajebaji, nema bez pucnjave ništa. Tko puca zlo ne misli.

- I tko pjeva?

- Ne ide to jedno bez drugoga, ni država bez oboje. Nego, ajmo mi navaliti, Ivanka odavno prijeti kroz prozor, bit će tava po glavama.

‘Ajmo.

Subscribe now

Subscribe now

Valja se tu i tamo podsjetiti starih narodnih običaja, koliko zbog samopoštovanja i respekta prema tolikim ljudima u našim životima kojih više nema, kako bi političke analize zbog nedostatka kvalitetnih pojmova u moru umjetno stvorene terminologije o suvremenim političarima i njihovim nevjerojatnim (ne)djelima, ali i o sudionicima rasprava na sveprisutnim društvenim mrežama, koje prilično ozbiljno prikazuju stanje društva, razotkrivajući sve češće ljude oko nas onakvima kakvima ih nikada ne bi mogli zamisliti, bile realne.

S okusom poznatoga, a potisnutoga.

Moj dobri, malo stariji od mene, ne smijem reći stari jer je k’o momak, Ivo, ali i pedantni i precizni Damir, su savršeni za vraćanje tradicionalnim terminima i za njihovu primjenu u današnjoj javnosti. Pamte i procjenjuju puno, jednako kako racionalno analiziraju sve što se događa danas. Komentirajući događaje, a sve uvijek personificiraju ljudi, došli smo do naziva - prasac i gudin.

Genijalno.

Čemu izdajnik, mediokritet, globalist, komunjara, ustaša, kao nekada kleronacionalist, strani faktor, domaći i strani neprijatelj, neprijateljska emigracija, kad postoje dobri stari narodni izrazi za sve.

Prasac i gudin.

Još bolje nego mazdrkača.

Pa hajdemo malo o prascima i gudinima, o prasicama i gudama nećemo, jer nikada ni u najstarijoj tradiciji, bez ikakvih ženskih prava, nije žensko čeljade nazivano prasica i guda. Žene su nekad imale poštovanje, danas imaju prava.

Najgore je bilo - mazdrkača ili u žestokim svađama - kurvetina ili kurvulja, ali to baš ono u svađama na smrt ili život. S tim što je kurvulja bio opasniji izraz, ali ni kurvetina ni kurvulja nije imalo veze sa seksom, već s ponašanjem u seoskoj javnosti.

I tako, u razgovoru o politici, javnom ponašanju, forumašima, novinarima, javnim osobama i pogotovo političarima, uvjerljivo su ostale prigodne termine nadvladali prasci i gudini.

Sve je pokrenula “strategija” Frke Petešića o Hrvatima BiH.

Napominjem da “gudin” nije uvjetovan kilogramima žive vage, nego javnim djelovanjem, pa gudin može biti usukan tip k’o štap, ali i tu smo se složili na temelju pregleda dostupnih kandidata, da su obično moralni javni gudini istovremeno pretjerano debeli, a neki i svaljani k’o burad bez obruča, s tregerima. Reklo bi se, zapušteni.

Ivo tumači da se političari skloni gudinizmu odmah prepoznaju - očito se poprave, čak i do pedeset kila po mandatu. Valja obratiti pozornost, a možda i političarima to bude upozorenje da se ne preždiru, da ne sliče na gudine.

Da nije posljedično tragično, zbog golemog nereda koji već petnaestak godina sustavno i prozirno u hrvatskom konzervativnom, kršćanskom i nacionalnom korpusu rade Bujičari s nesretnom javnom figurom bratom Veljom polubačvaste konstitucije, kojemu Vučićevi tabloidi daju infuziju izlažući ga davnašnjim pitanjima o odnosu s BIA-om, kako bi živnuo pod Pirićevim pokroviteljstvom i postao nova inkluzivna nada počasnog ukrajinskog konzula i savjetnika svega i svakoga u Kazahstanu, Plenkovićevog pajdaša i samim tim posrednog prijatelja i pouzdanika Kaje Kallas i Dube Šuice, te Frke Petešića skrbnika Hrvata u BiH, na Aljasci i u Džamahiriji, koji još nije obznanio namjeru ukidanja “Alke” da se ne iritiraju Turci i uz mr.sc. pridodao naslov „Abu“ s novim inkluzivnim imenom Murat, pa brat Veljo nastavio koliko toliko živahno odrađivati poslove Plenkiju; zatim Željkomarkićani ultra kršćanske deklarativne, a Boga pitaj kakve sve stvarne naravi ispod te krinke, pa njihovi brojni pajdaši tipa okosaćenog i preobraćenog Ige katolika Peternela, ožrtvovljenog Ćipe, koji je i u srbijanskom logoru golim rukama zadavio tri četnika i jednog četničkog pristupnika jer su ga naljutili pri ispitivanju, kako i priliči ‘eroju kome je Blago Zadro pravio kave dok je on smicao tenkove, te raznih Vasa desničara, Karamarka s okruženjem savjetnika za kavanskim stolom, što se k’o nekada crnogorska Đekna vraćaju a nikad se vratiti tamo negdje odakle su pošli, i raznorazne forumsko-borbene plemenske rodbine s bezbrojnim lažnim profilima, bilo bi genijalno ljetno zabavno štivo čitati njihove ingeniozne majmunarije na raznim stranicama a pogotovo kad se uvale ili kad ih dresiraju za dumanje na stranicama ljudi koji javno i bez milosti iskazuju prijezir prema „delanju“ njihovih favorita.

Taj gušt ne može platiti ni Veljin novi proxi gazda, ukrajino-kazahstanski guru Pirić, ni nakon profitabilnih državnih ulaganja u Kazahstan.

Morat će se pojačati strateška ulaganja.

Pogotovo je meni to zabavno već godinama, jer nikad nisam podnosio lupeže i budale, nisam to ni skrivao, a specijalno tupoglave lupeže bez ikakvih moralnih kriterija sam smatrao dužnošću brutalno prokazati ako su takvi dospjeli u javnost koja utječe na živote ljudi.

Tu prestaje osoban odnos i nameće se društveni imperativ.

Zato ću navesti iskustvene primjere iz svoga javnog djelovanja.

Mnogi su mislili unazad desetak godina da je izraz mržnje ili osobnog animoziteta bila moja zajebancija s Vasom Brkićem, kad sam napisao da je on desničar jer očito ima desno uho, ruku i nogu, ali nije bila. Bio je to iskreni izraz oduševljenja što sam za totalnu tzv. desnu političku štetočinu uspio pronaći bar te argumente da je desničar, kako ga ne bih morao svrstavati u političke gudine.

Jer, ima li čovjek desno uho, ima.

Ima li desnu ruku, ima.

Ima li desnu nogu, ima.

Zar nije desničar?

Da sam primjerice Penava, a srećom nisam, odmah bih Vasu desničara svaki dan molio za savjet o važnim državnim pitanjima.

Jer ima desnu nogu, ruku i uho.

A nije Ćipe.

Nije ni Spajić, junačina s neke srpske TV u Banja Luci, gdje je gostovao i odmah zauzeo vodeće mjesto u vicevima ispred Muje, Sulje, Suljice, Hase i Fate.

Nije ni Mate Mijić, “strateg” koji je od Spajića stvorio vico-prvaka svojom piar strateškom vizijom proizvodnje političkih viceva na hrvatski račun u jeku nastojanja nametnuti važnim pitanje hrvatskog suvereniteta u BiH.

Pošalješ Spajića i ne gine ti respekt i suverenitet, te skok rejtinga stranke.

K’o Tarzanu školjka u Neretvi ispod Starog mosta.

Auto školjka.

Piar strategija je dakle bila - Spajić je Tarzan.

Kad sam najlošije volje, iskoči odnekud neki bojovnik tih skupina i nekako sklepa ili mu sklepaju dvije tri rečenice da sam udbaš, komunjara i Boga pitaj što sve ne, pa pravo recite kome to ne bi popravilo raspoloženje!? Zar nije bolje biti udbaš nego Tarzan, koji se razbio o olupinu fiće pod Starim mostom i objavio da je otkrio najveću i najopasniju školjku na svijetu?

Gotovo efektno k’o Ćipe kad za Dan pobjede navali na Srbe i Pupovca, a prije toga s Penavom kod Plenkovića napada ustaše u svojim redovima, fašistoidne ustašetine k’o Dabro, koji traže besramnu kriminalizaciju jadnih četnika i komunjara.

Ili Đapić na HTV zbog izdaje uoči Dana pobjede s Mirjanom Rakić, istovremeno veličajući gazdu te TV.

Nije ni Starčević dostojan takvog Starčevićanca.

Sjetim se suočen s tim saznanjima, legendarnog zamjenika direktora moje komunjarske radne organizacije, uhranjenog, zdepastog partijskog nadzornika “poslovanja” na funkciji zamjenika generalnog direktora, koji žive veze o poslovanju nije imao, koga smo nas nekolicina “zastranjelih” namjerno i uvijek provocirali ismijavajući njegove kumrovečke frazetine, a on bjesnio skačući i istežući vrat da bi bio veći i strašniji, dodatno propovjedajući dogme koje, niti je razumio, niti ih je bilo moguće razumjeti, a dugovao im je sve, pa je bez njih bio nitko i ništa. Ta njegova suluda faca kad bi bio ljut, je bila i ostala antologijska slika, koju smo usprkos saznanju da je u njegovim rukama opasna moć, mi doživljavali i zapamtili kao svoju nadmoć nad tim tipom i svime što je predstavljao.

Bilo je gušta i u komunizmu, naravno, onima koji su si ga smjeli priuštiti.

Na toga krmčića, koji stjecajem okolnosti nije uspio postati ozbiljan gudin, me često podsjećaju ovi “bojovnici” koji ratuju po forumima, zato i uz najcrnje uvrede i klevete izazivaju i smijeh.

Nema ništa bolje od naljutiti ih.

I izazvati da laju.

U tim trenucima je zamišljati facu tih tipova inspirativnije od istraživanja najdubljih sfera vrhunske literature.

Ne može se ne biti fasciniran takvom čeljadi.

Fascinantna je ta upornost, s jedne strane se čovjek ne može ne smijati, pogotovo kad vidi kako “razmišljaju” i “pišu” te ‘Rvatine i “antifašistički građani” njima nasuprot, s druge strane se ne može ne biti tužan kad vidi profile jednog dijela tih facebook budaletina s fotkama lijepe čeljadi uz njih, često lijepe mlade sinova, kćeri, nevjesta, zetova i unučadi, a iza njih veliki križevi na zidu obiteljskog doma.

Što se dogodi i događa tim ljudima?

Koji ih to vrag tjera u gudine?

Evo da im Vaso, Penava, ranije kak’i Radić ili njegov gazda Pavo, koji je uz korporativnu pamet došao i do socijalne pameti, pa zavrnio financijske slavine vlastite blamaže na svojoj TV, jedino zanemarujući “roditelja njegovatelja“ u fušu kvazinovinara istražitelja, osiguraju neko mjesto za Hrvatski sabor, ili da im bar Karamarko obeća neku funkciju kad se vrati, pa da se zato gudiniraju, čovjek bi nekako i razumio, ali ovako ostaju bez korita i mekinja, a gudini pred narodom.

Neshvatljivo.

Ili da bar k’o roditelj njegovatelj imaju nos otkrivati u fušu međunarodne i državne “kriminalce”, uvijek one koji imaju love ili koje može dobro naplatiti.

Tako se postaje gudin u novinarstvu.

Novinar, a nisi.

Zbilja za ne povjerovati s kojom lakoćom i lakomislenom neodgovornošću ti ljudi izgovaraju laži o drugima koje uopće ne poznaju, niti na bilo koji način mogu pronaći bilo kakvo provjerljivo uporište za to što javno tvrde izlažući obraz, ne u najširoj javnosti u kojoj se pojavljuju, jer su obrnuto proporcionalno širem dometu tih objava, beznačajniji i nepoznatiji i bezličniji do mjere da mogu biti sve i svatko, nego pred svojim bližnjima.

Fenomen suvremene javne komunikacije je u tome što golem broj ljudi proporcionalno njihovom nastojanju biti vidljiviji i nazočniji na forumima i društvenim mrežama, postaje nevidljiviji, bezličniji, neprimjetniji, postaju brojke bez ikakve osobnosti, potpuno skriveni u toj općoj plimi, s opasnim iskušenjem zaploviti u gudinske vode. Što vidljiviji, to skriveniji.

Upravo zbog toga se sve više ljudi u tom virtualnom svijetu pretvara u suprotnost onome što životno jesu, tražeći kompenzaciju za sve što nisu nikada bili zbog granica okruženja u kojem žive, a pritajeno su to priželjkivali. Društvene mreže su upravo svojom dostupnošću postale golemo skrovište, što nije bezopasno samo po sebi, ali kad to “skrovište” poprimi lice naravi državne politike i službenijih javnih obrazaca, onda to postaje problem.

Uvijek me, gledajući to, zatekne pomisao i dvojba - pita li netko u njihovoj obitelji te ljude jesu li sigurni u to što javno ružno govore i što ako nisu?

Moj, ne samo novinarski, nego temeljni ljudski, pa s tim i novinarski imperativ je uvijek počivao na primarnoj odgovornosti prema roditeljima, obitelji, djeci i bliskim prijateljima, jer ne bih mogao mirno podnijeti da oni sumnjaju ili da se srame toga što javno govorim.

A sramili bi se kad bih im dao razloga.

I ne bi šutjeli.

Ne bi u tom slučaju sa mnom pošli u gudine, uz to što ni meni to ne bi dali.

Uvijek je u životima svakoga od nas, od najranijeg djetinjstva bilo onih koji su mogli i smjeli sve ili više nego većina drugih, nisu ih ograničavale nikakve norme i nisu se zamarali njima. Stari su nam govorili - s duba babura, pronalazeći uzroke u odgoju i naravi obiteljskog nasljeđa. Neke svinjarije su čak znale biti simpatične, smijali bi im se, a takve dečke i cure manje ili više kriomice smo rado imali u društvu. Takvima se govorilo - pusti ga, prasac jedan. Malo tko među nama nije bio pomalo prasac ili bar želio ponekad biti, a često i prasica. To je bio model svojevrsnog bunta protiv obvezujućih normi i autoriteta.

Kako bi odrastali, svinjarije bi poprimale ozbiljniju dimenziju i posljedice, pa bi, kako moj prijatelj Ivo objašnjava a strogi Damir ovjerava, prasci vlastitim izborom postajali sve manje prasci, a najuporniji bi postajali gudini, bivali sve manje poželjno društvo.

Ne govorim o svetosti i bezgrešnosti nas koji smo se trudili ne biti prasci ili pomalo praskariti i pogotovo ne postati i ne biti prepoznati gudini, nego o svijesti da stalno preispitujemo svoje ponašanje i da se posramimo onoga što nismo dobro uradili iako smo imali slobodan izbor i mogli. Uvijek su ljudi razlikovali prinudne prasce u teškim situacijama izbora između puno nevolja, k’o u tenisu “neprisiljene greške” od namjernog izbora nevaljaloga ponašanja. Prvima bi se opraštalo, zaboravljalo, a druge preziralo.

Vrlo često se sjetim prastarog novinara TANJUG-a iz Beograda, koji nam je na prvoj godini novinarstva kao gost predavač govorio o novinarstvu iz svoga iskustva i upozorio nas, očito videći u našim očima primarnu želju za javnim utjecajem, pa i slavom, da nikada nećemo postati dobri i prepoznatljivi novinari, prije svega zadovoljni sami sobom, ako nam često ne zadrhti prst nad strojem dok budemo pisali svoje tekstove, pogotovo ono što se nije dogodilo, a moralo se dogoditi. Tu drhtavicu je nazvao razdjelnicom između propagandista i novinara.

Jer, u komunizmu nije službeno postojala savjest, iako je on govorio o toj zabranjenoj savjesti. Neki od nas su to drhtanje prsta nad tipkom shvatili kao ispit savjesti, neki kao slabost.

Od Bujičara i Željkomarkićara, Ćipinovaca, Vasinovaca, od Ige s kosom i bez kose ranije, te papazjanije je zabavno čitati, naročito dok ih je podmazivao i inspirirao kak’i Radić, poznati JNA ustaša i korporativni domoljubni ustanik i bojovnik.

Narod to prožvače i ispljune.

Takvima ne drhti prst.

Čovjek u tim javnim nadmetanjima računa da je, kad već to gudinanje ili javno roktanje ne može spriječiti, dobro da narod vidi s kim ima posla. Od prvoga dana nagovještaja formalnog pada komunizma, viđeniji prasci i gudini su, na prvi pogled nelogično a duboko prirodno svoja korita nastojali steći u novonastalim okolnostima, nastojeći svoje gudinjanje prometnuti u moralni obrazac i podgudiniti sve oko sebe u krda prasadi.

To je ta prenesena zloćudna matrica komunizma u suvremeno hrvatsko društvo, koju upravo gudini na desnici banaliziraju svojim komunjarskim antikomunjarstvom, stvarajući savršen kontekst ljevičarskim interesnim i zaluđenim skupinama za afirmaciju komunističke ostavštine u formi antifašizma i demokracije. Tu je jedini moralni kriterij korito, sa što više mekinja.

Otud takva nazočnost u javnosti, otud takve militantne sljedbe iza poznatih i dugogodišnjih javnih i političkih gudina, ponekad i guda u eri ženskih prava, koje se svojski trude i to pravo ostvariti nasuprot nekadašnjeg izbjegavanja termina guda u vremenima primitivizma bez ženskih prava.

Kad nije bilo naprednih Jelene Veljače, Dalije Orešković i Ivane Kekin.

Njihovi krelci se obično skrivaju pod lažnim nazivima, uvijek junačkim i borbenim, samo tu i tamo narajcaju kakvog imbecila ili nesretnika, koji je odlučio susjedima pokazati o kakvoj se junačini radi, da navale otkrivati komunjare i udbaše, zatim izdajnike i svakojake nevaljalce ovisno o aktualnom trendu, osobito javne osobe koje im prkose prjezirom.

Sažali se čovjeku nad njima.

Kad bi imali časti da se pojave licem u lice i zamole pristojno kakvu fotku kao dokaz da je ciljana javna osoba komunjara, jugoslavenčina, nešto pod jugoslavenskom zastavom, umjesto da to traže od dokazanih javnih “pravovjernika” tipa Ige, Velje i Željke Markić koji su objavljivali lažne “komunjarske” fotke sa “zadnjeg partijskog sastanka” nesvjesno pokazujući mladića, koji je onako komunjarski bez presađivanja u Sarajevu imao bujnu kosu i bio zgodan frajer, rado bi im čovjek ponudio izbor stotina fotografija iz toga doba, čak i sa “zakletve u JNA”, u, kako mi je početkom rata mali genijalni sinčić začuɗeno uzviknuo, “ćetnićkoj uniformi”.

Ne znam tko je od koga prepisao obrazac, gledajući kako se NOVA TV i njen Dnevnik.hr srozavaju rušeći kredibilitet vrsnih novinara u tom programskom gnijezdu, pa pokušavaju Dabru kompromitirati prikazujući ga golim do pojasa s puškom, uz vrhunske programske političke poruke, ne shvaćajući da ta slika većinu današnjih ljudi podsjeća na legendarnog Ramba, koji se uvijek borio protiv zla i bio junak.

Kad podvučeš crtu ispod postupaka Ige beskosnog i okosaćenog Peternela i njegove pajdašice kršćanke Željke, bivše urednice NOVA TV bez obrazovanja i bez odoktorivanja na medicini u 55. godini života, s rukopisom uredništva Dnevnik.hr, vidiš potpunu podudarnost i - socijalnu dezorijentaciju.

Misle da rade štetu a afirmiraju nesvjesno ljute neprijatelje, svoje neprijatelje, jer ovi koje „neprijateljiraju“ njih samo sažaljevaju i preziru kao nedostojne neprijateljstva.

I ne skrivaju to.

E sad, kako današnjem mladiću, koji je rastao i odgajan od tri godine u hrvatskoj ratnoj uniformi i s jasnom slikom kako izgleda “ćetnik”, odraslom u tom kontekstu i uz priče o junaštvima, ogaditi Dabru s puškom u pozi Ramba?

Nikako.

I dobro je da je tako, jer sve drugo je laž.

Sve navedeno može nekome sličiti na zajebanciju, ono u stilu “takav je narod”, ali meni i kad se zajebajem s tim, pogotovo u nekim situacijama koje sam naveo, to nije smiješno, ne radi utjecaja na moj javni status, jer ga takvi nikada nisu imali s obzirom da se obraćam ljudima a ne prascima i gudinima, nego zbog saznanja da se, iako u promilima udjela, radi o mom narodu. Takvi ni na jedan kvalitetan osobni status ne mogu utjecati, ali mogu nauditi društvu.

Jer, ja ništa ne doživljavam što nisu i što ne doživljavaju bezbrojni hrvatski intelektualci, pa je isticanje osobnih iskustvenih primjera najsigurniji obrazac pričanja vjerodostojne priče tolikih ljudi. Gotovo svaki dan se u javnosti susrećemo s primjerima isticanja društvenih i javnih događaja, tipa kao “obrana” prof. Jareba od političkog srpstva, pri čemu je uočljivo da “junački branitelji” nikada u stotinama načelno istih situacija nisu reagirali, da su se uredno tolerirajući i prihvaćajući procvat i agresivnost političkog srpstva u Hrvatskoj, premještali s ispaše na ispašu postajući moralni politički gudini s odgovarajućim vizualnim referencama. Politički gudin iz narodnog predanja je prepoznat po zlouporabi emocija, korištenju tuđeg sraza sa zlom, pri čemu nikada neće sebe izložiti i udariti na uzročnike zla.

Takvi nikoga ne štite, pogotovo kad viču “skrbeći” za ugrožene, kad zapomažu za pijetetom ili kad se javno zgražaju nad onim što, ili podupiru na internim sastancima, ili im nimalo ne smeta. Prokazivanja gudina zato je moralni javni imperativ, bez kojega nema društvene higijene.

Na takvo gudinsko pinašanje se ne mogu nikada naviknuti, koliko se god u prvom trenutku smijao budaletinama, koji slijede opasnije gudine od sebe. Pogotovo zato što znam da upravo preko takvih nesretnika gore spomenuti “desničarski” lupeži rade nevjerojatnu, daleko veću štetu hrvatskom narodu, nego sve srpske i muslimanske armije, stotine Pupovaca, Mesića, Možemovaca i stotine Soroša. Ovi spomenuti ne mogu nikada proći kroz vrata doma konzervativne hrvatske obitelji, a ovi prvi mogu. I tu je nevolja.

I djete učimo prati ruke nakon pješčanika prije nego zgrabi hranu, tako je i s narodom, pa je nužno javno ukazivati na te poremećaje i prokazivati - gudine.

Nije gudine podcjenjivati.

Kontroliraju sistem.

Oni su sve opasniji u Hrvatskoj, jer se kontroliranoj javnosti ciljano nude kao rješenje niza otvorenih problema, samo zato da ti problemi nikada ne budu riješeni.

Gledam proteklih dana izjave “desničara” koji ima moć, Penave koji vlada Hrvatskom, jer bez njegove stranke nema vlasti, kako “odlučno” poručuje nakon Srba da “nitko nema pravo....”.

Kako nema!?

Ima svatko tko ima moć.

I pravo i protupravo.

Razlika je samo u tome što Pupovac koristi svoju moć i ne obazire se na Penavine i Ćipine bijesne lažne poruke, jer zna da oni svoju daleko veću trenutnu političku moć sigurno neće koristiti za to na što reže ili laju, da će u svakoj javnoj krizi moći stati nasuprot načela, protiv svojih ljudi i protiv svega što javno govore, u zatvorenom krugu moći, zato javno i zavijaju da prikriju politički kukavičluk i prijetvornu narav kojom su u poremećenim odnosima postali profesionalni političari.

Pa ispada da Pupovac ima, a oni nemaju pravo.

Penava ne kuži da ljudima još uvijek nije ovladalo sezonsko pamćenje, da njegove “odlučne poruke” koje mu sklapaju trčeći petparački rikverc piarovci o Srbu i “mrskom” Pupovcu, ljudi masovno sprdaju smijući mu se, pamteći da je unazad par mjeseci junački prešutio i pomogao ugasiti privremeno, programsku, do tada u politici nezabilježenu ponudu osobne karijere svoga najbližega kolege koalicijskim partnerima o zabrani komunističkih i srpskih simbola, koja je oduševila milijune ljudi i potaknula nadu i da je za to on, a ne Pupovac imao moć i pravo, te da je pred velikim brojem zgranutih kolega na koalicijskom sastanku, umjesto uvjetovanja većine i vlasti na Hrebakov bezobrazluk, olajavao kolegu i inicijativu zgražajući se nad ustašlukom, da je isti slučaj bio s pozivom o prestanku antiameričke kampanje, o primjerenom državnom odnosu prema hrvatskoj žrtvi Križnog puta, s pozivom na referendum o političkim pravima iseljenih Hrvata, a da je tešku blamažu i svojoj stranci i javnosti ponovio, s jedne strane šireći informaciju o izdajničkoj “strategiji” Frke Petešića, s druge strane višekratno lažući na svoga kolegu iz stranke pred Plenkovićem, a s treće, posebno sramne strane, proglašavajući ono što je kuloarski širio i nazivao izdajom, u službenoj objavi časnim.

Takve su naši stari zvali - gudinima.

Od toga nema bijega.

Previše ljudi je slušalo i gledalo to bjedno ponašanje “lidera” i njegovog zamjenika glavne koalicijske stranke HDZ-u, zgražali su se u kuloarima i liberali, ali i sami vrh HDZ-a. Mogu takvi biti korisni vlasti u jednom trenutku, ali i Plenković koji vlast održava na desubjektiviziranim uporištima, zna kao i turski osvajač u Bosni, da izdajničkom neprijateljskom „vođi“ ne smije vjerovati.

Najgori su ovi demokratski domoljubni gudini.

Oni koji nisu bili prasci u djetinjstvu i mladosti u komunizmu. Pa im se danas drago i egzistencijalno važno boriti protiv Srba, komunista, udbaša i svakojakih neprijatelja, ruku pod ruku sa strategom Frkom Petešićem koji je zbog svojih “časnih” vizija i očitih politika svoga šefa pred proglašenjem efendijom Frkom uz očekivani naslov Abu s dodatkom Murat, drago im državotvorno lagati na kolege, pa se uhvaćeni u laži ispričavati pred ljudima, pa opet nakon milosti koja im je iskazana lagati, pa se opet ispričavati pred ljudima kojima predsjedava.

Pa onda udri po Pupovcu onako forumski, pa se posipaj pepelom na koalicijskom sastanku i ispričavaj iza scene.

- Oprosti Milorade, ovi moji to traže od mene, ali, samo ti radi svoje i ne brini!

Sve u ime domoljublja i viših “državnih interesa”, da kojim slučajem USKOK ne bi poskočio k’o poskok i zavirio u te “visoke državne interese”.

A takvi u pravilu završe tako.

E, to su politički gudini a njihovi brlozi nužno postaju krmetari koje pristojni ljudi čiste izbacujući gudine i njihov drek, zatim ispirajući dezinfekcijskim sredstvima i cisternama vode.

Teško je očekivati da, izuzev Ćipe koji se u logoru navikao na svakakav smrad, te ingenioznog suvremenog televizijskog Sulje u BiH Spajića, toliko pristojnih ljudi u Domovinskom pokretu navikne i srodi se s životom u krmetaru. Možda Vlajčić, koji tamani svinje po Slavoniji, a popravio se trideset kg žive vage u borbi, pa su mu i novu košulju većega broja morali kupovati, ostali teško. Nitko ih ne vidi kao gudine. l uz tako javno potpuno prokazane gudine na najjeftinijim mekinjama.

Nevolja im je ako bude istina šaputanje da su i u USKOK-u osjetili smrad krmetara. Kako to svaliti na Srbe i Pupovca, na udbaše i komunjare, ili izdajnike!?

A nisu bez rizika pristojni ljudi iz najbližeg okruženja, jer gudinsko ponašanje je ljudski ekvivalent svinjske kuge, pa je eliminacija gudina pitanje društvenog statusa.

I javnog zdravlja.

Kako stvari stoje, eto šanse i Dujmoviću za otkrivanje novih izdaja i izdajnika. Uvijek se nekom “domoljubu” svane, kad domoljublje kontroliraju politički gudini.

Još ako je tu korito s mekinjama.

Da vidimo ove druge javne antikomunističke gudine, subraća su i jedni bez drugih ne mogu.

Evo pamtljiva primjera.

Jednom prilikom mi se niotkuda mailom javlja tip, drvlje i kamenje na mene zbog teksta u kome sam nakon višegodišnjeg promatranja sitnoga licemjerstva jedne prokršćanski deklarirane političarke, odlučio javno uprijeti prstom u to tezgarenje i vrišteći vidljivo latentno licemjerje. Tip mi je napisao da su njega i njegova oca vješale “moje komunjare”, da je on jedva preživio teror nas “komunjara”, da bi mi na kraju otkrio da je pohađao isti razred u gimnaziji kao i ja.

Uuuuh ti sunca pomislih začuđeno, mora da je taj bio ustaški nevidljivi agent!

I navalim misliti, prebirati sjećanja, slike. Imam u društvu oko mene poznato izuzetno pamćenje, sjećam se detalja, kamo li ne ljudi, baš svakoga.

No njega ni, rekao bi pjesnik.

Nikad za njega nisam čuo, ni kao komunjara, ni kao nekomunjara. Rijetki su ljudi iz generacije od početnih razreda pučke škole, koje je moguće zaboraviti. Morali su biti totalno beznačajni, nevidljivi, a to je bilo doba poželjne nevidljivosti.

To znači da su se nekako provlačili u školi, da nikada nisu napravili nekakav nered, potukli se, bili bar ponekad prasci, da nisu upadali u zabranjene vinograde, na rane trešnje, nisu igrali nogomet, nisu išli na kupanje, nisu znali plivati, nisu psovali, gađali kamenjem laste u letu, a to sve nastavili i u gimnaziji. Uz dodatak da nisu imali curu.

E sad, je li takav tip žrtva?

Jest.

Samo ne žrtva komunizma.

Bit će uvijek žrtva osobnih slabosti, svaki će mu sistem biti neprijateljsko okruženje i prijetnja, jer će takvi pokušavajući kompenzirati svoje slabosti, sve oko sebe činiti lošijim. To je otprilike kao logoraš Ćipe ili pučki kršćanin Zekanović. Da ne spominjem pravaša Hasanbegovića. Gotovo nitko u javnosti nije poznati logoraš srpskih logora, nego Ćipe, a bilo je desetke tisuća zatočenih. Primjerice, Josić to nikada ne spominje.

Žrtva se ne naplaćuje i ne koristi kao kompenzacija nedostataka ili za ostvarivanje profita. Ako se to radi, sve oko sebe se žrtvuje i svemu se nanosi šteta.

To je komunistički subnorovski sindrom. Upravo je to bilo najopasnije uporište komunizma, taj tip selekcije kadrova i stvaranje militanata kojima bi se dala moć za kompenzacije svojih nedostataka, pa su koristeći državu progonili bolje od sebe.

U opasnoj mjeri se to prenijelo i u suvremeno društvo, u koncept vlasti i osiguranja moći struktura. Komunizam je propao zbog toga, zbog toga neminovno propada i današnji koncept ljevičarsko-globalističke demokracije.

Na prascima i gudinima se ne može izgraditi kompetitivno društveno uređenje i odnose. Od 1990. godine je bilo opasno uočljivo pojavljivanje takvih “žrtava”, čije su očeve “vješali” dok su očevi nas komunjara arbajtirali po Njemačkoj, po akortima, u duhanima i vinogradima.

I mi s njima.

A nikada nismo bili žrtve, čak i kad bi nam milicija odvodila očeve ranom zorom zbog “Grobnice od zlata“ i sličnih pjesama.

Osvajali smo komunjarske nagrade, većinom lijepe knjige kao najbolji učenici, dobivali i općinska komunjarska priznanja onako, čisto „ideološki“ zbog vrhunskih ocjena u školama i na fakultetima, osvajali pehare i nagrade za nogometne pobjede, a tu i tamo bi se našla i poneka cura.

Nas je komunizam ograničavao, ali nas nije nikada uspio pretvoriti u žrtve.

Zato smo uvijek bili smrtonosna opasnost komunizmu, kao i današnjem neokomunističkom inkluzivnom antifašizmu. Ovi koji su bili potpuno drugačiji u svemu, a bili su rijetki, zato ih se ni ne sjećamo danas u demokraciji, sve svoje osobne nedostatke i frustracije iz djetinjstva i mladosti upravo nama danas pokušavaju kad imaju priliku, predstaviti kao posljedicu komunističkog terora i nas u principu neusporedivo kvalitetnije u svemu od sebe samih, proglasiti krivcima za „svoju žrtvu“.

Mnogi su tako i s tim postali utjecajni političari i dograbili se cjeloživotnih sinekura, koje ni neusporedivo uspješniji i kvalitetniji ljudi ne smiju ni sanjati.

To su redom danas - gudini.

Pogubno je što su postali zarazniji od svinjske kuge, a ljude ne možeš smicati k’o nesretnu krmad. Jedini lijek je prestati ih nazivati političkim eliminacijskim terminima, većinom proizvedenim u komunjarskim i kasnije globalističko-ljevičarskim labosima, te u desnim inficiranim brlozima, nazvati ih starim narodnim pojmom za štetočinu - gudin!

To svatko razumije.

Subscribe now

Share

Navijačka groznica u zapadnoeuropskim medijima, koje kao žaba oponašajući potkivanje konja prate u stopu, u pravilu još pravovjernije i snažnije od toga, mediji u Hrvatskoj, kojom se prati rat Ukrajine i Rusije odavno razumnim ljudima zvoni na nerečeno i skriveno, mutno i sve više uznemirujuće.

Rusko-ukrajinski rat je odavno u našim dvorištima, od prvoga dana mirisao je ili smrdio, kako kome drago, na posrednički rat globalističko-ljevičarskog Zapada protiv Rusije, a za mutne interese u Europi i za preraspodjelu moći i utjecaja u okviru savezničkog lagera, pri čemu je Ukrajina, preko nesumnjivog satelita Zelenskog bila svojevrsni proxi, a ukrajinski narod žrtveno janje, kao i većina europskih naroda. Zapad su u začecima i početcima prvenstveno bili Velika Britanija, Obamina i Bidenova Amerika, a pratili su ih Macronova posrnula Francuska i dezorijentirana Njemačka.

Danas su Zapad ostali Velika Britanija i Francuska, prati ih Njemačka uporno zatvarajući oči pred činjenicom da je upravo ona bila posredna ključna meta rata, zatim baltičke i nordijske zemlje, uz pragmatičnu ulogu Poljske, koja ovim ratom preuzima ulogu Njemačke i nameće se kao europska sila bez koje nema Europe, a koja za razliku od Njemačke nema kompleksa i pognutu glavu nacije pod povijesnom krivnjom. Trumpova Amerika se ponaša izrazito pragmatično, svjesna o čemu se radi i izbjegavajući neprijateljstvo s Rusijom, koje je u eri demokrata imalo i snažno ideološko obilježje, istovremeno pristajući na globalno odmjeravanje snaga s ciljem uspostave novoga svijetskog poretka, pri čemu se svođenje realne snage odvija, ne samo preko Ukrajine, nego i preko Irana i rata u Zaljevu, ali i na niz točaka na europskim i bliskoistočnim marginama interesa, primjerice na Balkanu.

Američki stav prema Europi u tom kontekstu jasno je određen procjenonm značaja ovakve Europe u svijetu i rasporedu moći, ili preciznije rečeno ovisi o procjeni realnih šansi ovakve Europe predvođene dosadašnnim ključnim europskim silama, Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom.

Kakve su šanse ili izgledi tih država?

Očajne, održive onoliko koliko mogu iscrpljivati ostale europske narode preko svojih satelitskih ekspozitura na čelu njihovih država.

Upravo to bi europskim narodima i inteligenciji tih naroda, tradicionalnim organizacijama i institucijama trebalo biti zov za uzbunu.

Kamo vođe tzv. Koalicije voljnih vode Europu i zbog čega?

Je li ratno iscrpljivanje s Rusijom perspektiva europskim narodima, postoji li izlaz iz toga stanja i konačno, je li Putinova Rusija realna prijetnja Europi kakvom je narodima predstavljaju potpuno posrnuli Macron, njegova Francuska, strmoglavo srozana Britanija i Merzova slomljena Njemačka?

U pozadini ratnohuškačke histerije europskih posrnulih “divova” se izvan svake sumnje skriva grozničava namjera očuvanja ili produženja života potpuno potrošenoga poretka smrtno ranjenoga u Americi, koji je primarno za cilj imao konačno preoblikovanje zapadne kršćanske civilizacije, poništenje povijesti i stvaranje novoga svijeta i čovjeka saavršeno skrojenoga po mjeri ilegalnih pozadinskih centara koncentriranoga financijskoga kapitala u rukama uske skupine koju simbolizira Davos, čovjeka čija bi stvarna emancipacija u demokratskim igrama ostala samo kao privid i pokriće za razvoj nelegitimne globalne strukture upravljanja svijetom.

Blagostanje i nadmoć Zapada je bilo savršen kontekst za poticanje nezainteresiranosti ljudi i preusmjeravanje njihovoga interesa i fokusa na potrošne dnevne stvari, pri čemu je struktura Davosa preko globalnih organizacija sustavno razvijala svoje ultraljevičarske revolucionarne globalne vizije, novu formu sadržaja boljševičke revolucije s početka XX. stoljeća, prilagođenu početku XXI. stoljeća, ovaj put umjesto paradigme radničke klase, proleterijata i političkog prava na temelju rada, paradigmom ljudskih prava.

U središtu toga izopačenog eksperimenta je bila ideja Velikog reseta, trajnog držanja poluga moći u svijetu primjenom potpunog nadzora i dehumanizacijom ljudi čupajući ih iz povijesnih integrativnih i identitetskih korjena promocijom i legalizacijom stotina najrazličitijih lažnih prava, svojevrsnim stampedom tzv. manjinskih skupina i njihovoga okupljanja pod sve širim i besmislenim fenomenom ljudskih prava s ciljem poništenja prava na kojima je uspostavljena kršćanska civilizacija i svijetski poredak, stvarajući kaotičnu dezintegrirajuću ravan svijeta jedinki s prividom lažnog individualizma i slobode. Uprava ta produkcija tzv. manjinskih prava svih vrsta pod krinkom inndividualne slobode, bila je skrivena osnova za stvaranje kapilarne mreže globalnoga utjecaja na političke sisteme i stvaranje paralelnog modela utjecaja i upravljanja državama i narodima, s tim i svijetom, koje ne podliježe izbornom legitimitetu i cikličnim provjerama, postajući svojevrsna dogma i kanon suvremenoga svijeta. Tako se razvijala kontrola na kapilarnoj razini, a za to je bila nužna golema potrošnja nacionalnih i globalnih resursa.

Kao i sve zasnovano na neograničenoj potrošnji s potpuno lažnim i neodrživim uporištima i ciljevima, taj eksperiment je morao doći kraju.

Upravo to se događa Europi, a Koalicija voljnih egzistencijalno uvjetovano to nastoji produžiti i održati živim, za što je njenim inicijatorima nužan rat, a smrtonosan mir.

Iz mira više ne mogu ništa crpiti, posebno kad su ostali bez presudne moći koju im je osiguravala njihova Amerika. Prijelomnica je to što su ostali bez Amerike.

To je ključni razlog i začetaka rata Rusije i Ukrajine, a upravo sadašnje stanje rata to nesumnjivo potvrđuje. Iz fokusa zapadne javnosti su gotovo nestale ukrajinske žrtve, teritorij, golemi gubici, raseljenost praktično pola naroda, pri čemu se još samo povremeno spominju ukrajinska djeca i civili nakon ruskih udara, kako bi se potvrdilo da je Putin zao, a Rusija krvoločna i prijetnja Europi, pa je nužno pripremati se za rat i formiranje koalicije po uzoru na nekadašnju Napoleonovu. Više sam puta na hrvatskom primjeru i iskustvu u Republici Hrvatskoj i u BiH ukazivao na neodrživost i potpuno nevjerodostojnost tih kvazi proukrajinskih i kvazimirotvornih politika, na primjeru Plenkovićevog međunarodnog inzistiranja na pravima Ukrajine motiviranog prvenstveno potrebom unutarnjopolitičke obmane o važnoj ulozi Hrvatske u EU kojom je uspješno održavao vlast deset godina, istodobno potpuno ignorirajući ista prava Republike Hrvatske prema Srbiji i hrvatskog naroda u BiH. Svu izopačenost tih kvazipolitika hrvatska javnost je mogla pročitati u istupu Frke Petešića pred izaslanstvom Domovinskog pokreta, koga je Penava pokušao bezuspješno prikriti javno svjedočeći njegove riječi „časnim prilogom“, iako je i sam na bezbroj mjesta svjedočio o tome kao o izdaji, izlažući stranku teškoj blamaži i perspektivi nestanka.

Tim odmetnutim politikama, kojima njihovi narodi služe kao zamorci ili kolaterali, rečeno Petešićevom interpretacijom Plenkovićeve “državne vizije”, potreban je rat.

Ovakva matrica se posve uklapa u najave francuske države i zahtjev bolnicama da pripreme resurse za zbrinjavanje pola milijuna stradalih, što je u stopu sličnim objavama pratila njemačka vlada. Utoliko je Milanovićeva reakcija kojom je spriječio slanje HV s Plenkovićem u Pariz, bila glas razuma i odgovornosti, koji čak i da je imao neku dnevno-političku skrivenu agendu, apsolutno nosi karakter državničke odgovornosti.

Medijima dominiraju podaci i špekulacije o ruskim štetama zbog ukrajinskih udara u dubini Rusije, nagađanja o statusu Putina, s otvorenim željama da u Rusiji dođe do državnog prevrata i padne nekako Putin, čime bi se navodno opravdalo silne štete nanesene narodima Europe suludim politikama tijekom pet godina.

Ukrajinski udari na Rusiju, koje Zelenski nikada bez goleme potpore europske oligarhije i europskih sredstava koje presudno kontroliraju Francuska i Njemačka preko Bruxellesa, uz posrednu pomoć Britanije, ne bi mogao izvesti, nimalo ne pomažu Ukrajini, ne utječu na razvoj stvari na okupiranim područjima, niti imaju veze s oslobađanjem Ukrajine, iako se tako predstavljaju. Te štete Rusiji nemaju nikakve koristi Uktajini i njenom narodu, jer ni u čemu ne poboljšavaju njihov status ili perspektivu, a primarno su motivirane nastojanjem iznuđivanja prekoračenja konvencionalne granice rata i prisiljavanja Putina na eskalaciju iz koje više ne bi bilo povratka, istovremeno jačajući u samoj Rusiji raspoloženje za rat svim sredstvima, umjesto proklamiranoga „diplomatskog mira“.

Baš to je jasan pokazatelj stvarne naravi rata, odnosno motiva instaliranja Zelenskog, pa poticanja sukoba na sve moguće načine, a onda i održavanja sukoba s elementima eskalacije. Veze ti “europski” napori odavno nemaju s oslobađanjem Ukrajine, jer za to je potrebna neusporedivo brojnija vojska od ukrajinske i sasvim drugačiji vojno - tehnološki model rata. Ne može koristi od rata imati protektorat, a Ukrajina sa Zelenskim je protektorat koji u svim državnim elementima, u svakoj perspektivi zavisi od vanjskih faktora.

Od prvoga dana europska javnost i narodi su izloženi golemoj prevari, pri čemu su već danas posljedice katastrofalne s ozbiljnim izgledima postati fatalnima.

Nikakve racionalne koristi ni jedan europski čovjek i narod, pogotovo ukrajinski, nema od nanošenja šteta Rusiji, kao što nema ni Rusija od iscrpljivanja Europe, pogotovo od mrcvarenja Ukrajine. Rat u Zaljevu je samo nastavak pospremanja novoga svjetskog poretka u kojemu karte mješaju Trumpova Amerika i Kina, ali i Rusija daleko više nego Europa, koju oba ta rata strahovito iscrpljuju prisiljavajući ju na trošenje resursa na kredit desetcima godina unaprijed, a ispostavlja se svakim danom, isključivo radi spašavanja geopolitičke uloge Britanije i Frnacuske, koje nemaju ni minimuma realne moći zadržati status koje su imale i stjecale kroz povijest. To je jedini preostali model održavanja oligarhija zapadne Europe, također izrazito i Hrvatske pod Plenkovićevom upravom.

Taj model nužno vodi raspadu.

Sudbina Europe u ovome trenutku više ovisi o procjeni američke administracije ima li spasa ovakvoj Europi, isplati li se tipovati na nju i koliko je nadoknadiva u perspektivi razvoja Amerike, nego o moći i sposobnosti, te inicijativama same Europe, odnosno njenih vodećih država. Ista je računica Kine, a i Rusije.

Europa je u tim igrama ili raspodjeli karata budućnosti, Rusiji potrebna, ali daleko manje nego Rusija Europi u perspektivi održivosti i razvoja, pa je poticanje europsko-ruskog rata od samoga početka bila fatalna projekcija iza koje je stajala isključivo namjera zadržavanja opasno bezidejne i nastrane političke strukture u većini zapadnoeuropskih država s pozadinskim skrivenim hegemonističkim namjerama Britanije i Francuske, s višestruko mjerljivim i štetnim novim prikrivenim rasporedom moći u toj Europi osmišljenim u Londonskim labosima naspram njemačke ekonomske eksplozije i nekontroliranoga razvoja europskih država, koje su zbacile komunistički poredak i ruski utjecaj na svoje nacionalne političke procese i perspektive, ne odričući se ekonomske suradnje s Rusijom. Rat u Ukrajini je motiviran prije svega svođenjem Njekačke pod nadzor i prevencijom nekontrolirane neravnoteže u uspostavljenom zapadnoeuropskom poretku nakon Drugog svijetskog rata. Geopolitički patuljak Njemačka je na strateškoj energetskoj i industrijskoj suradnji s Rusijom i s osloncem na američki sigurnosni kišobran dostigla ekonomski razvoj mjeren BDP-eom gotovo kao Francuska i UK zajedno, pa je bilo samo pitanje vremena kad će ta gospodarska moć prerasti u geopolitičku snagu i ulogu, namećući nova pravila za rasklimanim stolom postavljenim 1945.

Gubitkom Amerike nakon dolaska Trumpa na vlast s potencijalom trajnoga gubitka, što i jest razlog nevjerojatne antitrumpovske i antiameričke klime u vodećim europskim državama, naravno i u Hrvatskoj pod Plenkovićevim nadzorom, europske oligarhije su egzistencijalno prisiljene na ubrzanje eskalacije s Rusijom, jer drugačije nikako ne mogu opstati na vlasti. Moraju održavati konkretnu prijetnju i oko toga formirati stanja društava i ostataka slomljenih nacija, a Putina i Rusiju koristiti i u modelima eliminacije svakoga relevantnog pokušaja promjene političke paradigme u svojom zemljama. Otud u Europi toliko putinista, rusofila, “ruskog hibridnog utjecaja” i sličnih budalaština tipičnih za zloćudne komunističke režime i njihove sintagme o „unutarnjim i vanjskim neprijateljima“, koje su prigrlile inkluzivne demokratske i europejske politike ispražnjene od svega stvarno demokratskog i nacionalnog. Treba li spominjati takvu praksu u Hrvatskoj godinama unazad!?

Ni jednoga drugoga načina nemaju.

Potrošili su Covid pandemiju, promašili potpuno s migracijama i s pokušajem umjetnog redefiniranja karaktera europskih društava ucjepljenjem antieuropskih kultura računajući na izbornu dominaciju trajne naravi uz pomoć milijuna migranata po modelu američkog inženjeringa u režiji demokrata, a zanemarujući rizike, precijenili su iste takve pokušaje u Americi, podcjenili Kinu, Rusiju i sva racionalna uporišta održivosti, a tim eksperimentima su prisilili narode Europe da se započmu buditi iz polustoljetnog sna i letargije pred svakodnevnim iskustvom novih politika na svojim ulicama i u gradovima. Otuda takav razvoj desnice u nizu europskih nacija. Sve su to elementi kraha toga globalnog eksperimenta i posve izvjesnog brisanja s lica zemlje milijuna umreženih kontrolora i provoditelja, sustavno novačenih vojnika eksperimenta, bez ikakve druge stvaralačke i konkurentne perspektive. Jedino im je preostala eskalacija rata s Rusijom, a problem je što Putin uporno ne nasjeda na to grozničavo nastojanje.

Otud špekulacije i naslovi o nezadovoljstvu u Rusiji, raspadu financijskog, gospodarskog i vojno-industrijskog kompleksa i stvaranju navodne kritične atmosfere protiv Putina, otud grozničavo javno nastojanje prikazati Trumpa gubitnikom u srazu s Iranom a prije toga naivčinom koga Putin pravi budalom, što izlaže ozbiljnom podsmijehu otužne “analitičare” sve redom svojevrsne svećenike toga propadajućega poretka, jer su njihove “propovjedi” u potpunoj kontradikciji navijajući za Iran protiv Trumpa, za Hamas protiv Izraela, istodobno zanemarujući da posredno na taj način svoga stereotipskog neprijatelja Putina promoviraju u pobjedničku poziciju. Zapadnoeuropskim oligarhijama je od dolaska na vlast drugi put, neusporedivo veći problem i neprijatelj Trump nego Putin, pogotovo zato što su relativno lako mogli iskoristiti hladnoratovski američki i zapadnjački stereotip o opasnim Rusima, pa ga konkretizirati na ratu u Ukrajini praktično dodatno ozlogalašavajući Rusiju i Putina slikama njihove brutalnosti, dok Trumpovu Ameriku koliko god nastojali ozloglasiti Trumpa, ne mogu ni dobro dezorjentiranim narodima Europe prodati kao neprijatelja. A to Trump svojski koristi znajući na svojim osobnim iskustvima unazad deset godina s kim ima posla i da s takvima nema nerješene utakmice. Novi poredak se uspostavlja na principu – mi ili oni!

Razapeti poretkom čije temeljne teze nemaju nikakvo stvaralačko i integrativno uporište u životu svojih naroda, suočeni sa potpunim gubitkom respekta svijeta, posebno do jučer poniženih naroda tzv. trećeg svijeta, gubitkom konkurentske moći u preraspodjeli svjetskih utjecaja, opterećeni golemim i neracionalnim troškovima održavanja poredaka vlasti na lažnim premisama i pogotovo sve većim zahtjevima globalnih organizacija koje su oformili radi provođenja Velikog reseta, te oligarhije imaju još jednu jedinu mogućnost - produciranje kriznog latentnog stanja međunarodnih dimenzija i trajni rat, makar do uništenja. Proizvodnja straha je preostala jedinim i poželjnim javnim modelom.

Tako je to kad se ostane bez bilo kakvog racionalnog uporišta i kad strah postane ključni motiv “vizije”.

Europski globalistički ljevičarski revolucionari su mislili precrtati američki ljevičarski model i milijunima migranata osigurati trajnu vlast i mirnu redefiniciju povijesti, nastojeći satrti tradiciju i iščupati korjene. Njima je povijesna ukorjenjenost i identitet njihovih naroda u toj projekciji bila neusporedivo opasnija od milijuna migranata. Pogreška je bila u izvorištu migracija, jer se Amerika nije čak ni u tom suludom stampedu s desetcima milijuna migranata toliko izlagala nepomirljivom kulturološkom udaru, s obzirom da hispanska Južna Amerika i Sjeverna Amerika ipak imaju povijesno podudarne vrijednosne korjene izvorno nastale i prenesene kolonijalnim prodorima iz kršćanske Europe, dok se europska ljevičarska oligarhija morala poslužiti iz izrazito neprilagodljivog i suprotstavljenog muslimanskog migracijskog bazena, što je donijelo glasove u natjecanju s izvornim političkim tijelom europskih naroda, ali samo privremeno odgađajući nepomirljivi i eliminirajući sraz tako ucjepljenih kultura s tim oligarhijama.

Europa je i na to bila prisiljena trošiti goleme resurse, s tim i otežavati razvoj, odnosno generirati zaostajanje, koje je postalo fatalno i iz njega bez još fatalnije perspektive nema izlaza. Govorim o perspektivi vladajućih poredaka koje formalno personificiraju birokrati EU.

Udar marokanskih i afričkih migranata na izrazito antiameričku i ultraljevičarsku Španjolsku, puno briselskiju od samoga Bruxellesa, je vrlo moguća poruka Amerike kakav bi mogao biti odgovor na te politike, nimalo neracionalan i neproračunat nakon objave španjolske ljevičarske vlade da namjerava više od milijun ilegalnih migranata potpuno legalizirati, nastojeći trajno cementirati poredak vlasti i moći, uz ostalo prebrisavanjem nacionalnih tendencija autentičnih nacija i njihovih povijesnih težnji u Španjolskoj. Što će se dogoditi ako arapske države, vrlo bliske Trumpovoj paradigmi međunarodnog poretka, svjesne povijesne prilike postati globalno utjecajni faktori u kontekstu Abrahamskih ugovora i suradnje s Izraelom umjesto polustoljetnih neprijateljstava i međusobnih podozrenja, odluče iskoristiti svoj utjecaj na migrantske kolonije u Europi!?

Invazija Marokanaca na španjolsku enklavu, pa munjevito smirivanje koje si pripisuju europski birokrati iako s tim nemaju veze, je jasan pokazatelj kako to može izgledati.

S druge strane, euforične vijesti da je Trump “konačno popustio“ i odlučio Zelenskom dati licence za razvoj i korištenje dugometnog raketnog oružja, nikako ne bi smjele biti razlog stvarnog zadovoljstva Europi. Ta Trumpova odluka, uz to što je poruka Putinu zbog uloga u zaljevskom ratu i oko Irana, znači prije svega da Amerika procjenjuje kako ovakvoj Europi nema spasa, te da je rizik od njenoga urušavanja, pa i nestanka manji nego korist ostvarivanja nadmoći i kontrole, recimo u Zaljevu i u arapskom svijetu, uz benefite ostvarivanja boljih pozicija za konačne dogovore s Rusima, koje zbog golemoga arsenala nuklearnoga oružja Trump nikada neće ignorirati ili podcjenjivati. On bi rekao – imaju karte.

To nikoga normalnog ne bi smjelo ostaviti nezabrinutim, ponajprije zbog toga što je cijelo razdoblje blagostanja Europe nakon 1945. godine bilo uvjetovano američkim kišobranom i posrednim upravljanjem, pa današnje povlačenje američkih snaga iz Europe nije samo stvar štednje, nego puno indikativnija projekcija surove europske stvarnosti. Europska povijest prije toga je bila ciklična povijest međusobnih sukoba i pokušaja uništenja, nasilja i nasilnih geopolitičkih kreacija.

Može li ta Europa funkcionirati skladno ukoliko Amerika od nje digne ruke, a pogotovo silno oslabljena, razapeta unutarnjim potencijalnim migracijskim eksplozivom i odsječena od golemih ruskih resursa?

Ne može nikako.

Takva Europa je na samome pragu unutarnjega sukoba.

To su nevjerojatno slične pretpostavke, koje su dovele do oba svijetska rata. Čak i u usporedbi povijesnih osoba na čelu europskih država, naročito uoči Drugog svijetskog rata, možemo danas uočiti nevjerojatnu sličnost s nizom liderskih deficita pogotovo u reprezentativnosti današnjih lidera u odnosu na tradicionalnu narav naroda koje predstavljaju.

Primjerice, ispod radara je prošlo da je u jeku vala golemih ilegalnih migracija europskim poretkom ravnalo šesnaest državnika i briselskih birokrata koji nisu imali djece. Danas Koalicijom voljnih, ratnohuškačkom strukturom protiv Rusije i istovremeno izrazito antiameričkom i antinatovskom inicijativom upravlja Macron, čovjek koji je oženio svoju učiteljicu preko dvadeset godina stariju od njega. Možemo se praviti korektni i nazivati to normalnim, odnosno dostignućem razvoja nove oslobođene društvene paradigme, ali to je primarno izraz ozbiljnog poremećaja i deficita osobnosti, na kojoj se nikako ne bi smjela graditi europska perspektiva.

Vratimo se Putinu jer očito bez njega ne ide ništa.

Američke i sovjetske/ruske administracije su tijekom cijeloga razdoblja hladnog rata s latentnom utrkom u razvoju atomskog oružja, neovisno o posve suprotnim političkim i ideološkim preferencijama dokazale da znaju i mogu upravljati razornom moći kojom raspolažu. Poznatih i puno više nepoznatih kritičnih situacija je bilo bezbroj, ali nikada nije došlo do eskalacije. Ako je to očekivano s američke strane, koja je povijesno bila neusporedivo društveno prihvatljivija, iz današnje perspektive saznanja o zloćudnosti komunizma to ne bi trebalo biti tako očekivano.

No, ipak je bilo.

Najbolji dokaz kulture odgovornosti prema atomskom oružju i prema cijelom svijetu je bio pad komunističkog bloka, raspad SSSR-a i realni gubitak golemog ruskog utjecaja ispod komunističke krinke, bez pomisli o prijetnjama i s potpunom kontrolom nadzora toga oružja.

Putin je izdanak te sovjetske/ruske škole, s jedne strane realnih imperijalnih ambicija, s druge strane odgovornosti i svijesti o crti koja se ne smije prijeći.

Godinama već se s europskih, a do dolaska Trumpa i američkih pozicija, rat u Ukrajini svim silama gura ka eskalaciji, pri čemu je sadašnja faza rata sve samo ne obrana Ukrajine i prava njenog naroda na slobodu.

U zapadnoeuropskim medijima, koje mediji u Hrvatskoj kopipejsaju nudeći preko teško kompromitiranih režimskih “analitičara” “saznanja”, a u biti jedva prikrivenu propagandističku želju da se protiv Putina stvara koalicija u Rusiji, da ga se procjenjuje slabim i mekim, spremnim na podnošenje jakih udaraca i gubitka ruske moći, te da je njegov odlazak nekakav znak uspjeha antiruske koalicije, čime bi Rusija onda po toj sumanutoj logici priznala poraz pred Macoronom, a Macronu valjda bio podignut slavoluk u znak pobjede, a uz njega Plenković i Frka Petešić konjovodac. Kakav crni Napoleon, kakav Marko Šljivarić i njegova regimenta u odnosu na vojskovođu Macrona i njegova generala Andriju.

Hm.

Je li to razlog za ushit i možebitni znak uspjeha Europe?

Nikako se ne bih kladio.

Ako Putin pada zbog slabosti i zato što je neodlučan, mek, popustljiv, a istodobno je vuk koji ugrožava Europu, što očekivati i gdje je u toj kontradikciji minimum razuma?

Nekoga mekšeg, manju “komunjaru”?

Vidi li netko normalan u toj projekciji logiku?

Teško.

U tome zdrav razum može vidjeti samo suludu želju za armagedonom, koji bi izbrisao sve europske probleme i s te pustoši uspostavio neku novu civilizaciju, u kojoj bi onda Macrončići, Merzovi, Layenice i valjda Plenkovići s Frkom na čelu čete sastavljene od stotinjak Marka Pavića i kruna Katičića pod rukom, ako bi ih ukrcalo na arku, živjeli sami, a sve im bilo dugo i široko.

I pusto.

Jedini bi im problem mogao napraviti Ćipe, dokazano sposoban preživjeti sve nevolje, pa da se pojavi neotkud, iz te pustoši, s čađavim licem i obrazima, primjerice sa Spajićem, i navale u arku.

Koalicijski, kao eksponat.

Rusija, kao i Kina, kao i SAD, kao do jučer Velika Britanija ili kroz nezanemariva povijesna razdoblja Francuska a sad samo u suludoj i ničim potkrijepljenoj Macronovoj viziji okupljanja europskih autostopera bez čizama, uz sva epohalna odstupanja, uspone i promašaje, imaju snažan državni, ali i društveni refleks imperijalne važnosti, pa računati na bitnu promjenu međunarodnog djelovanja i ambicija uslijed promjene čelnih ljudi mogu samo naivčine, a nuditi to prevaranti.

Pogotovo se to odnosi na Rusiju i Kinu, jer je Amerika usprkos golemoj moći bila ozbiljno uzdrmana dugogodišnjim ljevičarenjem i izvozom globalističkog pederluka i izopačenosti u svijet, pa je dolazak Trumpa na čelo te velesile istodobno bio spasonosan za Ameriku i možda zadnja prilika Zapadu.

Bio Putin ili bilo tko drugi na čelu Rusije u razvoju situacije u ratu Rusije i Zapada u Ukrajini, neće se ništa promijeniti, jer Rusija ni u jednom raspletu neće pristati na nepopravljive štete za svoj status nuklearne velesile i prostorno najveće zemlje svijeta. Kamo to ustrajavanje na eskalaciji vodi, jasno je svakom razumnom, kao što je svakome tko razmišlja o globalnim procesima odavno jasno tko su stvarni jahači apokalipse. To je samo koračić do toga da europski narodi sutra u razvoju stvari po notama Macrona i skupine huškača s nesretnom kreaturom Zelenskim, zažale za Putinom, a danas mole Boga za njegovo zdravlje. Bar kontrolirano ubija.

Za razliku od ponude jahača apokalipse.

Share

Subscribe now

Politička terminologija kojom se sve više koriste tzv. glavni mediji i njihovi portali nakon gotovo četrdeset godina i potpunog nestanka aktivnih “društveno-političkih radnika”, kako se do 90. službeno nazivalo novinare, pokazuje da se Hrvatska umjesto udaljavanja od komunističkog modela komuniciranja kretala kružno, kao neka nova neokomunistička planetica oko iste zvijezde, one crvene s pet krakova, i došla na polaznu točku iz 90. s tendencijom povratka u crnu rupu civilizacijski prezrene epohe. Problem je da se ta terminologija koristi za izrazito antinacionalne političke ciljeve u Hrvatskoj, čak pogubnije nego se bar otvoreno koristila u komunističkoj Jugoslaviji. Na tom putu su političari, institucije, sveučilišta, ali i još uvijek aktivni “društveno-politički radnici” u medijima, tipa recimo Mirka Galića ili Gorana Milića, proizveli nove generacije “društveno-političkih radnika” koje danas možemo nazvati “inkluzivno-demokratski aktivisti”.

Gledam naslove nakon kratkog intervjua Josipa Dabre Novom listu, u kojem je čovjek kristalno jasno iznio svoj logičan stav o Rezoluciji neposredno usvojenoj u Hrvatskom saboru i obrazložio to što je rekao, naglašavajući da će takva Rezolucija nužno pasti na prvom ispitu i da će se državne politike morati vratiti na postavke njegovoga govora.

Novi list u naknadnom komentaru, zatim Telegram, pa Jutarnji, Večernjak, jednoglasno ističu Dabrino “soliranje”, nameću tezu o sukobu u Domovinskom pokretu na temelju “soliranja” ili javnog neslaganja s nečim što ne valja, špekuliraju o podjeli stranke, pozivaju se na “izvore iz rukovodstva DP“ i razmišljanju o “isključenju Dabre zbog soliranja”, navode primjer puno manjeg “soliranja” Hadezeovca Sokola i disciplinskih mjera Plenkovića, prenose navodne Penavine “muke” zbog Dabrinog “soliranja”, a kao šlag na sve iznose klasičnu neokomunističku matricu o svrsi i smislu politike, navodeći “mišljenje iz vrha DP“ kako je prijedlog Dabrine rezolucije bio “slijepa ulica bez potrebnog potencijala osigurati dovoljan broj ruku”, pa se “odlučilo ići s kompromisnim prijedlogom”.

Doduše, spominje se i čuđenje u retoričkom pitanju - je li taj intervju u Hrvatskoj izraz nezabilježene demokratske naravi u politici i baš u Domovinskom pokretu?

Ti novi “demokratsko-inkluzivni aktivisti”, koji se nazivaju redakcijama, urednicima i novinarima, zanemaruju činjenicu da se od ukupnog broja zakona u Hrvatskom saboru daleko najviše njih donese jednoglasno i praktično bez ikakve rasprave, pogotovo bez polemika.

Zašto?

Zato što baš nikoga ne zanimaju, ni interesno, ni ideološki, niti provedbeno, a za većinu, obično tzv. europskih usklađivanja i direktiva razlog jednoglasnosti je u - provincijalnom sklopu i političkom refleksu da se nema što raspravljati o EU politikama, ili - sjećate li se - CK odlukama. Potpuno je logično očekivati da se svaki akt, dokument ili prijedlog u kojemu se uklone bitne i dubinske stvari, ostavi samo prazna i neutralna retorička forma, koja nikoga ničim ne obvezuje, usvoji s vrlo velikim brojem glasova.

To nije prilog kvaliteti predlagača, to u pravilu znači da prijedlog ništa ne valja.

Političko djelovanje motivirano nastojanjem otklanjanja najtežih problema ili problema uopće, počiva primarno, ne na izbjegavanju mogućih polemika i suprotstavljenih stavova, nego sasvim suprotno - na jasnoj polaznoj detekciji problema i suočenja s njima, s prijedlogom odgovarajućih rješenja, pri čemu je veliki korak naprijed samo iniciranje takvog kvalitativnog pristupa, fokusiranje rasprave na njemu i u konačnici primoravanje političkih aktera na otvoreno iskazivanje stavova. Bez jasnoće stavova i s otvorenim prostorom za manipulativno predstavljanje se ne može započeti rješavati ni jedan problem, a prvenstveno u stvaranju javne klime i raspoloženja birača za nemanipulativno zauzimanje stavova na izborima. To znači da programsko-politički stavovi o krucijalnim nacionalnim problemima nikako ne smiju biti podložni stvaranju privida suglasja suprotstavljenih namjera i interesa, a objavljeni sadržaj istupa Frke Petešića na sastanku s Penavinom delegacijom, apsolutno točan i vjerno prenesen, pokazuje totalnu prikrivenu suprotnost takve državne politike s elementarnim interesom nacije.

S tim se ne može nikako postići suglasnost izuzev pristankom na takvu politiku, jer su pozicije isključive po definiciji, pa Rezolucija nastala u takvom kontekstu poprima dimenziju opasne prevare naroda sa zloćudnim ciljevima.

To nije politički uspjeh, to je slom predlagača i posrnuće inicijatora.

Utoliko je tragično da komentatori, koji u Dabrinom nezadovoljstvu Rezolucijom vide “podjele, soliranje” i traže razloge javnog igrokaza, uopće ne postavljaju pitanja sadržaja usvojenoga dokumenta i s toga stajališta smisla cijele političke rasprave u javnosti i Hrvatskom saboru. Umjesto javnoga naglaska na razloge Dabrinog nezadovoljstva, na Raspudićeve ubitačne kritike u Saboru ili lucidnu predstavu Mosta, koji predlagaču Penavi predlaže amandmane, sve do jednog iz Penavinog izvornog prijedloga, prisiljavajući ga da javno odbije ono što je sam predlagao i prikazujući ga lošim odvjetnikom HDZ-a pred stotinama tisuća gledatelja ili glasača sutra, inkluzivno-demokratski aktivisti u medijima usmjeravaju fokus na nove željene vlastodržačke igre, koje nemaju veze s temom o kojoj se razgovara i što je najopasnije, čiji su naručitelji izravno odgovorni za stanje hrvatskog naroda u BiH o kojemu se Rezolucija donosila.

Zbog svega iznesenog, ključno pitanje i temeljni razlog negativne političke kritike izglasane Rezolucije i prije svega načina njene pripreme je - zašto ta Rezolucija s jedne strane ukazuje na loše stanje političkog položaja Hrvata, a s druge strane poziva desetogodišnje protagoniste i kreatore politika koje su izravno odgovorne za to stanje da nastave raditi to što rade?

Takva nelogičnost teško može proći i djeci u nižim razredima pučke škole.

Tekst i sadržaj toga tipa nikako ne može biti rješenje, jasno je kao dan, a potpuno je neshvatljivo da je takav stav nekome čudan ili sporan.

Donositi Rezoluciju o prvorazrednom nacionalnom imperativu, suverenitetu Hrvata u BiH nije pitanje o zaštiti pingvina na Antarktiku, zbrinjavanju morskih algi u Sjevernom moru ili zauzimanje stava o devama, bar dok je živ Zekanović, proslavljeni marakeški egzibicionist i politički redikul.

To pitanje nakon tridesetogodišnjeg sustavnog međunarodnog koncepta uništenja hrvatske nacije u BiH, ali i posve očitog sustavnog pristanka Republike Hrvatske na to, nikako nije smjelo proći bez žestokih polemika, niti su inicijatori te Rezolucije smjeli pristati na to da Rezoluciju svedu na ekvivalent suglasnosti o zaštiti polarnih medvjeda. Sami naslov Rezolucije se definirajućim ciljem “osnaživanja političkog položaja Hrvata u BiH” izravna je suprotnost pojmu - rezolutno. Kad se govori o “osnaživanju“ onda se to izražava zamolbom a ne nazivom rezolucija. Osnaživanje može biti baš sve, ničim se ne može konkretno i trajno mjeriti, vrednovati, s tim ni kritički pozitivno ili negativno ocjenjivati. U svim društvenim, političkim, povijesnim epohama baš svaki, i najzloglasniji sistem je imao niz značajki koje su se mogle nazvati osnaživanjem baš svakoga u tom sistemu, uključujući potpuno potlačene grupe i skupine. Ako se deset veleposjednika uzgajivača pamuka u južnim američkim državama sastalo i analiziralo proizvodnju, pa zaključilo da bolje i efikasnije rade sitiji robovi, odluče ih bolje hraniti i manje tući, nije li to osnaživanje njihovog položaja?

Jest.

Samo taj tip osnaživanja je izravno u funkciji njihovog robovskog položaja i zaprijeka stvaranju kritične mase za slobodom, zato što uhranjeni robovi ne žele riskirati svoj status i solidarizirati se s izgladnjelima.

U političkim sustavima višestranačja, uloga sitih robova se može prilično dokazivo povezati s raspodjelom državne pomoći po preferencijama stranke na vlasti i očekivanom izbornom potporom za politike, koje mogu biti maskirane takvom “pomoći” a ubitačne u strateškom pogledu. Tako se uz konkretnu trenutnu pomoć nekoj zajednici, koju ne treba zanemariti, ali joj nikako ni davati strateški značaj, vrlo lako može postići politička potpora ljudi nositeljima namjere uništenja njihovih zajednica i temelja slobode. To je tipičan model desubjektivizacije.

U političkoj terminologiji, pojam osnaživanje znači potvrdu postojećih politika, a ne njihovu nužnu potpunu promjenu, koja je uvjet političkog opstanka nakon sagledavanja tridesetogodišnjih političkih procesa. Samo po sebi je kontradiktorno raspravljati u zakonodavnom domu nacije o “osnaživanju”, jer to podrazumijeva, ili paradnu političku namjeru isprazne deklarativnosti s Boga pitaj kakvim sve namjerama i prikrivenim ciljevima, ili iskazivanje potpune nekompetentnosti države, koja prihvaća srozavanje Hrvatskog sabora na folklornu družinu, svjesnu da nema snage, ni volje odgovoriti na nacionalne obveze i probleme. O osnaživanju se raspravlja na paradnim tribinama i maskirnim okruglim stolovima, među onima kojima odgovara stanje hrvatskog naroda u BiH, primarno s ciljem da se ne bi formirala kritična snaga suprotstavljanja tom stanju.

Uzimati u javnosti kao argument kvalitete Rezolucije, manje ili više žestoke prigovore i reakcije bošnjačkih stranaka, medija i organizacija, samo dodatno pojačava manipulativni potencijal akterima u Hrvatskoj, koji su za nastavak “europskog puta” BiH i nestanka hrvatske nacije u toj zemlji, ali i potvrđuje razumnim kritičarima da je ultimativna i militantna klima u bošnjačkom političkom korpusu razvijana preko trideset godina nepopravljiva i isključiva čak i zbog samoga razgovora o nacionalnom interesu Hrvata, pa makar se radilo i o tekstu Rezolucije koji bi u normalnim okolnostima mirne duše supotpisao i najtvrdokorniji bošnjački hegemonist. Utoliko “ogorčene” reakcije Sarajeva u odnosu na ovakvu Rezoluciju prvenstveno služe, uz dodatno jačanje vlastitog nacionalnog narativa monopolnog prava na Federaciju BiH, kao prikrivena potpora nositeljima dosadašnjih pogubnih politika Hrvatske prema BiH, pretočenih u tekst Rezolucije. Baš zbog toga državna politika Hrvatske mora biti u ravni s Dabrinim Sjedinjenim Državama BiH i izvornim suverenitetom triju nacija kroz nacionalne republike, jer je upravo to prvorazredni geopolitički interes Republike Hrvatske, koja strateški nužno izlaže golemoj opasnosti Dalmaciju do Prevlake gubitkom hrvatske suverenosti i državne nacionalne dubine u BiH.

Potpuno je neshvatljivo da o tome baš nitko ne govori, usprkos toga što je još od prvotnih srpskih, pa kasnije muslimanskih operacija u dolini Neretve tijekom rata pa do danas, upravo ta otvorena namjera latentni izraz političkih procesa u BiH.

Izostanak takvih reakcija i upozorenja nije samo izraz zabrinjavajuće javne i društvene klime u Hrvatskoj, već prvenstveno uznemirujućega karaktera državnih i pretežitih politika.

Nitko s desnice do danas nije bio u savršenijoj poziciji kao Domovinski pokret, da nametne ta pitanja koristeći presudnu ulogu u vladajućoj većini, bez ikakvog rizika za svoj nacionalni i politički položaj i s golemim potencijalom u neposrednoj perspektivi, pa je utoliko neshvatljivo da su ovakvom Rezolucijom takvu priliku propustili, dodatno pristajući na preuzimanje odgovornosti za Plenkovićeve višegodišnje politike, iako nemaju veze s njima. Zanimljivo je da se u hrvatskom političkom korpusu nitko ni ne usudi programski spomenuti suverenitet naroda kao temeljno polazište, desetljećima se papagajski i poprilično gubitnički i dodvornički nekakvom neznanom autoritetu, inzistira na konstitutivnosti i jednakopravnosti, valjda pod latentnim optužbama Sarajeva o “podjeli” ili čak secesionizmu, pa se zanemaruje suverenitet kao izvorište bilo kakve konstitutivnosti da bi se dokazala nedužnost i pravovjernost pred bošnjačkim i međunarodnim optužbama.

S druge strane srpska politika u BiH isključivo koristi termin suvereni narodi, što je potpuno ispravno. Niz, na prvi pogled sitnih detalja, koji čine hrvatski državni odnos prema BiH a koga prikazuju zorno i sustavno kapitulantskim, gubitničkim, a u posljedičnom smislu i s elementima svjesne veleizdaje naroda prolazi i u politici i u javnosti nezapaženo.

Bošnjački imperijalni model u Federaciji BiH počiva na lažnoj građanskoj paradigmi, koja je savršen alat za političku instrumentalizaciju tzv. ostalih i pripadnika etničkih zajednica izvan tri temeljna naroda, kojih prema popisu iz 2013. godine ima preko 100 tisuća u Federaciji. Te skupine zajedno s umjetno poticanim ljevičarskim sentimentom, snažnim djelovanjem tisuća međunarodno umreženih civilnih globalističkih udruga pod pokroviteljstvom politika Bruxellesa i USAID-a prije dolaska Trumpa na vlast, interno pretežito oslonjenim na još uvijek živu “jugoslavensku i socijalističku harmoniju građana” u Sarajevu, Zenici i Tuzli, postaju u biti ključni instrument političkog izbornog razvlašćivanja Hrvata i razvoja bošnjačke hegemonije, pa će bez jasne hrvatske politike utemeljene na paradigmi suvereniteta nacija, u skoroj perspektivi bošnjački izborni inženjering postati nepotreban s optimalnim efektima upravo za bošnjačku hegemoniju.

Usvojena Rezolucija u Saboru je potpuno zanemarila tu činjenicu, da ni ne spominjemo kako je iz izvornog prijedloga Domovinskog pokreta, koga je pripremila grupa stručnjaka oko Dabre, nestalo oslonca i strateškog usmjerenja na Trumpovu Ameriku, ključni naglasak iz polaznog Dabrinog govora, upravo zbog Plenkovićeve bespogovorne odanosti ljevičarskim i antinacionalnim agendama europske političke oligarhije. Komično zvuči najava u Rezoluciji da će Hrvatska pozorno pratiti svaki pokušaj inženjeringa. Što će onda, vikati – buuuu ili izbjegavati iritiranje Bošnjaka kao i do sada!?

Na određen način, Plenkovićev i Milanovićev siloviti spor oko sudjelovanja HV u mimohodu u Parizu, iako na prvi pogled nepovezan izravno s raspravama o statusu Hrvata u BiH, a u kontekstu “elaboracije” Frke Petešića na sastanku s Domovinskim pokretom, pažljivim promatračima dodatno potkrepljuju potpunu malicioznost državne politike Andreja Plenkovića. Godinama unazad se inzistira na strateškom savezništvu s Francuskom i bespogovornom suglasju s politikama EU, koje u ogromnoj pretežitosti kreiraju i nadziru upravo Francuska i Njemačka, s proxi utjecajem UK, jednako tako se pristaje na izravno i neizravno uredovanje britanskih politika u Europi, posebno preko Ukrajine i poticanja rata Ukrajine i Rusije, dok s druge strane tijekom deset godina na vlasti Plenković nije ni s prvom Trumpovom, ni s Bidenovom, pogotovo s drugom Trumpovom administracijom ostvario službeni bilateralni sastanak. Ni on, ni bilo koji njegov ministar izuzev Davora Filipovića. U politici prema BiH se prikriveno zagovara strateško savezništvo s Bošnjacima uz nastavak razornih ustupaka, te uz oslonac na savezništvo s Francuskom, Britanijom i Njemačkom, koje su, posebno Francuska i UK od prvoga dana najave osamostaljivanja Hrvatske i obrane hrvatskog naroda u BiH bile izrazito neprijateljske prema hrvatskim interesima, slijedom političkih savezništava sa Srbijom još s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. Plenković ističe to savezništvo i taj europski put kao rješenje svih hrvatskih problema, a činjenice o stvarnim savezništvima govore posve suprotno.

Primjerice, Plenkovićev strateški saveznik Francuska preko 80 posto svih investicija na području tzv. regije je koncentrirala u Beograd, UK je investirala u Srbiju duplo više nego u Hrvatsku, njemačke investicije u Srbiju su također, ali ne tako izraženo, veće, ali razvojno neusporedivo pogodnije nego u Hrvatsku, pa pitanja Plenkovićevoga sudjelovanja u primarno antiameričkoj demonstraciji Koalicije voljnih u Parizu, te rasprava o statusu njega i Vučića u tom okupljanju, nemaju samo dojmovno značenje, nego prisiljavaju Hrvatsku na ozbiljno propitkivanje krajnjega cilja tih Plenkovićevih državnih politika, koje se silovito reflektiraju na hrvatski nacionalni interes u BiH.

Kome se pokušava prodati priča o nužnosti savezništva s izrazito neprijateljski raspoloženim Bošnjacima, koju je Frka Petešić iznio na sastanku, pravdajući to “savezništvo” potencijalnom opasnošću od srpskih imperijalnih namjera, a istovremeno sa srpskim povijesnim saveznicima Francuskom i Britanijom upravo Plenković iz nacionalno i geopolitički neobranjivih razloga svoje ustrajavanje na državnim odnosima prikazuje i pokušava predstaviti - nacionalnim interesom.

Koje nacije?

Kako se u te proklamirane politike uklapa Plenkovićeva poruka u intervjuu CNN-u povodom primanja nagrade Atlantic Councila, da Hrvatska neće postavljati nikakve uvjete Srbiji na europskom putu, usprkos toga što je upravo u ime Hrvatske, ministar Miro Kovač nakon što prethodnica Vesna Pusić kao i Plenković nije postavila ni jedan zahtjev kao polazište Europskoj komisiji, uspio uvrstiti nekoliko zahtjeva, među njima i obavezu predaje podataka o nestalim i ubijenim hrvatskim civilima i vojnicima u srpskoj agresiji?

Tko je ovlastio Plenkovića za to?

Kako se u te politike savezništava sa svim i svakim, jedino ne s kim ne bi bilo povijesnih i praktičnih prijepora, uklapa Milanovićevo javno priznanje da ga je Plenković zvao i zamolio jedino da se suglasi s imenovanjem Hide Biščevića veleposlanikom u Beogradu, a ovaj Hrvatima u Vojvodini sasuo u lice da nije poslan u Beograd radi njih, nego da Srbiju “uvede u EU”, uz činjenicu da nakon toga nije imenovan ni jedan jedini veleposlanik? Ako obratimo pozornost, upravo ovih dana Merz i Macron zagovaraju ubrzano pristupanje Srbije i ostalih u EU, dok Picula glumata politiku.

Kako se u to uklapa sumanuto i izrazito neproporcionalno ustrajavanje na političkom srpstvu u Hrvatskoj, koga se predstavlja strateškom politikom, financiranje nevjerojatnih ispada i provokacija pod krinkom manjinske kulture ili izgradnje nevjerojatnih 40 srpskih kulturnih centara, pogotovo u kontekstu neprekinutog srpskog ustrajavanja na imperijalnim ciljevima uz ostalo bezobraznim svojatanjem hrvatskih povijesnih i kulturnih vrijednosti?

Kako se u to uklapaju tipovi kao bivši novinar i bliski suradnik Veljka Kneževića, Drenislav Žekić, pobjegulja iz Hrvatske uoči srpske agresije, pa povratnik u statusu srbijanskog diplomate upravo s Kneževićem, da bi se nakon svega prometnuo u Plenkovićevog savjetodavnog favorita zalijepljenog kao posebni savjetnik nesretnom Viliju Berošu, koga su pokopali poslovi s još jednim srbijanskim poduzetnikom koji je haračio Hrvatskom, uz suradnju s kriminalnim podzemljem?

Imaju li ti odnosi nezanemarivu vezu s naslijeđem Andreja Plenkovića prije 1990. godine, nije više nimalo zanemarivo pitanje, gledajući neobranjive i prilično sumanute državne egzibicije, iz kojih se nikako ne može izuzeti snažan prodor Srbije u hrvatski komunikacijski prostor, u telekom operativno tržište, suludo šopanje navodno manjinskih medija, tihi ulazak srpskih banaka preko Podravske banke u Hrvatsku?

Što to motivira histeričnu proukrajinsku politiku, je li Plenkovićevo krajnje neproporcionalno međunarodno ukrajinovanje i neprijateljstvo prema Rusiji, inzistiranje na ukrajinskim načelnim pravima prema Rusiji, uz istovremeno potpuno zanemarivanje istih hrvatskih prava prema Srbiji, izraz istinske političke naravi, ili bi kao u čitavome nizu politika u zemlji to moglo biti pokriće za sasvim suprotne politike?

Krije li se u tome što se skriva i ne propituje u javnosti, odnos svih američkih administracija prema Plenkoviću?

Nikada kao povodom ove Rezolucije ta pitanja nisu bila važnija i baš zato je velika šteta da Domovinski pokret nije ustrajao na Dabrinom konceptu i prisiljavanju Plenkovića na otvorene karte, kao što je neoprostivo da nisu službenim stranačkim stavom iznijeli i zatražili odgovornost za elaboraciju Frke Petešića, nego posve suprotno - preuzeli odgovornost za nastrane političke ciljeve javno ih proglašavajući - časnim.

Puno benignije djelovanje u svakodnevnom životu primorava ljude na oprez prema suradnji i prema inicijativama ljudi takvoga profila, a bezuvjetno i poslušno slijediti njihove ideje i s povjerenjem im prepuŝtati sudbinu nacije je katastrofalna neodgovornost.

Danas je nužno postaviti pitanje, što su to bili stvarni razlozi da Parizu, Londonu i Berlinu izrazito bliski Biden i njegova administracija nikada nije ideološkom i takvom europskom srodniku Plenkoviću iskazao minimum kurtoaznog respekta, izbjegavajući bilo kakav bilateralni kontakt?

Kad je Trump u pitanju, taj animozitet u Hrvatskoj javnosti, koji ni ne skriva Plenković, a svakako nije nasuprot njegove političke volje ni ovaj u medijima i na koji je snažnom izjavom opet upozorio Josip Dabro pozivajući na nužnost strateškog oslonca na Trumpovu Ameriku i prestanak ružne antiameričke kampanje, pa izazvao bijes Plenkovića i neproporcionalne reakcije njemu bliskih komentatora i medija, bi se mogao nekako i razumjeti ili prodati pod pričom o savezništvu s europskim, većinom antitrumpovskim administracijama, prvenstveno Macronovom.

No, enigma s Bidenovom administracijom mora imati svoje uporište, svakako ne u deklariranom Plenkovićevom ponašanju.

Koje i kakvo je to?

Kako hrvatskom narodu objasniti da je Vučić jednako i trajno poželjan saveznik i Macronu i Trumpu, a Hrvatskoj se upravo to predstavlja kao suprotnost?

Srbijanski ministar vanjskih poslova u State Departmentu s državnim tajnikom Rubiom potpisuje ugovore o strateškom, čak i vojnom savezništvu, a Plenković i njegove vlade nisu mogli pristupiti trima administracijama.

Tu nešto gadno smrdi i hrvatski narod o tome mora početi ozbiljnije nego ikada razmišljati ne zaboravljajući nevjerojatnu podudarnost političkih preferencija Andreja Plenkovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića. Već sam u tekstovima navodio činjenicu da je današnji Plenkovićev najbliži suradnik Frka Petešić izvorno diplomatski kadar Vesne Pusić i Ive Josipovića.

I sad, znajući sve to i uz takve nevjerojatne kontradikcije s tisućama nepostavljenih pitanja i slutećih odgovora, pozivati Rezolucijom Sabora takvog šefa Vlade koji vlada deset godina, na nastavak toga što radi!?

Nema u tome ničega rezolutnog, niti uporišta za projekciju nacionalnog povjerenja.

Usvojena Rezolucija nosi sobom i čitav niz terminoloških kontradikcija, od kojih neke svjedoče o opasnom poremećaju hijerarhije državnog poretka i moći.

Rezolucijom Sabora se ne poziva Vladu, Rezolucijom se zahtjeva ili nalaže, ako već ne zapovijeda silom zakona. Poziva se autoriteta iznad sebe ili onoga kome se ne može zapovjedati. U političkom sistemu Vlada poziva Sabor, a ne Sabor Vladu.Doslovno u svakom navodu te “Rezolucije” se poziva Vladu, uvijek da nastavi raditi to što radi. Čemu onda cirkus u Saboru, čemu zasjedanje, rasprava, glasovanje, ako se postigne i usvoji konstatacija da Vlada nastavi svoj posao?

A s druge strane se tvrdi da Hrvati u BiH imaju problema i da postoji potreba o tome raspravljati!?

Tko je tu lud?

Zašto bi se raspravljalo o nečemu što se neovisno o raspravi dobro odvija?

U tom slučaju je umjesto pozivanja da Vlada nastavi ili poduzme sve što može i ocjeni potrebnim, trebalo izglasati zahvalnicu Vladi na svemu što čini.

Samo se nadam da to neće pasti na pamet vojskovođi i jednom od najznačajnijih heroja Domovinskog rata Mladenu Pavkoviću, nositelju povelje za životno ratno djelo zajedno s generalima Jankom Bobetkom i Tomom Medvedom, koju je prije nego njima sam sebi dodijelio, pa da zajebe Sabor i dodjeli Plenkoviću Veliku povelju.

Svi se sjećamo koga se i kad se poziva da nastave tako, samo tako. Dobru djecu, odlikaše i one najbolje.

E sad, ide li Rezolucija, osnaživanje i pozivanje u istoj vrijednosnoj ravni, neka svatko razmisli.

Gledajući stav 2. Rezolucije, gdje se poziva Vladu na “nastavak pružanja projektne, financijske i slične potpore obrazovnim, znanstvenim, kulturnim, vjerskim i medijskim institucijama hrvatskog naroda u BiH”, ne može se ne primjetiti da bi bilo primjereno istaknuti Zvonku Milasa i zatražiti od Milanovića državno odličje za njega, jer stalno nešto dijeli.

Padaju mi opet na pamet juẓ̌njački lucidni plantažeri, koji su odlučili bolje hraniti robove.

Činjenice međutim stoje tako, da desetci iznimno uspješnih hrvatskih tvrtki iz BiH izravnim investicijama u Hrvatskoj, recimo Kabeli i Feal iz Širokog Brijega godišnje svojim poslovanjem u Hrvatskoj, s uloženim desetcima i stotinama milijuna vlastitih eura, doprinesu deset puta više u svim društvenim podsustavima, od mirovinskog, zdravstvenog, obrazovnog i općega socijalnog statusa hrvatskih gradova i državnog proračuna nego Milas podijeli sa svojih samara u BiH.

Drugim riječima, uzme samo maleni dio onoga što mu Hrvati BiH daju ili što im silom državnog poretka prisvoji, vrati u BiH i to proglašavaju Vladinom državnom politikom “osnaživanja”.

Rekoh, čisti pamučari s američkog Juga.

I da, tu se odmah ističe Plenkovićeva Deklaracija iz 2018., kako ne ni bilo zabune tko je najzaslužniji za brigu o Hrvatima!

A usprkos toga se raspravlja o njihovom teškom položaju, ito rezolutno!

Suprotnost za suprotnošću, cirkus za cirkusom.

Pa se u stavu 3. Rezolucije nastavlja “pozivati Vladu”, ovaj put na “nastavak potpore ostvarivanju potpune političke ravnopravnosti”, radi “ostvarivanju prava na izbor legitimnih predstavnika”. Zbilja treba biti licemjer pa ovo napisati. S jedne strane se poziva na “nastavak potpore”, govori se o “osnaživanju”, a očekuje se pravo na izbor legitimnih predstavnika!?

O kakvom “nastavku” i “čega nastavljanje“, ako se u prvi plan ističe elementarno ljudsko i nacionalno političko pravo - pravo na izbor!?

Ako toga nema, nema ničega, pa se nužno pitati o kakvom se idiotskom pozivanju na nastavljanje govori nakon deset godina Plenkovićeve vlasti?

Što će i na što će nastaviti!?

Biser je “pozivanje Vlade” da u skladu s “hrvatskim nacionalnim interesima, nastavi aktivno podupirati BiH na njezinu europskom putu” te da “nastavi dijeliti svoja iskustva i znanja kako bi pospješila provedbu reformi”.

Pa se nabrajaju načela federalizma.

Kojega to federalizma?

S izbornim jedinicama ili s konstititivnošću, jednakopravnošću naroda ili onoga s “europskog puta”?

Nema federalizma bez suvereniteta naroda, niti suvereniteta može biti bez teritorija, naroda i vlasti, a to su Dabrine Sjedinjene Države BiH.

Onoga Dabre što solira, kontrarevolucionara ovakve rezolutnosti!

I zaključuje se baš rezolutno i odlučno, da će Republika Hrvatska “s pozornošću pratiti izborne procese u BiH”. Dobro je da nije navedeno da će ako zatreba Vlada iskazati zabrinutost, pa jopet, pa jopet, dok ne dođe vrijeme za novu deklaraciju ili rezoluciju ili ritualno čupanje kose ili bar istezanje ušiju. Gdje će se pozivati Vladu da nastavi.

Kamo i kojim putem?

Jasno kao ljetna zora - putem strategije Andreja Plenkovića, koju je iznio njegov mali vezir Frka Petešić, a koju je netko u ime Domovinskog pokreta javno proglasio “časnim doprinosom” osnaživanju političkog položaja Hrvata. Pa tragom toga predložili ovakvu “Rezoluciju”.

Kamo to vodi?

Razaranju hrvatske političke nacije u BiH, čiji politički dometi u ovom trenutku, na žalost čak i u većini izjava predstavnika političke vlasti i oporbe u BiH, čak i udruga branitelja i časnika HVO-a završavaju na “izboru člana Predsjedništva”.

Klasičan sindrom hrvatskih braniteljskih udruga i udruženja generala, koji za nastavak fingirane važnosti, poneki sitni benefit i pokoje paradno fotkanje u prigodama kad ih se domoljubno valja prikazati, tu i tamo neku mudru izjavu u TV kamere s dvije tri naštrebane fraze kao Gotovina, dovode pod znak pitanja sve zbog čega su u jednom trenutku riskirali i živote.

U ovakvom državnom poretku u BiH, s ovakvim saveznicima među kojima prednjače Francuska, Velika Britanija i Njemačka, s potpuno negativnim javnim i jedva prikrivenim krajnje negativnim odnosom prema Trumpovoj Americi i s političkom klimom i odnosima snaga u zemlji, koje predstavlja ovakva Rezolucija, izbor člana Predsjedništva BiH može biti samo “osnaživanje prehrane berača pamuka”, radi prevencije primisli o suverenitetu hrvatskog naroda.

Nevjerojatna je politička drskost iskazivati javnu brigu za položaj Hrvata u BiH pozivajući Vladu da nastavi potporu politikom tzv. europskog puta, usprkos tome što je upravo usred toga “europskog puta” formaliziranog još 2008. godine Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, hrvatskom narodu izabran Komšić nekoliko puta, a zadnji put nakon što je BiH podnijela službeni zahtjev o pristupanju 2016. godine za vrijeme mandata Dragana Čovića, legitimnog predstavnika hrvatskog naroda i u mandatu zagovornika rješenja europskim putem Andreja Plenkovića.

U tom razdoblju presudnu ulogu u svemu su u BiH imali guverneri imenovani odlukama najutjecajnijih država EU, hrvatski narod je višekratno ponižavan i konstantno upravo od tih predstavnika optuživan za rušenje BiH sa Srbima, s tom razlikom da srpska suverena pozicija nikada nije dovedena u pitanje, a hrvatski narod je sustavno politički marginaliziran. Danas na tom istom putu s istim akterima i uz potpuno isto ponašanje Republike Hrvatske, čiju Vladu Rezolucija “poziva na nastavak potpore tome putu” narodu predstavljati rješenje nije odavno glupost, to je eksplicitna izdaja.

I usprkos svim tim iskustvima, samo mjesec, dva prije ovakvog poziva u Rezoluciji, veleposlanik Velike Britanije visokorangiranom članu HDZ-a BiH, predsjedniku gradskog vijeća Bugojna Zeliću javno kaže da neće biti konstitutivnosti naroda, jer je osnovni uvjet europskog puta odricanje od te konstitutivnosti koju Rezolucija “zaziva”, a Vlada izvornim riječima Frke Petešića na sastanku to smatra zujanjem muhe ili trećerazrednom važnošću, te u tzv. demantiju na moju objavu nečim što “nije uočila”.

Mašala.

Od ove Rezolucije jedino je jadnija kampanja Hajdaša Dončića i Sandre Benčić s doslovno genijalnom facom onoga nesuđenog rektora Bakića, koji se cereka istežući vrat iza njih, k’o Milas iza Plenkovića, uvjeren da su u priči o inflaciji otkrili sv. gral vlasti.

Tragično je da uz sve spomenuto urednici i novinari, “inkluzivno-demokratski djelatnici” niti ne pomišljaju postaviti pitanje o tim nevjerojatnim kontradikcijama, a iščuđavaju se Dabrinom “soliranju” priželjkujući očito po željama “bliskih krugova” u politici, koji imaju motiv razbiti Domovinski pokret, točnije njihovih osam „ruku“ u Saboru i osigurati, s jedne strane “stabilnost aktualne vlasti” bez neugodnih pitanja i izazova koje nameće Dabro krajnje ozbiljnim državno-političkim programskim istupima, a s druge strane komforniju poziciju službenoj ljevici na mogućim izborima, ukoliko joj suparnik bude samo potpuno urušeni HDZ bez moćne desne političke opcije, koja bi mogla kompenzirati gubitke HDZ-a i spriječiti potpunu paralizu Hrvatske koju priprema Plenković grčevito inzistirajući na posrnulim ljevičarskim europskim narativima. Zato se usuglašeno i u interesu ljevice i u interesu Plenkovića već mjesecima huška na sukobe u Domovinskom pokretu.

I zato se donose ovakve Rezolucije.

Subscribe now

Share

Što sam doista rekao na zatvorenom sastanku o Bosni i Hercegovini, pita se Zvonimir Frka i najavljuje osporavanje mojih navoda u naslovu svoje reakcije na, kako kaže “dva teksta”.

Čovjek se rastopi od tako iskazanog samoznačaja, punog teškog straha i nesigurnosti, jer zna Frka kakva je frka u pitanju, zna s kim ima posla i kome se obraća, a drugo, naviknut na vlastiti model djelovanja zamišlja Boga pitaj koga uz mene s druge, opasne strane, ne bez razloga. Takvima se mora jedino priznati instinkt, uvijek bolje slute nego znaju.

Na tome i opstaju dok im osjećaj pokroviteljske moći ne uguši instinkt.

Pa onda, kako se i vidi, ne osporava u biti ništa, daje sebi autentičnu političku osobnost i uredski autoritet za koga očito misli da je dovoljan argument i da će ljudi početi poskakivati od dragosti i povjerenja u taj autoritet, iako mu ja u tim tekstovima nisam dao ni u tragovima autentičnu osobnost, jasno ističući da Zvonimir Frka Petešić nema politički subjektivitet.

Jer nema.

To što ovim javnim ispadom svojstvenim tipovima koje nakon korištenja, gazde puste s vodom, nastoji pokazati svoje postojanje i valjda značaj, samo potvrđuje nesrazmjer vječnih marginalaca i njihovih ambicija nastalih tijekom dugogodišnjeg opsluživanja nositelja moći pred kamerama. Kao i uvijek, služe za preuzimanje odgovornosti za loše politike i javno provaljene svinjarije, za potrošnju, što i ovim “demantijem” pokazuje plutajući niz vodu. No, sam po sebi Frka Petešić takav kakav jest, pa da je i stotinu puta lošija osoba, ne bi bio vrijedan spomena da njegovo “političko postojanje” i uredovanje nije delegirani izraz realne državne moći i više nego siguran znak totalno poremećenoga poretka.

Upravo stotine “frka” svojim ulogama u sustavu upravljanja državom, čine frku naciji.

Moji tekstovi s navodima njegovih riječi su motivirani upravo činjenicom da Frka Petešić iznosi stavove predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, što svemu daje izrazito opasnu dimenziju službene državne politike, utoliko opasnu i razornu, jer takvu politiku nitko nikada nije legalno, legitimno i demokratski definirao i ozakonio, a zbog ustavne i praktične uloge predsjednika Vlade Plenkovića ima svenacionalne posljedice i značaj.

Ne reagiraju ozbiljni ljudi u javnosti na riječi ili postupke nekog birtijskog brstioničara svega i svačega, ali kad ta birtijska narav poprimi državnu moć, onda s tim nema kompromisa.

Iz reakcije Frke Petešića se jasno vidi nesiguran i krajnje neuvjerljiv banalan pokušaj upravo politike Andreja Plenkovića da konkretne navode relativizira pozivajući se na “interpretacije”, zatim na “izvankontekstno” navođenje, pa na “objašnjenje širih okolnosti”, a sukladno naravi Plenkovićevog modela utjecaja na društvene odnose i na neodgovarajuće mu ponašanje javnih osoba čiji javni istupi opasno prijete ogoljavanjem zloćudnog profila njegove politike, Frka Petešić neskriveno prijeti kaznenim progonom u “posebnim okolnostima” zbog iznošenja informacija sa “zatvorenog sastanka”, pri čemu ciljano upozorava sudionike sastanka da bi mogli doći pod udar “kaznenog zakona”, konkretnije - progona.

Samo po sebi ovo navođenje “kaznenih implikacija” ukazuje na, s jedne strane golemu nesigurnost i na potpuni nedostatak logičke uvjerljivosti, na prisutnu svijest o tome da ne mogu više ni usprkos razvijenom modelu sustavne prevare i nadzora javnosti u koji su upregli cijeli državni, paradržavni i javni poredak, računati na minimum povjerenja ljudi, i s druge strane, da je nositelju takve politike, Petešićevom gazdi Plenkoviću, posve normalan način vladanja i održavanja vlasti pribjegavanje prijetnjama i teškom zlouporabom države i državnih institicija.

Da Frka Petešić ima barem malo orijentacijske inteligencije, sjetio bi se da nikome ozbiljnom u javnosti ne bi smio u ime svoga šefa ni spomenuti takva “kaznena djela”, pogotovo ne meni koliko god blesasto pokušavao mene javno predstaviti “stanovitim”, jer upravo zbog mojih tekstova i analiza je morao trpjeti nevjerojatne ispade bjesa i gnjeva svoga šefa, pa i razotkrivanje prljave antidržavne operacije smjene ministra Filipovića i njegovog savjetnika Lovrinčevića na temelju neoborivog kaznenog postupanja skupine propalica, nezakonitog prisluškivanja s nizom elemenata ucjene, te javno prokazane nezakonite trgovine privatnim i krajnje osobnim komunikacijskim sadržajem. Petešić zaboravlja ili misli da se to ne odnosi na njegovog šefa, koji je upravo ovo čime pokušava prijetiti drugima iskoristio i pretvorio u državnu političku praksu.

Zaboravlja također da je Mario Radić nakon višegodišnjeg posjedovanja privatne snimke Josipa Dabre, opet u funkciji osvete i udara na državnu vlast, umjesto u zatvoru, kako sad Petešić prijeti meni i “nekima”, nastavio teledirigirano domoljubovati, a Plenković je nizom operacija, što izravno, što neizravno, institucijama i medijski, to nezakonito ponašanje Radića iskoristio za pokušaj slamanja Josipa Dabre, ali i Domovinskog pokreta. Nasuprot takvih eksplicitno kaznenih, teško nemoralnih i duboko nečasnih postupanja, koje je Plenković iskoristio kao valjane argumente ostvarivanja svoje “vizije” ili kako Petešić naglašava “strategije”, Petešić modelom primitivne boljševičke svemoći nastoji prepasti “kaznenim posljedicama” mene i nekolicinu sudionika toga sastanka, koji su bili istinski šokirani njegovom elaboracijom državne politike prema hrvatskom narodu u cjelini, iako na prvi pogled prema Hrvatima BiH, suočeni s golemom moralnom i nacionalnom odgovornošću - šutjeti o paklenoj namjeri ili javno to iznijeti i upozoriti narod na to zlo. Frka Petešić naglašava s očitom namjerom relativizacije i kontrole štete, da je to bio “zatvoreni sastanak”, zatim navodi da je to bio “radni sastanak”, da je to osmišljen model radi “slobodnog razgovora” nastojeći valjda reći da to nema status - državnog posla, niti realne odgovornosti za stavove, kakvi god bili. Čak i da su se sudionici sastanka, s funkcijama koje obnašaju i za koje primaju državne plaće slučajno susreli na kavi u gradu, niŝta što izgovore o hrvatskim nacionalnim interesima nije ni “zatvoreno” ni neslužbeno, niti s takvim razmjerima smije ostati nepoznato javnosti, pogotovo ako se radi o objavi zlih namjera prema hrvatskom narodu kao u ovom slučaju. Sam Petešić ističe razlog sastanka, daje mu isticanjem položaja nazočnih izniman značaj, a to što se govorilo nastoji predstaviti neobavezujućim i “radnim” navodeći da se upravo ta forma sastanaka koristi da ljudi slobodno iznose stajališta.

Povezujući “slobodu političkog razgovora” s tajnošću i svodeći ju na tajnost i nedostupnost javnosti, Frka Petešić izravno i jasno priznaje da struktura kojoj pripada i služi na čelu s Plenkovićem, nacionalnu državu i politiku vide kao instrument zakulisnih procesa daleko od saznanja i očiju hrvatskog naroda, primjenjujući kodeks tajnih društava umjesto demokratske i nacionalne odgovornosti.

Više je Frka otkrio ovim “objašnjenjem”, nego na sastanku i daleko više nego sam ja objavio. Treba samo pažljivo čitati njegovo objašnjenje.

Petešić zaboravlja u svom “demantiju” da za planirano zlo nema - slobode i da je šutjeti o zloj namjeri uz sva moralna i politička iskušenja, vrlo izgledno kazneno djelo. Tip u toj svojoj očajničkoj izjavi zanemaruje da se mora podrazumijevati da nitko i nikada u državnoj službi ne može iznositi štetočinske namjere, zaboravlja da je tu polaziŝte samo - dobro, a da je za sve ostalo nužna politička i svaka druga odgovornost, odnosno sankcija.

Njemu očito u okruženju i osjećaju moći ne pada na pamet da ni na kakvom razgovoru moralni i primjereno karakterni ljudi neće iznijeti ili planirati zlo ili štetočinsko ponašanje, ako nisu takvi i ako nisu uvjereni da je zlo korisno, prihvatljivo i dobro.

A on je iznio krajnje zle namjere njegovoga šefa, koje sad, nakon više od tjedan dana od kad sam ih objavio, i više od dvadeset dana od kad se te zastrašujuće riječi i poruke dijele komunikacijskim kanalima diljem Hrvatske, i nakon očajničkih i paničnih pokušaja blokade medija i javnosti, o čemu me informiralo nekoliko upućenih novinara iz tzv. mainstreama, nakon “pregovora” i zataškavanja u, i oko Vlade i vladajuće koalicije, nastoji “objasniti”, očito svjestan da bi mogao poslužiti kao deterdžent Plenkoviću, ali i suočen i sa strahom od demantija.

Ovo što je Frka Petešić objavio kao reakciju na moju “nečasnu objavu”, lošije je i tragikomičnije od svojedobnog zahtjeva pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Ljubičić dok sam radio “Budnicu”.

Kvaka u svim tim “demantijima” je u tome da se nikako ne može uspješno demantirati istina, pogotovo prema nekome tko ne priznaje lažne autoritete ili samo autoritete ureda i funkcija, a vrhunski poznaje etički kodeks i zakonski status novinarstva u demokratskom svijetu.

U takvim situacijama jedino je nečasno šutjeti o tome, to je i nezakonito, a povijest novinarstva je upravo pokazatelj da ne postoji “zatvoreni sastanak” na kome se mogu nekažnjeno i skriveno od javnosti iznositi zastrašujuće zle namjere za naciju i društvo u cjelini. O toj povijesti i recentnim događajima kojima se novinarstvo profilira kao kralježnica demokratskih i slobodnih društava se uči u prvim lekcijama o novinarstvu. Ne govorim o tečajevima koje je pohađao Petešić pripremajući se za službu u labirintima i za djelovanje nasuprot interesa slobodnog društva i slobodnog novinarstva. Licemjerstvo najvišeg ranga je nametati tzv. govor mržnje kao sveprimjenjivi kodeks javnog ponašanja, koga prisvajaju utjecajne interesne skupine i u velikoj mjeri davosovskim ljevičarskim globalističkim konceptom zapadnoeuropske države i njihovi postkomunistički nelustrirani surogati kao današnja hrvatska država, a s druge strane pod lažnom demokracijom osmišljavati i provoditi programe uništenja kompletnih nacija.

Nepriznavanje tzv. zatvorenih sastanaka s neograničenim ispadima državne i političke moći se u današnjoj tzv. zapadnoj civilizaciji inače smatra poviješću demokracije. U takvim situacijama politički i novinarski kodeks imperativno nalaže javno iznošenje takvih opasnih postupaka i najava namjera, pri čemu se kaznena odgovornost može jedino spominjati zbog riječi i “obrazloženja” Frke Petešića, pa je svojevrsni debakl kulture državnosti u Hrvatskoj, opće javnosti i pretežitih medija, naravno politika u prvom redu da se takve opasne nakane i demonstracije nekontrolirane moći akcijom vrha države i ostalih aktera javnosti usmjerava na to tko je i kako objavio opasne namjere, umjesto da se takvog “drżavnika” i sve koji mu daju potporu, ili šute o tome, istoga trena trajno eliminira iz javnoga kruga i pogotovo državne politike.

Jer, to što je on izrekao i što sad nastoji “pojasniti” i “demantirati” je po najblažem tumačenju otvorena namjera, a po svemu tijekom zadnjih deset godina čemu svjedočimo, planska veleizdaja hrvatskog naroda s posljedicama za opstanak, ne samo Hrvata u BiH, nego ovakve Republike Hrvatske. I sad Petešić u ime svoga šefa, politički kukavno i s teškom insuficijencijom socijalne inteligencije, te upitnom logikom i s pismenošću sklepanom na tečajevima perspektivnih političkih batlera nastoji uvjeriti nekoga izvan sličnih sebi, da je mislio sasvim suprotno i da on i šef spašavaju narod. U svome “demantiju” ili pokuŝaju očitovanja o tome “ŝto je stvarno rekao” Frka Petešić upravo ističe katastrofalne posljedice desetogodišnje vlasti svoga šefa kao jamstvo budućnosti hrvatskog naroda u BiH.

To ni pas s maslom ne bi progutao.

To se zove opasna dezorjentacija, s još opasnijim posljedicama na društvo ukoliko joj se ne suprotstavi javno.

Nitko tako nešto ne može interpretirati ili objasniti drugačije ili pogotovo - prihvatljivim.

Pogotovo tragikomični batler Frka Petešić.

Da to što je Petešić iznio, a ja objavio nije Plenkovićeva “politika” i da je Plenković “d” od demokratskog političara, samo zbog ovakvog naknadnog čupajućeg navoda bi odmah smjenio Frku Petešića, a karakteran i principijelan predsjednik vlade demokratske države bi podnio neopozivu ostavku zbog takvog istupa njegovog dugogodišnjeg najbližega suradnika. No, Plenković nije ništa od toga, on je definitivno povjerenik Boga pitaj čijih interesa i izvođač vrlo ružne antihrvatske strategije u svim sektorima društva i po svim elementarnim sadržajima nacije, koji uz nevjerojatno posrnuće HDZ-a i tisuća, tisuća ljudi, ne drži ni do jednoga načela održivosti povjerenja u vlast. S jedne strane otvoreno i besramno godinama promiĉe i štiti teško kompromitirane ljude na visokim položajima, a ni sekunde ne preza od smjene ministara koji nastoje spriječiti sustavnu zlouporabu države od Plenkovićevih nelegitimnih “sjena” ili nižerangiranih štićenika, na temelju optužbi kriminalnih skupina i nezakonito isceniranih lažnih optužbi. U slučaju Frke Petešića vrišti “ne dirajte fenomenalnog Petešića” demonstrirajući otvorenu neodgovornost i ruganje u lice sudionicima sastanka koji su slušali monstruozni plan veleizdaje, umjesto da bar kao pristojan cinik zbog klasičnog pranja ruku nastoji spasiti privid odgovornosti. Ako ne može izbjeći notornu činjenicu da žaba diže nogu za potkivanje jer je vidjela kako konja potkivaju, odnosno opće uvjerenje da Petešić nije ovlašten misliti, nego provoditi Plenkovićeve zamisli i primjenjivati uvježbane praktične modele, onda je bar lupeški kodeks pilatovskog pranja ruku svojevrstan izraz poštovanja političkih sudionika.

Ovako, niti će Hrvatske nestati koliko god joj naudili, niti će on prebrisati povijest, nositelje i zlodjela, pa je pragmatično pitanje - misle li ti ljudi da su Hrvatsku toliko onesposobili da nemaju straha od kaznene reakcije ostatka ostataka naroda. Neusporedivo su opasnije, brutalnije i sveprisutnije Titovi nadzornici kontrolirali sve, pa su sudionici zlodjela pod pritiskom savjesti ostavili u bezbrojnim slučajevima dokumentiranu istinu.

Nalazimo li se u ciničnoj situaciji u društvu, da se zgražamo nad zlodjelima Tita i njegovog režima, a šutimo za mrvicu trenutne koristi i osobnog komfora nad zlodjelom koje se kao politika iznosi pred ljude, zlodjela s potpuno istim motivom kao Tito, samo drugačijim načinom realizacije.

Nitko se u povijesti nije to usudio i prošao osobno dobro, teško je očekivati da je Plenkovićeva skupina urotnika izuzetak.

Tragikomičnost ovakvih pokušaja se ogleda u tome da u to vjeruju jedino Marko Pavić i imenjak mu Milić, po zadatku Zvonko Milas i skupina mediokriteta u, i oko Hrvatskog sabora, ovih poznatih “replikatora” na daljinski, zatim Nina Obuljen Koržinek i možda Kruno Katičić.

Zbilja smo kao narod uklete sudbine kad nam desetogodišnjeg vladara brane i predstavljaju ovakvi tipovi, a ni njemu, Plenkoviću, to nikako ne zvuči nekom perspektivom.

Otud i panika.

Sve se svelo na pronaći još nekoga za potrošnju i pranje šefa, a kriteriji su sve niži što su proboji svinjarija i pukotine u papagajski ponavljanim “postignućima” vidljivije i veće.

Ljude s dobrom vjerom se može prevariti u kratkom razdoblju i dok postoji mogućnost loše proglašavati slučajnošću, ali deset godina slučajnosti nije moguće ni pred kime s obrazom i razumom, pa to mogu slijediti i zagovarati ljudi bez jednoga i bez drugoga.

U ovoj reakciji Frke Petešića se više nego u bilo čemu što je naveo ili što su mu naveli, vidi sav očaj i sva golotinja skupine kojoj je u službi, jer nema jasnijeg znaka dezorjentacije i pogubljenosti, te da vlast nema argumenata za svoje politike i postupke, od posezanja za otvorenim prijetnjama.

Dakle, prije nego se osvrnem na sumanute i na razini lošega vica neuvjerljive navode Frke Petešića, želim još jednom istaknuti radi jasnoće pozicija, da ja njemu ničim nisam pridavao značaj političkog subjekta, što je usprkos karijernim činjenicama da je kao kadar Vesne Pusić i na njen prijedlog dogovoren s tadašnjim predsjednikom Republike Josipovićem, predložen predsjedniku Vlade Milanoviću kao perspektivan, te bio imenovan za veleposlanika RH u Maroku, a nakon toga imenovan Plenkovićevom odlukom šefom njegovoga ureda, posve opravdano konstatirati - bezbojan birokrat bez ikakvih referenci izuzev instinkta preživljavanja i grickanja po labirintima u sjeni i totalne poslušnosti nadređenima, očito cijelom karijerom nositeljima sustavne globalističke antihrvatske agende.

Ovdje javnost, posebno ova što se smatra desno orjentiranom i pogotovo ova bezuvjetno prohadezeovska lako može uočiti totalnu komplementarnost i sadržajno-modelsku potpunu podudarnost ključnih postupanja i politika Andreja Plenkovića, Vesne Pusić i Ive Josipovića, različitih samo u finesama javnog predstavljanja zbog pozicije Plenkovića na čelu HDZ-a naspram njihovih otvoreno ljevičarskih i globalističkih pozicija. Frka Petešić je samo izgovorio to što je Vesna Pusić javno zastupala još od 1993. godine do kraja svoje političke karijere, a Plenković očito nejavno provodi.

Radi se o savršeno podudarnim ili istim politikama.

Upravo sam zato procjenio obaveznim iznijeti najvažnije naglaske izlaganja Frke Petešića sa sastanka na kome su nazočili uz njega kao Plenkovićevog ovlaštenog nadzornika, ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, državni tajnici istoga ministarstva Metelko i Matušić, te Ivan Penava, Mladen Barać i Josip Dabro.

Valja taj sastanak kod ministra Gordana Grlića Radmana, koji je formalno bio domaćin, smjestiti u još jedan manipulativni okvir Plenkovićevog javnog delegiranja odgovornosti za svoje zakulisne politike i prikrivanja paralelnog načina upravljanja zemljom, jer je uočljivo nekoliko dana uoči toga sastanka i sluteći da bi moglo biti problema s Domovinskim pokretom, naročito s Josipom Dabrom, višestruko naglašavao da je pitanje Hrvata u BiH “vanjsko-političko pitanje” za koje je nadležan ministar Grlić Radman.

Da je Grlić Radman istinski nadležan za status Hrvata u BiH, čisto sumnjam da bi Dabro pokrenuo lavinu svojim govorom u Saboru, jer toga pitanja danas ne bi bilo.

To Plenković zna, zato mu je i zakačio Frku Petešića.

Što je dakle radio Plenkovićev predstojnik Ureda na sastanku pored živog, zdravog i politički apsolutno nadležnog ministra, ojačanog s dvoje državnih tajnika specijalaca Plenkovićeve politike od njegovog najvišeg povjerenja?

Što to ima i može objašnjavati obični politički batler na takvom sastanku, a da recimo Grlić Radman, operativno nadležan za vanjsku politiku i čovjek koji se osobno susreo sa svakim živućim Hrvatom u BiH u svakom selu, to ne može s daleko većom kompetencijom ali i formalnom političkom nadležnošću?

Idemo se ne lagati.

Grlić Radman, nesumnjivo iskustveno upoznat s nevjerojatnim pritiscima na Hrvata u Federaciji BiH, osobno obiteljski i emotivno povezan s tim narodom, ali s okovom “državne politike” koja nije u njegovoj nadležnosti i iz koje nema ovlasti iskoračiti usprkos osobnom stavu i iskustvu, Plenkoviću nije pouzdan za provođenje, pogotovo kreiranje njegovih politika koje je Petešić iznio.

Isti model se primjenjuje na sve, ili veliku većinu ministara, koji imaju osigurače u ministarstvima, u njima nedodirljivim državnim tajnicima, koji isključivo podliježu hijerarhiji Ureda, isto se odnosi na sve državne kompanije, gdje ministri figuriraju kao nadležne osobe i snose službenu hijerarhijsku odgovornost za sve nevaljaštine, iako nemaju nikakvoga utjecaja na upravljanje tim kompanijama, koje sve do jedne nadzire i potpuno kontrolira Plenlović preko Ureda i niza savjetnika i lobista.

Zato je Petešić bio na sastanku u ministarstvu vanjskih poslova, sastanku koji se i formalno morao održati u prostorijama jedne ili druge stranke a ne u državnoj instituciji.

Iz navedenih razloga je razgovor i “odgovornost” smještena Grliću Radmanu, jer je po funkciji formalno najviši rangirani u oblasti vanjske politike iza Milanovića, Plenkovića i Jandrokovića, a stvarnu moć i kontrolu ima - Frka Petešić u ime svoga šefa.

Frka Petešić je neka vrsta batlera ili tako nečega, čovjek koji ne odlučuje ni o čemu izuzev o što vjernijem i potpunijem izvršavanju zadaća svoga šefa i skakutanja oko njega s nekakvim tekama pod rukom u njegovim “misijama”. Isključivo o tome i o toj kulisi pred kamerama ovisi njegov značaj, njegovo postojanje u Hrvatskoj danas, pa je tragikomičan njegov pokušaj pozivanja na nešto što je javno izrekao ili nekada napisao, kako bi čitateljima i javnosti i na taj način valjda potkrijepio navode iz ovoga otužnog “demantija”, nastojeći pokazati da i on nešto misli i o nečemu “državnom” razmišlja. Da je Frka Petešić ne znam što rekao ili napisao nekada, to nikakve veze nema s predmetom javnog spora, jer njegova uloga nije misliti i govoriti o nacionalnoj politici, nego izvršavati naloge i zapovijedi Andreja Plenkovića, kome je isključivo odgovoran i o čijoj volji ovisi njegova ukupna društvena pozicija. On izvan služenja Plenkoviću ne postoji kao osoba, niti bi ga izvan volje Vesne Pusić, Ive Josipovića, izvan formalnog administrativnog suglasja s tom voljom Zorana Milanovića i na koncu najviše odabirom dokazanog Pusićkinovca od Andreja Plenkovića uopće bilo u bilo kakvoj ulozi dostojnoj spominjanja. Zato ova moje reakcija uopće nije adresirana Frki Petešiću iako mu zbog “objašnjenja” moram dati lažnu ulogu javne osobe, čisto da bih mu na samar na kojem vuče gazdine svinjarije u vrećama, zalijepio poruku gazdi.

Petešić plašljivo i krajnje nesigurno, umjesto izraza “netočno”, “lažno”, “izmišljeno”, kojima se odbacuju netočni navodi, koristi sintagmu “ne odgovaraju onome što sam govorio”, čime, svjestan da ne može nikako osporiti ono što mora zbog statusa šefa, otvara prostor dodatne interpretacije po običaju svih muljatora, koji računaju da sve mogu popraviti novim objašnjenjima i autoritetom državnog ureda. Model muljatora je isticanje prava na objašnjenje što su mislili, kako čitatelj njihovih poruka ne bi na temelju toga što su izgovorili zauzeo vlastiti autonoman stav. U takvim okolnostima se neskriveno polazi od polazišta da je “partija ili vlast uvijek u pravu”, ili primjenjujući legendarni vic o Sulji i Fati, u kome Suljo zatečen u krevetu sa susjedom, iznenađeno pita Fatu, kome ti srce moje vjeruješ, svome Sulji ili svojim očima?

Plenkoviću je hrvatski narod Fata.

Neistine se ne opovrgavaju dodatnom interpretacijom, nego tvrdnjom da su - neistine.

Jasno je na samom uvodu da usprkos višednevnih operacija kontrole štete i gušenja javnosti, uz “pregovore” s nazočnima uz tko zna kakve zakulisne ustupke za javnu zahvalnost “časnom djelovanju”, Frka Petešić ne smije javno reći da sam iznio neistine, nego skakuće k’o mačak oko vrele kaše nastojeći nekako uvjeriti ljude da ja ili moji izvori lažu, ne usuđujući se reći - lažete. Konačno, usprkos svemu poduzetom, jasno je da ne može nikako računati da je svih šest ljudi koji su slušali to što kao “predstojnik Ureda” govori, klonirano kao on i da mogu na savjesti nositi odgovornost za plansko uništenje hrvatske nacije. A i sam je eksplicitno potvrdio navode koje sam iznio, ljudima iz najbližega okruženja, navode koje pouzdano znaju iz neposrednih svjedočenja desetci najviših državnih funkcionera u Hrvatskom saboru, Vladi, zatim u uredu predsjednika Milanovića, te niz najodgovornijih ljudi u medijima.

Taj strah i nesigurnost se vidi u svakoj rečenici nesretnog “objašnjenja” i “ispravka” mojih navoda uz zamuckivanje da to “uopće nije rekao”.

Petešić u svome demantiju ili kako mu drago nazvati to što je objavio objašnjava nadležnosti Vlade, prirodu zatvorenih sastanaka, navodi razloge sastanka i službenost razgovora, ističe jedinstvenu brigu za Hrvate u BiH i razmjenu mišljenja o tome, objašnjava partnerstvo Hrvata i Bošnjaka još od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, ističe jedino mogući model uspjeha politike prema Hrvatima naglašavajući povijesnu važnost izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH upravo sad, priča o homogenizaciji Bošnjaka, spominje ono što ja nisam naveo, događaj u Bruxellsu iz 2019. godine kao znak utjecaja i ugleda Andreja Plenkovića, objašnjava odnos prema izjavama britanskog veleposlanika, te na koncu razloge zbog kojih ne treba očekivati nešto od Trumpove Amerike.

Potpuno sam siguran da takve baljezgarije i sulude konstrukcije, takve muljaže i čiste laži kojima pokušava relativizirati ono što sam ja naveo kao njegove riječi na sastanku, nikome tko razmišlja glavom dok to čita, nije potrebno dodatno prokazivati i upozoravati na njih.

Ovaj put to radim s osobnim guštom prije svega, jer u principu se gnušam takvih pojava u hrvatskoj državi i društvu, jer takvi “autoriteti” samim postojanjem ruše svaki primjeren autoritet, respekt i ogađuju narav hrvatskog društva i karakter povijesnih dokazanih vrijednosti hrvatskog naroda.

Uzmimo navode o “homogenizaciji bošnjačkog političkog tijela”, kojima Petešić nastoji osporiti sintagmu o “strateškom partnerstvu” koju je koristio na sastanku, a ja objavio.

Homogenizirati bošnjačko tijelo!?

I biser o tome da se “Komšić više ne može kandidirati” pa je to hrvatska prilika da “izaberemo legitimnog predstavnika”!?

Francuski magistar geopolitike, vječiti poslužitelj i batler u politici, na službenom sastanku iznosi Plenkovićevu strategiju, koja se zasniva na tome može li se Komšić kandidirati, svodeći državnu politiku na slučajnost i potpunu ovisnost o redikuloznom političkom instrumentu Bošnjaka, ali i vodećih država EU, utemeljitelja Saveza voljnih!?

I s tom perverzijom u “demantiju” nastoji javno osporiti moje navode. Narod kaže - nije majka klela sina što se kladio, već što se vadio.

Pa tko je homogenizirao Bošnjake početkom 1993. godine i nakon toga trideset i više godina, ako je sad jedini spasonosni način izbjegavati svoje zahtjeve i nastaviti se ponašati kao u prethodnom razdoblju?

Svaka budala bi nakon trideset godina i nakon svih nevjerojatnih koncesija Muslimanima, pa Bošnjacima, koncesija usprkos otvorenom i sve izraženijem neprijateljstvu, zaključila da je to katastrofalan način izgradnje “povjerenja” i poticanja Bošnjaka da shvate kako je i njima u interesu ravnopravan partnerski status Hrvata.

Tu tezu danas može zastupati samo onaj tko Hrvatima ne želi dobro, to čak ne može biti imbecilnost ili totalna tupost.

Bošnjaci su uz politički pritisak USA, a prije svega odlučnom obranom i vojnim otporom HVO-a i hrvatskog naroda primorani “biti partneri” i pristupiti Washingtonskom sporazumu. Da ih je Tuđman i HVO nastojao odobrovoljiti kao Plenković, ne bi ostao ni jedan Hrvat u današnjoj Federaciji.

“Geopolitičar” Frka uopće ne shvaća da bošnjačku javnost, političke predstavnike i narod nikada i nije “homogenizirao” hrvatski narod ili hrvatska politika, nego politička i geopolitička programska namjera preuzeti potpunu kontrolu nad što većim dijelom BiH, prvo ondje gdje se može s obzirom na “izbjegavanje iritiranja” u Federaciji i na račun Hrvata, a onda koliko se stigne s cijelom BiH. Pa nakon toga istom logikom “partnerstva” što dalje i dublje.

Što će se dogoditi ukoliko na predstojećim izborima Hrvati izaberu svoga predstavnika?

Isto što i nazad osam godina kad su izabrali Dragana Čovića, pa nakon njega Bošnjaci odlučili drugačije. Čime takav scenarij Petešićev šef misli spriječiti, je li to nacionalna strategija?

Je li Petešić iznio u ovom “objašnjenju” nešto što ukazuje na takvu hrvatsku politiku?

E da, pozvao se na nikada važniji i veći utjecaj Hrvatske, ističući izbor Europske komisije 2019. Tu budalaštinu nisam naveo u iznošenju Petešićevih riječi sa sastanka. To otužno isticanje “veličine” Plenkovića, koje Frka uzima statusnim simbolom ugleda Hrvatske. Na sastanku je pokušao impresionirati ekipu iz DP-a navodeći kako je Plenković postavio Ursulu von der Leyen. Zamislite, Plenković odlučio o europskoj vlasti!

A je li?

Odlučio je on crnog vraga, jer u toj klackalici suprotstavljenih ključnih interesa, odradio je ono što mu je stjecajem tih interesa kao moderatoru bilo omogućeno.

Samo Frka i frkčići takvog tipa mogu očekivati da ljudi povjeruju da o nečemu važnom odlučuju Layen, Šuica, Kallas ili Costa. Pogotovo Plenković, kome je nedostupna i ta razina kulise iza koje Savez voljnih odlučuje. Ponešto o tom statusu govori nagli prestanak razularenih zagrljaja s Layenicom nakon ponovnog njenog izbora.

Ali, zar ne bi bilo očekivano, kad Plenković tako utjecajan i moćan bira europsku vlast i upravlja Europom, da recimo izabere Visokog međunarodnog predstavnika za BiH, a onda taj njegov poništi sve nakaradne odluke njegovih prethodnika protiv Hrvata!? Otkud to da je Plenkoviću po navodima njegovog Frke važnija sudbina Francuske, Njemačke, Nizozemske i ostalih, od sudbine Hrvata i Hrvatske?

Plenkovićev Frka me upravo u “demantiju” prisiljava iznositi dodatno ono što nisam htio iznositi u prvoj objavi i postaviti ovakva pitanja, kojima samo Frka izlaže šefa opasnim propitkivanjima i opravdanoj sumnji da su mu Hrvati, i ovi u Hrvatskoj, i ovi u BiH pogotovo, samo instrument i kolateral u ostvarivanju zadaća nekoga sasvim suprotstavljenog ideji hrvatske državnosti, za svoje karijerne i osobne benefite. Stariji će se sjetiti da se na isti način osiguravao do 1990. “ugled” u Beogradu.

Kako to da uz tako utjecajnog Plenkovića Bošnjaci ponovo izaberu Komšića, a da njegov pajdaš Schmidt u svakom izvješću Vijeću sigurnosti UN teško optužuje Plenkovićevu Hrvatsku?

E moj Frka, bolje bi ti šefu bilo da si šutio.

I istezao vrat iza njega pred kamerama, s tekom pod rukom i uvježbanom grimasom intelektualca, makar ti se ljudi i smijali.

Zamislite “objašnjenje” moga navoda o Frkinoj elaboraciji sramnog javnog i najslužbenijeg djelovanja britanskog veleposlanika u BiH.

To je tek biser.

Frka i njegov šef navodno to nisu uočili.

A i kako bi, kad su zauzeti osmišljavanjem i pripremom marširanja pred vođama Saveza voljnih u Parizu i dokazivanjem pravovjernosti.

Ne može biti ozbiljnijega priznanja nezainteresiranosti i spremnosti na izdaju, upravo onakvu kakvu sam iznio kao “strategiju” Frke Petešića sa sastanka, niti jadnijega debakla od činjenice da “nadležni za državnu politiku” ne uoče kako je veleposlanik izrazito zainteresirane države, dokazano antihrvatskih interesa još od 1991. godine u Hrvatskoj i BiH, Velike Britanije, u izrazito za pitanje statusa Hrvata simbolički važnom Bugojnu, visokorangiranom članu HDZ-a Zeliću, predsjedniku bugojanskog gradskog vijeća, kaže da neće biti konstitutivnosti naroda, jer je uvjet europske integracije odreknuće od konstitutivnosti.

Plenkovićeve frke i frkčići se grozničavo trude saznati gdje je tko u šali iskazao sumnju u njihovo djelovanje, danima histeriziraju o meni i mojim tekstovima, a nemaju pojma što je Plenkovićev europski saveznik poručio Hrvatima, prikazujući i samoga Plenkovića koji Hrvatima jedino nudi “europski put” varalicom.

Bome Frka, baš si se potrudio šefu složiti Frku, a “demantijem” svojski potvrditi svu zloćudnost svojih riječi na sastanku s DP.

I na kraju - Amerika.

Frkino “demantiranje” i “objašnjenje” ne potpada pod mjeru inteligencije, čak ni to.

Čovjek laže k’o pas, što bi u svojim polemikama rekao stari dobri Matko Marušić.

Kaže Frka da je Amerika zauzeta suparništvom s Kinom, ratom u Zaljevu i u Ukrajini, pa nema interesa baviti se s BiH.

Naravno, Frka govori o njemu i njegovom šefu neprijateljskoj Trumpovoj Americi, što su prema insajderskim informacijama demonstrirali urlanjem i histerijom nakon Dabrinog poziva da se prestane s neprijateljstvom prema Trumpu i zbog hrvatskih interesa istvari savezništvo s njima. Taj poziv je Plenković nazvao “izlijevanjem kante govana na njegovu glavu”!

Frkčić tvrdi da Amerikanci nakon zavrŝetka rata u BiH nisu pokazivali interes za stanje na “ovim prostorima”. Nisu, samo su svojski i presudno utjecali na uništenje Hrvata, naročito administeacije demokrata. Trump je za razliku od njih rastjerao bojnu usaidovaca u vdleposlanstvu u Sarajevu, ovih glibalistički militanata koje sad predstavlja Savez voljnih, pa potaknuo izravni ulazak nekoliko milijardi dolara ameriĉkog kapitala u stratešku infrastrukturu, oduzimajući Bošnjacima ključnu igračku koju im je bio namjenio Bideni Murphy i Plenkovićeva eurokomisijska pajdašija. Naravno, uz žestoko ali bezuspješno protivljenje briselskih birokrata i njihovih šefova osnivaĉa Saveza voljnih.

Frki i njegovom gazdi to nije interes.

Čovjek bi i od batlera oĉekivao više pameti, jer ovakvim lažima pokušavati osporiti njegove riječi o “nikad slabijoj Americi” se samo dodatno potkrijepljuje te moje navode, ali i iskazuje militantna lojalnost Savezu voljnih i opasnoj oligarhiji u Europi, koju Trump razara na svim područjima nizom svojih, a prije svega unutarnjih američkih politika, od kojih je ta zastrašujuća antinacionalna struktura svijeta iz sjene Davosa i sličnih polutajnih i tajnih udruženja, životno ovisila.

Frka navodi što gazda želi ĉuti, a dosatno objašnjava s lopatom umjesto teke u rukama kopajući Plenkoviću rupu.

Na kraju, sažeti Frkina sranja na tom sastanku je bilo nužno, jer svu strahotu te elaboracije uz ono što sam naveo, nije bilo potrebno iznositi.

Ovom svojom objavom potkrijepljenom ispregovaranom izjavom o svome časnom ponašanju me je samo primorao otkriti dodatno niz krajnje opasnih detalja s jednako takvim pitanjima za njegovoga šefa pred hrvatskom javnošću. To ljudi moraju znati, a sudionici pokrivanja te sramote ne smiju mirno spavati nastavljajući iznositi jeftine floskule o svojoj brizi za narod.

Narod nije zamorac, a nije ni Fata iz vica, ljudi znaju čitati i misliti. Pa neka rasuđuju sami.

To je moj posao i moja misija, a ne batleraj ili kupleraj.

Share

Subscribe now

Aktualni prijepor i javni „rat“ oko načina marširanja uz Plenkovića na pozornici Saveza voljnih u Parizu, pokazuje koliko je zastrašujuće gotovo sve u Hrvatskoj instrumentalizirano, pri čemu se ta masovna zloupotreba kodeksa profesija na dnevnoj frekvenciji ogleda u javnim istupima ljudi čiji društveni status ovisi o - odbijanju instrumentalizacije.

Gotovo je nemoguće već zamisliti bilo kakav spor u državi da se ne poziva “ustavnog stručnjaka” Matu Palića, “ustavnu stručnjakinju” Sanju Barić, uz uvaljivanje i novih “ustavnih stručnjaka” s katedri ustavnog prava na medijsku “analitičku” scenu, a u pravilu to onda prate “neovisni analitičari”. Njihova tumačenja su već odavno i za laike postala karikaturalna, naročito Mate Palića.

Usprkos tome što je sam Milanović potvrdio da je zakonsko rješenje, koje je provukao Krstičević u prvoj Plenkovićevoj vladi i saborskoj većini onakvo kakvim ga tumači Vlada, Palić i Barićka izlaze pred kamere potvrditi to što i Milanović ističe nespornim, ali nebitnim za njegovu odluku, svjesno pristajući na preusmjeravanje pozornosti s ključnih pitanja koje je naveo Milanović kao razloge zbog kojih ne dopušta slanje vojske u Pariz, kao i s ključnih naglasaka na ustavno pravnu regulaciju zapovijedanja HV, i što je najopasnije, takvim “tumačenjem”, silno doprinose unošenju još jednog elementa kaosa u odavno poremećeni državno-politički poredak i upravljanje državom.

Strašnije od političkih zlouporaba državne vlasti je kad pripadnici akademske elite - elite po statusu a nažalost odavno ne po znanstvenom kodeksu - umjesto cjelovitoga kritičkog i objektivnog znanstvenog tumačenja, pristaju na svjesnu instrumentalizaciju i sudjelovanje u stvaranju društvene nesigurnosti, u pravilu za neko statusno ili karijerno zrno.

Opasna je matrica u već kroničnom modelu izazivanja kaosa usmjeriti polemike i izazvati prijepore oko svega, izuzev oko biti stvari. U pravilu se iza toga preusmjeravanja s ključnih problema na površna, sporedna ili posve lažna pitanja, skriva manipulativna namjera ili podmukli ciljevi, s uvijek izrazito štetnim posljedicama za hrvatski narod. U ovom tekstu ćemo to pokazati ukazivanjem na točku po točku prevare. Kao u ovom pitanju oko vojske, a po toliko puta ponovljenoj špranci javnoga prijepora svedenog na paušalne optužbe - tko krši Ustav, zakone, tko ima a tko nema pravo gledajući jedan ciljano izdvojeni segment.

Iako je histerija i sukob nastao oko vojske, ovdje je to potpuno sporedno pitanje.

Po tom modelu je stvoren kaos oko slanja HV u Pariz. Tu se prešućuje sve bitno, ili preciznije - u prvi plan je isforsirano zakonsko rješenje koje je deseto, ako već ne i potpuno nebitno u redu važnosti ovoga prijepora.

Ovo su osnovi prijepora bez kojih se nikako ne bi smio zauzimati ni opći javni, kamo li stručni, a pogotovo državni stav:

1. HV nije izdvojena struktura, nešto što je onkraj države i državne politike. Koliko god imala specifičnosti, vojska u svemu ovisi o svim ostalim državnim politikama, kao što povratno utječe na sve ostale državne politike i na opće stanje države. U tom smislu se HV, ali i svaka vojska u nacionalnim državama s demokratskim političkim poretkom, nimalo ne razlikuje od bilo koje državno-institucionalne komponente. Izuzetaka nema. Bilo kakav inozemni poziv i odlazak HV izvan zemlje je primarno pitanje državne, dakle vanjske politike, a ne pitanje izvan toga i pitanje koje se svodi na - tko ima pravo neposrednog odlučivanja u nekom specifično vojnom pitanju i u nekim specifičnim okolnostima?

Poziv iz inozemstva bilo kojoj komponenti državne organizacije je uvijek primarno vanjsko-političko pitanje i rješava se u za to predviđenim modelima odlučivanja.

Vanjsko-politička djelovanja mogu imati standardizirani karakter i u tom slučaju su uređena međunarodnim sporazumima države, a mogu imati i specifičan nestandardizirani karakter, što podrazumijeva suglasnost državnih institucija isključivo na temelju procjene takve nestandardizirane situacije.

Lupetanje u aktualnom slučaju o odavno formaliziranim savezništvima ili savezima kojima je Hrvatska pristupila, kao što je recimo NATO, namjerno zanemaruje i zamagljuje činjenicu da je NATO politički savez, pa tek na temelju toga sve drugo što iz toga ugovorno proizilazi, a to što je i sigurnosno-vojni savez s političkim ciljevima članica ne stavlja nikada vojske u prvi plan, niti od njih može ikada učiniti međunarodnog subjekta. Vojske su instrumenti država i izvan zemlje mogu biti samo instrument vanjske politike države. Apsolutno ništa i nikad nešto drugo. Primjerice, ako NATO političkom odlukom ima stalno ili povremeno tijelo u čijemu radu sudjeluju načelnici Glavnih stožera nacionalnih vojski, neće se svaki put morati donositi odluka suglasnošću Milanovića i Vlade da general Kundid sudjeluje u radu toga tijela, ali ako se izlazi iz te standardne forme, general Kundid ne može sudjelovati bez prethodne političke suglasnosti.

Tu dolazimo na pitanje karaktera događaja u Parizu, koji je u fokusu javnosti i u epicentru državnog prijepora.

2. Kome je upućen poziv iz Pariza? Nije nikako mogao biti adresiran na bilo koga tko nije - država u cjelini i bez izuzetka, dakle, upućen je ili Vladi ili Predsjedniku, ili na obje adrese. Ako se taj poziv putem državne vlasti odnosi na HV, državna vlast donosi odluku o tome kao za nestandardiziranu vanjsko-političku aktivnost, koja počiva na suodlučivanju Predsjednika Republike i Vlade RH. Tek na tu ustavnu činjenicu i na takav koncept državnog odlučivanja se primjenjuju specifičnosti djelovanja HV, tek tada i utoliko se može uopće raspravljati o tome tko je operativno ili izvršno nadležan za slanje vojske u Pariz. Samo po sebi je tragična činjenica da se o takvoj nadležnosti uopće može i treba raspravljati, jer zapovijedanje vojskom nikada nigdje u uređenim državama ne smije biti izloženo bilo kakvoj dvojbi. Tragično je da Barićka i Palić to nisu ni spomenuli, a degutantno je pročitati na webu globalističko-ljevičarske N1 tumačenje nekoga “vojnog analitičara” Galića, koji problem vidi u Milanovićevoj ljubomori, jer je Plenković dobio poziv koji je on želio!?

Narod s takvim stručnjacima samo čudom može očekivati karakternu i efikasnu nacionalnu državu, a upravo ta tumačenja u kojima i “ljubomora”, “taština”, “lijenost”, “zloba”, postaju elementi analitičkih kvaziuzroka problema, širom otvaraju vrata i pogoduju teškim zlouporabama državnog poretka.

Upravo to imamo u svim presudnim elementima djelovanja državne organizacije, gdje čak i vrhunski osposobljene i organizirane strukture imaju snažna politička ograničenja, vrlo često prouzročena lošim zakonskim rješenjima, a na temelju toga i neslužbenim samovoljnim nepisanim “političkim strategijama”, koja ih sputavaju u reprezentativnoj efikasnosti. To se odnosi na već istaknutu tezu o povratnom utjecaju kompletne države na pojedine državne sisteme i tih sistema na državu. Iluzija je očekivati da država, koja potiče i stimulira loše kulturne, znanstvene, obrazovne, pravosudne, zdravstvene, gospodarske političke standarde, može imati maksimalno uspješne vojsku ili policiju. Ne može čak i kad vojska ili policija imaju potpuno reprezentativan kadar i sustav organizacije s internim upravljanjem.

3. Naredno bitno pitanje u ovome prijeporu oko odlaska vojske u Pariz je - tko je Republici Hrvatskoj, u ime čega i u kakvim međunarodnim okvirima uputio poziv?

Očito je da je taj poziv uputio francuski predsjednik Macron ili netko po njegovoj ovlasti i u njegovo ime. Prema navodima Milanovića, u tom pozivu je istaknuta neslužbena međunarodna platforma Saveza voljnih, a Plenković i Vlada ne spominju Savez voljnih, već ističu da će se tom pozivu odazvati sve države članice EU. Ukoliko je točno da je Macron u pozivu na svečanost obilježavanja nacionalnog praznika istaknuo Savez voljnih, posve je nebitno za zauzimanje ispravnog stava u Hrvatskoj koliko će članica EU u tome sudjelovati. Bitna je platforma - Savez voljnih, ne NATO i ne EU, savezi kojima standardizirano pripadamo i isto tako u njima djelujemo.

Savez voljnih je od samoga začetka suspektna izvansporazumna međunarodna organizacija, o kojoj se u Hrvatskoj nikada nije valjano odlučivalo, niti o tom Savezu postoje transparentni i usvojeni međunarodni okviri trajnog djelovanja država. Usprkos deklarativnom predstavljanju osnivača Macrona, Starmera i Merza, Savez voljnih je percipiran iz vrlo utemeljenih razloga kao kontrastav američkoj administraciji Donalda Trumpa, s tim i kao paralelna organizacija NATO-u, a od začetka je prepoznat kao ratnohuškačka struktura s otvorenim ambicijama uvlačenja europskih naroda preko navodnog zalaganja za Ukrajinu, u ratno stanje, pa i eskalaciju s Rusijom. Tome svjedoče nevjerojatne izjave najviših vojnih časnika Francuske, zatim službene državne upute i objave o predviđenom zastrašujućem broju ranjenika u Francuskoj i Njemačkoj, te pozivi bolnicama da budu spremne na takve scenarije. Ako tome pripišemo notornu činjenicu izravnog britanskog utjecaja na stvaranje ratnih preduvjeta u Ukrajini još od Majdana i godinama nakon toga do potpune eskalacije u veljači 2022. godine, ulogu britanske Vlade u spriječavanju Zelenskog da potpiše već dogovoreni sporazum o prekidu rata u travnju 2022. po svjedočenjima tadašnjeg izraelskog premijera i turskog ministra vanjskih poslova, onda Savez voljnih nikako ne bi smio biti platforma u kojoj bi Hrvatska trebala sudjelovati bez prethodno postignutog svenacionalnog i državnog suglasja. Ni na kakav način.

Treba se prisjetiti i prilično ponižavajućega odnosa predsjednika Macrona prema Hrvatskoj, s tim i prema Plenkoviću prije svih, na samome početku sazivanja toga Saveza voljnih, kad ni u prvom, ni u drugom, pa ni najširem krugu pozvanih nije bilo Hrvatske, da bi se Plenković ipak pojavio u tom sazivu izravno iz katastrofalnog bilateralnog fijaska posjete Egiptu, kada je egipatski vladar predsjednik Sisi istodobno bio u inozemstvu dok je Egiptu u državni posjet dolazio predsjednik Vlade Hrvatske. Tu potvrdu „međunarodnog ugleda“ je rijetko tko zabilježio u Hrvatskoj.

Hrvatska jednostavno nema valjanu državno-političku ovlast ni po jednoj nacionalnoj i demokratskoj, s tim i ustavno-zakonskoj osnovi sudjelovati u bilo čemu i na bilo koji način, u Savezu voljnih. To ne može promijeniti forma francuskog nacionalnog praznika, niti bilo koja činjenica o tome koliko se država odazvalo. Ukratko, na poziv s takvim sadržajem Hrvatska bez valjane političke odluke Hrvatskog sabora o pristupanju tome Savezu, ali i bez suglasnosti Predsjednika Republike, koju može zamijeniti samo dvotrećinska saborska većina, Vlada ne smije ići, niti poslati primjerice neku počasnu povijesnu postrojbu, ili bilo koga. To podrazumijeva da nikako ni predsjednik Vlade Plenković ne bi smio sudjelovati u tome, jer usprkos pozivu Macrona, to ima multilateralni međunarodni karakter vrlo dvojbene organizacije.

4. Posve je očito u ovome sporu da su vanjsko-politička stajališta Predsjednika Republike i Vlade RH suprotna, da je Plenković izričito za slanje vojske u Pariz, a Milanović jednako izričito protiv, a nešto manje je očito da se ne radi o „slanju vojske“ nego o sudjelovanju Republike Hrvatske u tome. Ako je to tako, isključena je mogućnost primjene specifičnosti djelovanja HV, pa nikako nije smjelo ni doći do aktualne rasprave, sukoba i histerije u kojoj se nanosi golema šteta i onako sramotno niskom povjerenju naroda u državu, gdje preko petnaest godina oko dvije trećine ispitanika u istraživanjima iskazuje negativno mišljenje o smjeru države. Ukoliko i kad imamo isključiv stav Predsjednika Republike o nekom vanjsko-političkom postupanju, koje ne potpada pod redovne zakonom predviđene međunarodne aktivnosti, u tom slučaju Vladi preostaje jedina mogućnost zatražiti od Hrvatskog sabora dvotrećinsku potporu. Tu nikakvi zakoni o “ceremonijalnoj ulozi HV” nemaju svrhe, jer sudjelovanje na međunarodnom skupu nikako ne može biti ceremonijalno, makar to bio bal pod maskama. To se odnosi i na policiju, koju Plenković šalje u Pariz, što ga samo ponovno prokazuje robotiziranim i programiranim taocem svojih ili tuđih opsesija, potpuno lišenoga elementarne socijalne inteligencije, koji nije u stanju, ali sve očitije ni ne smije zastati čak i kad je suočen s teškom kompromitacijom u zemlji i inozemstvu.

Plenkovićevu ali i državnu kompromitaciju pred svim sudionicima parade englesko-francuske podmukle i nelegalne izmišljotine Saveza voljnih, nikako ne može umanjiti stereotipski i toliko puta iskušani recept javnoga zgražanja nad Milanovićem, makar da je Milanović ubio deset ljudi. Odavno Milanović, ljevica, Možemo i svi silni opasni nasrtljivci i “nasrtljivci” nisu ni blizu dovoljni da bar donekle sakriju svu bijedu Plenkovićevoga provaljenog koncepta koga sam s vrlo ozbiljnim uporištem kvalificirao urotom i potpunim otimanjem države hrvatskom narodu.

4. U ovim pokušajima javnog svođenja prijepora na “karaktere” i “nesnošljivost” Plenkovića i Milanovića, ciljano se prešućuje karakter same činjenice da je ta Krstičević-Plenković “ceremonijalna” zakonska rupa ugrađena u zakonski poredak u vrijeme predsjednikovanja Kolinde Grabar Kitarović, što govori da se nikako motiv za tu zakonsku avanturu ne može tražiti u nekakvom osobnom odnosu Milanovića i Plenkovića. To pokazuje ono čemu godinama kasnije svjedočimo baš na svim područjima državne i javnih politika, ali i na području opće društvenosti, razotkriva Plenkovićevu sustavnu namjeru staviti pod isključivu kontrolu sve, koristeći model grickanja i robotske upornosti u ostvarivanju namjera, pri čemu su realne posljedice za naciju i na efikasnost države bile potpuno nebitne takvom modelu vlasti.

Zato je u ovom prijeporu u startu promašeno stvari gledati iz desne ili lijeve perspektive, a upravo je to primjetan obrazac svrstavanja s polazišta zaluđenih torova. Na koncu, dovoljno je samo pogledati ponašanje Nove TV i N1 u ovom slučaju, pa će se lako uočiti globalističko-ljevičarska silovita potpora “desničaru” Plenkoviću i jednako takvo osporavanje “ljevičara” Milanovića, dok se Plenkovićeve “ustaše” i Milanovićevi “partizani” zaluđeno kolju isključujući mozak.

5. Ovaj aktualni sukob bi mogao biti dobra polazna točka za preispitivanje i rasvjetljavanje čitavoga niza “strategija” kojima se bombardira hrvatski narod. Zadržimo se na “strateškom partnerstvu” s Francuskom, koje Plenković ističe kao neupitan zalog državne politike.

Kad nešto nosi naziv strategija, onda to znaĉi da su u tom nečemu sadržani iznimno bitni ciljevi i načini ostvarivanja, s konkretnim i mjerljivim efektima u vremenskim etapama dužega razdoblja. Sama po sebi državna strategija bi morala biti u funkciji ciljeva naroda te države, naravno pod pretpostavkom da je ta država izraz slobodne volje i demokratske kontrole naroda, ali državna strategija može biti izrazita suprotnost nacionalnim interesima, ukoliko ljudi koji preuzmu upravljanje državom vlast koriste za ostvarivanje svojih ili nečijih skrivenih a delegiranih interesa. Upravo po tome se i razlikuju strategije, od njihovog donošenja do realizacije. Sami pristup izrade strateškog dokumenta nužno bi morao počivati na multidisciplinarnim analizama najširega spektra postupanja i ostvarivanja interesa, a kad je državna politika i sudbina nacije u pitanju, jer se strategijom izravno usmjerava naciju, u međunarodnim odnosima se analiziraju odnosi partnera kroz duga povijesna razdoblja, kako bi strateški odnos i perspektiva bili lišeni svake, minimalne nesigurnosti u ponašanju partnera.

Cijelo XX. stoljeće je višestruko potvrdilo da hrvatski narod u svojoj prirodnoj težnji za slobodom nikada nije imao oslonac na francusku državnu politiku. Uvijek je partner, doslovno u svim kritičnim trenucima Francuskoj bila Srbija u ovom ili onom vidu, pri čemu to francusko-srpsko partnerstvo samo po sebi ne bi bilo bitno kad srpski državni interesi u tom razdoblju ne bi bili izrazito neprijateljski prema hrvatskom narodu. Francuska i danas, recimo u cijelom razdoblju osamostaljenja i funkcioniranja Hrvatske, ne samo da nije bila međunarodni oslonac i zagovornik hrvatskih elementarnih interesa, nije bila ni objektivna, već izrazito negativno raspoložena s otvorenim protežiranjem Hrvatskoj suprotstavljenih interesa.

To nitko ozbiljan nikada ne bi smio zanemariti.

Je li Plenković nečim konkretnim, mjerljivim, nekom hrvatsko-francuskom međunarodnom vidljivom suradnjom ili utjecajem uspio pokazati bilo kome u hrvatskom narodu da upravo on mijenja takav odnos Francuske prema hrvatskom narodu i državi?

Nije ničim.

Sve je suprotno.

Francuska nikada nije i neće poduprijeti recimo hrvatski potpuno legitimni međunarodno načelni zahtjev za ratnom štetom od Srbije, iako se u potpuno istoj situaciji Ukrajine i Rusije, Macron i Plenković napadno zalažu za nužnošću plaćanja ratne štete Rusije Ukrajini.

Isto se odnosi na pitanje granica, jer Hrvatska trideset i pet godina trpi granične teritorijalne gubitke sa svim susjednim državama nastalim raspadom Jugoslavije, a hrvatski narod u BiH u istom razdoblju uz izrazito istaknutu negativnu ulogu osnivača Saveza voljnih, doslovno politički i povijesno nestaje uz otvorene poruke tih saveznika da mu je to predviđeno, što da tragedija bude potpuna kao hrvatsku državnu strategiju otvoreno zastupa i Plenkovićev najodaniji suradnik Frka Petešić.

Sporazumi o kupnji oružja od Francuske, bez niza popratnih politika oslonca na njih u spomenutim pitanjima nisu nikakva strategija, to je trgovina i ništa drugo. Pokazuje se sad da je to trgovački sporazum s geopolitički nelojalnim partnerom, što u cjelini prestaje biti pitanje racionalnog shvaćanja motiva i interesa Francuza, a nužno u prvi plan ističe autora i provoditelja takve “strategije” Andreja Plenkovića.

O kakvim se interesima koji su u osnovi svega radi, koji i čiji su to interesi i ciljevi kad im se nikako ne može pripisati hrvatski nacionalni ekskluzivitet?

Plaća li Plenković Francuskoj i Njemačkoj milijarde eura za oružje zato što vlasti tih država imaju presudan utjecaj na kadrovsku politiku EU, ali i niza međunarodnih organizacija, pa očekuje prodor hrvatskih kadrova uključivo i svoj, u te strukture, što su do sada ti kadrovi kao Šuica recimo donijeli Hrvatskoj, i da se ne lažemo - je li Republika Hrvatska u tome samo kolateral za te izrazito anacionalne interese, točno onako kako je Frka Petešić objasnio perspektivu Hrvata u BiH, koje tijekom četiristo godina nije ni Turska uspjela potpuno asimilirati i slomiti, sve do pojave Plenkovića i njegovog malog vezira? Kadrovski prodori na taj način i u okviru takve „političke strategije“ su potencijalno neusporedivo opasniji Hrvatskoj od bilo kakvog drugačijega kadroviranja, jer je jasno da pod plaštom „hrvatske strategije“ moraju služiti tuđim interesima i nametati njihove strategije hrvatskom narodu. Time su se služili osvajači tijekom povijesti.

Baš sve tijekom deset godina Plenkovićeve vlasti upravo na to ukazuje.

Koja je to strateška osnova bila ulupati oko 200 milijuna eura proračunskih novaca Pfizeru za pet puta viška doza anti-covid cjepiva od ukupnog broja stanovnika Hrvatske, je li to ikakva “strateška logika” mogla potkrijepiti, ili se iza te odluke jedva prikriveno plaćalo prolaz karijernim ambicijama Plenkovića i njegove najodanije, u pravilu potpuno nelegitimne skupine?

Isto se odnosi na goleme, izrazito neproporcionalne izdatke za Ukrajinu, praćene potpuno nelogičnim javnim nastojanjima prikazivanja Hrvatske vodećom državom u obrani te zemlje, a uz to i potpuno idiotske mantre o obrani nekakve Europe, od Rusije, a te zastrašujuće nelogičnosti su karakteristika doslovno svih “strategija” tijekom deset godina vlasti Andreja Plenkovića.

Gdje i kako nastaju te strategije?

Ni jedna poznata, a pogotovo ove skrivene, koje se slučajno razotkriju kao “strateško partnerstvo s Bošnjacima u BiH”, nikada nije imala nužan procesni put nečega što bi se moglo javno predstaviti strategijom i braniti u javnim raspravama, niti je nastala u jedinom relevantnom i ovlaštenom tijelu – Hrvatskom saboru. U takvim okolnostima se uvijek stvari svode na trivijalizaciju i manipulativne matrice, u pravilu se kao prijetnju nečemu dobrome izvlači Milanović kao antiteza, zatim Možemo, par histeričnih mazdrkača i mazdrkana u javnosti i u Saboru, malo se poškropi Putinom, rusofilstvom, zatim se pomiješa floskula o zapadnim i europskim vrijednostima, a kao ključna podloga svega se održava kontrola nad stranačkom hadezeovskom infrastrukturom, financiraju se egzistencijalni interesi na minimum svedene izborne baze, s izdvajanjem golemih sredstava za medijski i agenturni nadzor svih procesa.

Po potrebi se izvuče nešto identitetske i domoljubne patetike i “strategije” nastavljaju svoj put. Ni o čemu drugom se ne radi u ovom javnom cirkusu s odlaskom “državnog” izaslanstva na paradu u Pariz, paradu i demonstraciju potpuno nelegalnog Saveza, kojim se u stvari legalne međunarodne saveze na koje se Plenković poziva i kojima je Hrvatska pristupila kakvom takvom legitimnom procedurom, svodi na obične instrumente potencijalno izrazito opasnih skrivenih interesa. Utoliko je bezobrazluk i ruganje ljudima u oči odlazak Plenkovića s pratnjom u Pariz, s državom istaknutom na koplju, predstavljati pojmovima kao što je “ugled”, “savezništvo” ili nešto slično, a racionalno propitkivanje kampanjski etiketirati “izolacionizmom”, “rusofilstvom” i sličnim prljavim ispraznicama. Marširanje u suspektnom mimohodu države organizatorice, koja otvoreno ignorira hrvatski Dan pobjede nad inačicom nacizma 45 godina nakon pada Hitlerovog nacizma, je rasprodaja ugleda i eksplicitan prijezir svoje nacionalne povijesti i časti.

Marširanje pred Macronom i podmuklim kreatorima Saveza voljnih je sramota, poniženje i prinošenje hrvatske državnosti pred žrtvenik geopolitičkog Zloduha, koga je hrvatski narod porazio 1995. godine.

6. Treba li poduprijeti Milanovića u reakciji na poziv Saveza, nije pitanje nikome izvan propagandističkih krugova Plenkovićevog poretka i izvan nevjerojatno posrnulih pojedinaca, koje se još uvijek predstavlja znamenjem koje su odavno rasprodali na buvljacima, što ih se kao i “ustavoznance” gurne u medijski prostor radi “dokazivanja prave strane povijesti”, raznim generalima, pravašima, komentatorima i kojekakvim protuhama čiji je cilj bar pojavljivanje u medijima kako bi mogli klepiti mukte piće u bircu?

Jasno da ga se moralo poduprijeti.

Je li to znak nove političke suverenističke nacionalne paradigme koju personificira Milanović?

Apsolutno ne, ili još ni blizu ne.

Za sada je ova Milanovićeva reakcija samo dobra reakcija, ali politikom se ne može nazvati, jer bi takva reakcija morala poprimiti sustavnije obilježje i sadržaj dekonstrukcije Plenkovićevog urotničkog modela brutalne zlouporabe države, a uz dekonstrukciju i jasna rješenja na čitavom nizu krucijalnih političkih pitanja. Samo rušenje nikada nije značilo izvjesniji pozitivan iskorak iz lošega stanja, koliko god moglo biti i jest satisfakcija ljudima koji vide sve što se godinama događa, a nemoćni su utjecati ozbiljnije na to, ili koliko god bez razaranja zloćudnog modela vlasti nije moguće napraviti sljedeći korak.

Milanović ima taj potencijal i osobno i pogotovo na najvišoj funkciji u zemlji, neovisno o tome što ustavno-pravnim rješenjima nije izravno nadležan za čitav niz pitanja. Državnik od prolaznika se razlikuje, ne po nadležnostima, nego po moralnom imperativu u svome javnom djelovanju i odgovornosti koju iskazuje u odnosu na procese i perspektive naroda koji mu je iskazao povjerenje.

S obzirom na povijest odnosa Milanovića i Plenkovića, Milanović nikako ne može izbjeći s razlogom uspostavljen stereotip o međusobnoj uvjetovanosti te dvojice ljudi, koji smiju i mogu zadavati udarce jedan drugome u borbi za raspodjelu moći i pogotovo u obrani svoga djelokruga, ali ne smiju ugroziti poredak koji je u biti uzrok svih problema, pa i ovoga s odlaskom u Pariz. Da državni poredak nije takav kakav jest, ni stotinu Plenkovića ne bi ni pomislilo proglašavati sve što njemu isključivo treba i odgovara - strategijom, kamo li to raditi.

U tom slučaju ne bi bio potreban ni Milanović koji se tim svinjarijama suprotstavlja.

Je li Milanović također talac toga poretka, samo prirodniji i karizmatičniji i manje pohlepan moći od robotizirano ambicioznog i beskrupuloznog Plenkovića ostaje visiti kao pitanje, a visi predugo godinama da bi ljudi sad državničku reakciju na zamišljenu blamažu države, bespogovorno i bez rezervi proglašavali politikom. Upravo to područje pitanja ozbiljni ljudi odavno tumače kao scenski ping pong dvojice ljudi, vrlo različitih javnih profila i karaktera, koji savršeno održavaju zloćudni poredak čak i kad se vide i evidentno ponižavajuće eskapade kao prinošenje države i nacije u Parizu. Tek u tom kontekstu je jasno zašto riječi Frke Petešića o planiranom nestanku hrvatskog političkog naroda u BiH nisu incident, već izraz zloćudne paradigme provoditelja tuđega amaneta. Hoće li Milanović na to primjereno reagirati, pitanje je na kojem će se najjasnije testirati je li državnički čin zbog vojske i Pariza samo incident, ili politika.

A Plenković?

Čak i najistaknutiji javni zagovornici “značaja” toga što radi svojim izričajem, naročito pred TV kamerama gdje riječi prati i neverbalna komunikacija, nemaju iluzija.

Nije ih ni moguće imati.

Ne može nitko komunikacijskim modelom robotizirane verbalne i neverbalne poruke potpuno identične obraćanjima Mike Špiljka ili Milke Planinc, čak uvjerljivo ispod razine Stipe Šuvara ili Ivice Račana, kakvu Plenković prakticira u TV seansama “prijenosa uživo” sa sjednica Vlade i javljanja iz Bruxellesa zadržati ni minimum iluzija u narodu.

Stvar se svodi samo na to tko iz kojih razloga pristaje trpjeti ili podnositi to što radi, i tražiti opravdanje u Milanoviću ili ljevici.

Veze to nema sa zakonima ili ustavnim rješenjima za kojima se poseže u osporavanju Milanovićeve reakcije zbog Pariza.

Subscribe now

Share

Zvonimir Frka Petešić postao je ključni personalni izraz naravi Plenkovićeve vlasti. Godinama duboko u sjeni, po svim usporedivim političkim elementima potpuno nebitan činovnik instinktivno prilagođen labirintima i dubokoj pozadini, sve češće dolazi pod svijetla pozornice, u potpuno neprirodno okruženje, koje baš tim nespojivim svjedoči o strmoglavoj propasti modela državne politike, koja je takvog Frku Petešića prometnula u figuru dezorjentirane, ali još uvijek realne moći.

Nakon istupa predsjednika Milanovića s eksplicitnim optužbama o prietnjama generalu Kundidu, ime Frke Petešića izbilo je u fokus javnosti, a reakcije Andreja Plenkovića koje donose mediji ističući da je “Plenković pobjesnio” da “ne da na fenomenalnog Frku Petešića” svemu daje tragičnu dimenziju stanja hrvatske državne politike.

Prije toga, nešto manje burno, ali neusporedivo zloćudnije u visokopozicioniranim zagrebačkim krugovima spominje se opet ime Zvonimira Frke Petešića kao prezentera politike svjesnog, a podmuklog žrtvovanja hrvatskog naroda u BiH na najslužbenijem mogućem formatu, o čemu sam ne mogavši navesti točne detalje, napisao tekst na Substacku. U međuvremenu mi je iz više neovisnih izvora potvrđeno da je Frka Petešić rekao da je hrvatski narod u BiH kolateral strateškog savezništva s Bošnjacima, da je to državna politika i da u konačnici Hrvati BiH imaju izbor naseliti se u Hrvatskoj. Tekst sa sadržajem govora Frke Petešića na tom sastanku je dostupan na substacku, ali i na mojoj facebook stranici.

Tko je Frka Petešić da s pozicije državnog autoriteta polaže pravo na povijesnu eliminaciju hrvatskog naroda s prostora na kojemu su uspjeli opstati pod nekoliko stoljeća turske vlasti, usprkos silnim nasrtajima kroz prošlost i do danas, na tlu natopljenom rijekama nedužne i junačke krvi, otkud tom čovjeku moć tako se postavljati ili po Milanovićevim riječima prijetiti proslavljenom ratniku na čelu Glavnog stožera HV?

Dakle, tko je Zvonimir Frka Petešić?

Nakon dugogodišnjeg vegetiranja po diplomatskim uredima novouspostavljene države, gdje iz objektivnih razloga kriteriji selekcije nisu mogli biti strogi, pa ni minimalno primjereni, dospio je u misiju RH u Bruxellesu, gdje je boravio tijekom razdoblja pregovora RH o pristupanju EU baveći se navodno komuniciranjem. Kakvim komuniciranjem i s kakvim stručnim referencama nejasno je s obzirom na dostupne podatke o njegovom obrazovanju.

U ime Hrvatske između 2008. i 2011. na čelu nacionalnog tijela je suradnju s tom misijom koordinirala Vesna Pusić. Vesna Pusić ga je kao svoj kadar predložila Milanoviću i Josipoviću za veleposlanika u Maroku, gdje je boravio između 2013. i 2017. a nakon toga ga Plenković imenuje šefom svoga Ureda. Prema svjedočenjima, zbližili su se u misiji RH u Bruxellesu, a svjedoci događaja tvrde već u veleposlanstvu u Parizu.

Kad se iz današnje perspektive pogledaju “pojačanja” koja je Plenković doveo u HDZ i na visoke državne pozicije, a baš sva u red svojih najodanijih suradnika, lako je uočiti da su praktično svi prethodno bili, ili članovi Pusić-Čačićevog HNS-a ili iz te neposredne blizine istoga političkog profila.

Je li sad barem malo logičnije da Zvonimir Frka Petešić zastupa nestanak hrvatskog naroda u BiH, kad se njegov politički profil dovede u blisku vezu s Vesnom Pusić, koja je višestruko i službeno optuživala Hrvatsku za agresiju na BiH!?

Trebalo bi biti svakome jasno, logično i prirodno, a i davnašnja svjedočenja “komunjare” Milanovića o krajnje rigidnim i ružnim stavovima karijernog diplomata Plenkovića o HDZ-u i Franji Tuđmanu, poprimaju izrazitu vjerodostojnost, jer racionalna analiza svakodnevnice će pokazati Plenkovićevu sustavnu i daleko rigidniju praktičnu negaciju Tuđmanizma od bilo kakve nekadašnje riječi, pri čemu pozivanje na Tuđmana poprima dimenzije čistoga ruganja.

Nejasno je i neprirodno da i dalje, doduše značajno manje, bilo tko može smatrati Frku Petešića i niz sličnih tipova, profilno identičnih klonova oko Plenkovića, s tim, a prije svega njega samoga gledati kao nekakvog pučkog desnog centristu i Tuđmanista, jedinom branom pred ultraljevičarima iz Europe i u Hrvatskoj pred skupinom Možemo, Plenkovića jedinim jamcem opstanka i razvoja hrvatskog naroda pred tim opasnostima.

To poprima karikaturalnu formu i sadržaj, pri čemu statisti iz raznih braniteljskih struktura i tzv. “utemeljitelji” uz takve državne politike i “političare”, sve sigurnije obične povjerenike Boga pitaj čije, svakako ne nekoga naklonjenog hrvatskom narodu, djeluju groteskno.

Model ponašanja Frke Petešića prema hrvatskom ratniku i generalu, načelniku GS HV Kundidu, koga je predsjednik Milanović iznio pred naciju, neovisno kakav tko ima politički odnos prema Milanoviću, na žalost djeluje izrazito prepoznatljivo i uvjerljivo, toliko da je to postavljeno u formi nekakvog nacionalnog kviza s ponuđenim svim mogućim osobama iz političkog života, golema većina bi zaokružila Plenkovića.

Jer, nitko živ ne misli da Frka Petešić ima političku osobnost, ako ikakvu javnu uopće ima.

Nema.

Nikad nije bio i po profilu ne može biti.

Što to u biti znači?

To upućuje na golemu metastaziranu antihrvatsku urotu,, sustavno preotimanje države sa potpuno suspektnim ciljem i namjerama, gdje izvođači sveopćom kontrolom zasnovanoj na nezamislivom lumperaju s nacionalnim resursima i otimajući perspektivu generacijama Hrvata sutrašnjice za održavanje iluzija kojima se prikriva ta urota, doslovno uništavaju hrvatski narod u ime bezlične države i “demokracije”, o čemu sam toliko puta govorio i pisao, analizirajući model paralelnog ilegalnog i nelegitimnog odlučivanja koji primjennuje Andrej Plenković.

Već sam u mnogo navrata u emisijama, što kao urednik i voditelj, što kao gost, te u nizu iscrpnih analiza dokazivao da u Hrvatskoj imamo iznimno opasan paralelni model upravljanja zemljom, kojim je Andrej Plenković potpuno instrumentalizirao državu u gotovo svim segmentima preko najužega kruga suradnika bez ikakvog izbornog i političkog legitimiteta, zatim preko goleme strukture savjetnika i imenovanih kadrova osigurača u svim ministarstvima, javnim kompanijama i agencijama, ali i preko potpuno nelegalnih grupa i pojedinaca tzv. lobista često vrlo dvojbenog profila s mutnim karijernim putovima i rukopisima. Točno po modelu funkcioniranja EU, s golemim instrumentaliziranim administrativnim, silno preplaćenim aparatom stotina tisuća parazita, koji umjesto služenja, kontroliraju i nadziru, uz ucjepljene i usvojene laži o svojoj misiji za koju ih se stotinama tisuća većinom tzv. građanskih projekata priprema za ulogu parazita, a uz to onda obavezuje silnom motivacijom egzistencijalne naravi i opstanka u tim ulogama, crpeći krv i život iz europskih nacija.

Plenković je taj model u potpunosti preslikao na Hrvatsku, delegirajući golemu prisvojenu moć na armiju beskrupoloznih mediokriteta kojima baš ništa nije sveto i vrijedno moralnog preispitivanja.

Isticao sam dokazujući na nizu primjere da je to ključni uzrok tolike potrošnje ministara, koji su u pravilu služili kao personalno pokriće za takav upravljački model, snoseći često odgovornost, pa i kaznenu, za izvršavanje bezbrojnih mutnih naloga, koje je Plenković operativmo delegirao na njih preko svojih službenih i neslužbenih suradnika iz sjene. Ministri koji su dopustili da im se nametne takav model su u velikoj mjeri nastradali, potrošeni i odbačeni, sve se svodilo na floskulu o političkoj odgovornosti ili na “ neovisnost institucija”, pogotovo pravosuđa.

U takvom modelu je baš paralelnom realnom moći i golemom potrošnjom ljudi Andrej Plenković uvijek ostajao čist i nedodirljiv.

Bar je tako model osmišljen.

Druga je stvar što odavno više nitko ne vjeruje u njegovu čistoću i nedužnost, jer toliko “slučajnih” ispada, kriminala, nevjerojatnih lopovluka neusporedivih po izvedbenoj drskosti, tipa Škugor i po nizu nevjerojatnih odluka s evidentnim štetama u iznosima stotina milijuna eura, toliko otvorenog prjezira spram zakonskim obvezama i prema normalnom funkcioniranju državnih institucija i cijelih sektora, prema zdravom razumu i dobroj praksi odgovornosti u upravljanju općim dobrom, ali i po očitom uvjerenju da su svi ti protagonisti zaštićeni najvišom mogućom državnom moći, ni najzaluđenijim sljedbenicima više nitko živ ne može predstavljati nečim što se događalo i događa mimo Plenkovića.

To je jasno kao dan.

Dakle, Frka Petešić je Andrej Plenković.

Kako se i što je najvažnije, tko može suprotstaviti toj nevjerojatnoj uroti i njenim bezprizornim nositeljima?

U ovom trenutku su to Milanović i Domovinski pokret.

Nitko drugi nema trenutno tu mogućnost.

Milanović zato što ima ogroman politički legitimitet, utjecaj na neke ključne državne politike i što je najvažnije, prgav karakter i iskustvo da zna kako se tome ne može suprotstaviti pristajući na zakonski poredak, koji je modificiran za provođenje urote i paralizu svakog pokušaja osporavanja tih političkih procesa pristajući na njihove propisane modele.

Milanović vrlo dobro zna manjkavosti sustava koje je i sam djelimično gradio, još više ignorirao dok ga se nisu ticale ili dok su mu pogodovale, zna rupe u njemu, a zna s kim i s čim ima posla. Uz to prjezire podmuklo djelovanje.

Domovinski pokret ima formalnu moć, bez koje bi urota i paralelni model upravljanja ostali bez kakvog takvog pokrića, koje urotnici ne smiju ignorirati i od kojega im zavise namjere i opstanak.

Milanović je u aktualnom slučaju slanja vojske na mimohod Saveza voljnih, ratne kampanje za rat s Rusijom, pred povijesno posrnulim Macronom, formalnom zakonskom pokriću, rupici koju je izgradio Krstičević u prvoj Plenkovićevoj vladi, pretpostavio autoritet vrhovnog zapovjednika i u ovom slučaju suvereniste, lucidno tipujući na nejasno definirana ustavno-zakonska rješenja o odnosu zapovjedanja i odlučivanja, koji odbija uvlačiti Hrvatsku u mutne aranžmane tradicionalnih hrvatskih neprijatelja Velike Britanije i Francuske, ovaj put upakiranih u saveznike u sklopu potpuno nelegalanog Saveza voljnih, kako smo i naglasili – formata uvlačenja Europe u rat s Rusijom i stvaranja društvene klime, s elementima izazivanja toga rata, koji su uspješno isprobani ukrajinskim događajem na Majdanu i nakon njega.

Je li preteška kvalifikacija „tradicionalnih hrvatskih neprijatelja“?

Pronađite jednu jedinu situaciju i međunarodno stanje od 1990. godine do danas koje bi uz najbolju volju netko mogao prikazati kao sklonost, čak i kao objektivnost UK i Francuske prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu u BiH.

Nema toga.

Iako je Milanović jasno ukazao na prozirnu prijetvornost Plenkovićevog strateškog savezništva s Francuskom, iz nekih razloga nije naveo, po mom mišljenju najvažnije.

Zašto je Macron ignorirao hrvatski poziv francuskoj vojci da sudjeluje na mimohodu povodom Dana pobjede?

Odgovor je jednostavan.

Nije mu u interesu mjenjati stoljetne partnerske odnose sa Srbijom, partnerstvo u kome je presudno skuhana prva Jugoslavija, protiv čije vojne agresije Republika Hrvatska slavi tu pobjedu, čime Macron pod Plenkovićevim “europskim” plaštom u biti konzistentno nastavlja francuske politike iz 1991. godine, koje su upravo s britanskim državnim politikama pred očima cijeloga svijeta bile izrazito na strani agresora i potpuno antihrvatske. Utoliko je današnje “strateško partnerstvo” s takvima - ruganje u mozak i oči hrvatskom narodu.

To nikakva zakonska rupa ili forma ne može prikriti, a stotine nekadašnjih i današnjih ostarjelih Tuđmanovih pretorijanaca, koji Milanovića i nikoga s ljevice ni nacrtane nisu mogli vidjeti, javili su mi se nakon što sam javno podržao Milanovića i svi su stali snažno iza njegove odluke i njega samoga.

Ako još ikoga u HDZ-u ima tko razmišlja o stranci, ali i o njenoj davnašnjoj državnoj baštini, to bi ga jako moralo zamisliti.

S ovom reakcijom se i Milanović doveo na opasan teren.

S jedne strane, ljudi žele vjerovati da je njegova reakcija motivirana istinskim suverenističkim refleksom, kakve je naznake podosta puta dao naslutiti na funkciji predsjednika Republike, ali su iz različitih razloga često poprimale samo konačan dojam ad hoc reakcije, a u mnogim situacijama, iako na prvi pogled kontradiktorno, bile su spasonosne upravo za Plenkovića i urotnike.

Zato se puno opreznih ljudi pita nije li i ovo, iako efektna s državničkim okusom, manipulativna slastica za narod, sračunata za skretanje pozornosti sa, za Plenkovića, vrlo opasnog fokusa javnosti nakon Dabrinog govora u Hrvatskom saboru a posebno nakon provaljivanja zastrašujućih stavova Frke Petešića o planiranoj izdaji hrvatskog naroda u BiH, i u cjelini?

S druge strane, hoće li to preusmjeravanje fokusa dopustiti Domovinski pokret od koga ovisi Plenkovićeva vlast, ali i uspješni nastavak realizacije eksplicitnog projekta izdaje, koji je, da se ne lažemo, umjesto Plenkovića iznio Frka Petešić. Valja naglasiti da je neusporedivo lakše blokirati medijski prostor djelovanju Domovinskog pokreta nego Milanoviću, pa je utoliko na njemu veća odgovornost za demontažu razornog sustava Andreja Plenkovića.

Suočena s nizom nevjerojatnih udara na same temelje hrvatske državnosti, nacionalna, kršćanska i narodna Hrvatska nikako ne smije nasjedati na manipulativne finte Plenkovića i njegove sljedbe, koji svoje duboko antihrvatske politike godinama prikrivaju plašenjem naroda “komunjarana” i ljevičarima upirući prstom u Plenkovićeve blizance u „Možemo“ i karikaturalne antife, koji im služe kao savršen javni alibi za ostvarivanje potpuno istih ciljeva koje za razliku od Plenkovića, „Možemo“ otvoreno komunicira.

Nema opasnije situacije od iluzije da vuk čuva ovce.

Hoće li i ova situacija oko slanja vojske u Pariz na kraju ispasti sukob privremenog karaktera, koji će u konačnici najviše koristiti Plenkoviću i odvući opasne zahtjeve Domovinskog pokreta, s nevjerojatnom provalom Plenkovićevih namjera kroz istup Frke Petešića o politici prema Hrvatima u BiH, u ljetno razdoblje, pa u zaborav, ostaje za vidjeti. Kad bukvalno pola Zagreba u nevjerici komentira riječi eksplicitne izdaje, koje se nesumnjivo mogu organski povezati s Plenkovićem, onda sigurno to zna i Milanović, ali i svi sudionici političkog života.

Tu priču iz zagrebačkih, a već vrlo vjerojatno i iz svehrvatskih kuloara i osobnih kontakata treba prenijeti u Hrvatski sabor i pred kamere, da hrvatski narod čuje i da se upozna sa sudbinskim inženjeringom koji su mu pripremili tragikomični povjerenici tuđih ciljeva i interesa usidreni na deklarativnoj platformi hrvatske državne baštine. Prezentacija Frke Petešića o državnoj političkoj strategiji prema Hrvatima BiH je političko strijeljanje svakog živog Kundida, svakog hrvatskog ratnika i ratnog veterana, i ponovno ubijanje tisuća i tisuća mrtvih Hrvata na stoljetnom putu slobode hrvatskog naroda. Tu Plenkovićevu političku namjeru treba istjerati pred oči Hrvatskoj, a ima neke povijesne ironije i pravice u tome da to mogu i da pokazuju spremnost na to u ovom trenutku hrvatski „partizan“ Milanović i hrvatske „ustaše“ u Domovinskom pokretu, makar se kasnije poubijali.

Kako stvoriti frontu protiv antihrvatske urote, front i savezništvo partizana i ustaša?

To u ovakvim odnosima može samo predsjednik Milanović institutom Izvanredne sjednice Hrvatskog sabora.

Pa da vidimo radi li se o igri, ili o ozbiljnom pokušaju sređivanja stvari u Republici Hrvatskoj?

Share

Share

Danas ćemo poštovani čitatelji jednom opasnom političkom scenom, koju po posljedicama možemo usporediti s ruskim ruletom s nabijenih pet od šest komora u koltu i nazvati ju hrvatskim političkim ruletom, testirati vaše istinske političke poglede, razmišljanja i povjerenje u aktualni politički poredak u zemlji i u sudionike vlasti i oporbe.

Iznijet ću vama, a nadam se vi svima koji su vam dostupni, tu scenu ruleta, pri čemu u ovom slučaju hrvatskog političkog ruleta s nabijenih pet od šest komora kolta, cijev nije naslonjena na glavu igrača, nego u glave stotina tisuća Hrvata.

Ovo je takva igra, cijev je na vašoj glavi, okidač u tuđim rukama.

Ja ću vam iznijeti detalje događaja, a neću potvrditi ni negirati da se stvarno dogodilo to što ćete pročitati kao informaciju sa sastanka najviših državnih dužnosnika i njihovih izaslanika. Ostavit ćemo vama da ocjenite preko serije pitanja ispod te kratke “insajderske informacije” mogućnost zaključiti je li se to što sam naveo stvarno dogodilo, tko bi mogli biti sudionici i čija bi to politika mogla biti ili jest, ovisno o vašoj procjeni.

Napominjem da se u slučaju da ocjenite ovo što iznosim istinitim događajem, ovdje radi o igri sa sudbinom Dalmacije, Dubrovnika do Prevlake, s tim i cijele Hrvatske kakvu danas imamo, da ni ne spominjem hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.

Zato pažljivo pročitajte ovo što ću iznijeti, zatim proučite pitanja ispod teksta, odgovorite sami sebi na ta pitanja, drugima s kojima komunicirate, ovdje na Substacku ili na mojoj fb stranici.

U ovom slučaju dopuštam i portalima preuzimanje ovog “hrvatskog političkog ruleta”.

Priča ide ovako:

Na službenom sastanku u središtu Zagreba, koji se dogodio unazad deset, petnaest dana sastala su se politička izaslanstva hrvatskih stranaka razgovarati o državnoj politici o Bosni i Hercegovini, o Hrvatima u toj zemlji. Na sastanku su bili i visoki državni funkcioneri, te izaslanik jednoga od dvojice najutjecajnih nositelja državnih funkcija.

Bilo je sedam ljudi.

Taj izaslanik, iako nema nikakav izborni politički legitimitet, a značaj i uloga mu isključivo zavisi o volji njegovog šefa, iznio je sudionicima političku platformu koju je nazvao hrvatskom državnom strateškom politikom.

Ovo je rekao:

Nama su Bošnjaci strateški izbor i partneri, ne smijemo ih ničim iritirati. Moramo voditi računa da bi u slučaju da mi nemamo razumijevanja za njih, oni lako mogli ući u savez sa Srbijom i Srbima, što bi bila za nas strateški izgubljena pozicija.

Zato s Turskom razvijamo blisku suradnju i s glavnim europskim državama.

Amerika i Trump nisu opcija, Amerika nikada nije bila slabija, na njih ne smijemo računati.

Mi smo ozbiljna država, tako nas gledaju u Europi, nas Nijemci pitaju za mišljenje. Zato nismo reagirali na ovo što spominjete, na te poruke britanskog veleposlanika u BiH, da neće biti nikakve konstitutivnosti naroda i da se na europskom putu Hrvati moraju odreći konstitutivnosti.

Gdje bi prispjeli kad bi skakali na svako zujanje muhe ili na istupe trećerazrednih političkih predstavnika?

To ozbiljne i ugledne državne vlasti ne rade, a mi imamo izuzetno visok ugled.

U tom strateškom opredjeljenju prema Bošnjacima, hrvatski narod u BiH je kolateral.

Hrvati imaju izbor za razliku od Bošnjaka.

Mi u Republici Hrvatskoj možemo bez problema primiti milijun ljudi.

Važno je razumijevanje za te političke procese, a ne iskakanje s prijedlozima i porukama, koje antagoniziraju Bošnjake prema nama, kojima ih iritiramo i odbijamo od sebe.

Isključivo u tom pravcu se moraju usmjeravati naše politike, javni istupi i opća klima u Hrvatskoj.

PITANJA:

1. Je li po vašem mišljenju bilo ovakvog sastanka na kojemu je s najviše razine državne vlasti iznesena ovakva politička strategija, je li s obzirom na dugogodišnje državne politike uopće moguće očekivati ovakve stavove i ovakvu državnu politiku?

2. Koji od dva navedena visokopozicionirana, a neizabrana funkcionera, je iznio ovakav stav:

a) Orsat Miljenić, šef Ureda Predsjednika Republike

b) Zvonimir Frka Petešić, šef Ureda Predsjednika Vlade

3. Koje političke stranke i njihovi predstavnici su od navedenih sudjelovali na ovom sastanku:

a) SDP i Možemo

b) HDZ i Domovinski pokret

c) Saborski zastupnici nacionalnih manjina i izaslanstvo Predsjednika Republike

d) Saborski zastupnici nacionalnih manjina i izaslanstvo Predsjednika Vlade

e) Domino, Most i nezavisni saborski zastupnici s izaslanstvom Predsjednika Republike

f) Domino, Most i nezavisni zastupnici s izaslanstvom Predsjednika Vlade

g) DRITO i predstavnici liberalnih centrističkih stranaka iz oporbe s izaslanstvom Predsjednika Republike

h) DRITO i predstavnici liberalnih centrističkih stranaka iz oporbe s izaslanstvom Predsjednika Vlade

4. Smiju li, usprkos toga što je ovaj službeni sastanak bio zatvorenoga tipa, zbog značaja i sadržaja iznesene državne političke strategije, sudionici sastanka šutjeti o tome u javnosti ili bi morali zahtjevati od prezentera ovakve politike, iznošenje izrečenoga hrvatskom narodu putem javnih medija?

5. Bi li sudionici neistomišljenici trebali javno zatražiti od stranke, koju je predstavljao izaslanik prezenter ovakve politike, obavezno iznošenje i očitovanje pred cjelokupnim hrvatskim narodom o iznesenoj državnoj strategiji?

6. Je li po vašem mišljenju nacionalni imperativ da sudionici sastanka neistomišljenici, kao politička stranka, iznesu pred javnost to što im je izneseno kao državna politička strategija prema BiH ukoliko to na javni poziv odbije iznijeti politička stranka prezentera takve politike ili njegov šef?

7. Kako bi vi kvalificirali ovakvu namjeru i nositelje iznesene državne političke strategije?

8. Je li moguće očekivati da bi većina hrvatskog naroda u Hrvatskoj, BiH i u svijetu poduprla ovakvu državnu politiku?

9. Treba li i kako kazniti ovakvu političku namjeru ili takav pristup treba nagraditi političkom i javnom potporom?

10. Ako ocjenjujete istinitom ovo što sam iznio i ovako iznesenu državnu politiku, smatrate li mogućim opstanak Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda i je li u perspektivi od narednih 50 godina ili manje, moguće sačuvati današnju Republiku Hrvatsku cjelovitom, pogotovo s Dalmacijom, dolinom i ušćem Neretve i Dubrovnikom?

11. Je li sukladno svemu, pitanje statusa Hrvata u BiH vanjsko-političko pitanje ili pitanje od najvišega unutarnjo-političkog državnog značaja Republike Hrvatske?

Za kraj, ako ocjenjujete ovo što sam iznio neistinitim, fikcijom i svojevrsnim poticajnim javnim testom za ozbiljnije preispitivanje politika kojima svjedočimo svaki dan, u svemu i godinama unazad, volio bih da ova pitanja i ovo što sam iznio ostanu pri mislima i na umu svakome hrvatskom čovjeku kao signal za uzbunu i ozbiljno razmišljanje o ljudima kojima u međustranačkim borbama, svrstavanjima i i njihovom ponašanju na pozicijama na kojima se odlučuje o našoj sadašnjosti i budućnosti naše djece, ne zanemarujući stvarno djelovanje tih ljudi i propitkivanje rezultata njihovoga djelovanja.

Naročito ako se radi o pitanjima koja se desetljećima ne rješavaju, kao pitanje statusa hrvatskog naroda u BiH.

Pogotovo ako je istina ovo što sam iznio.

Dok to ne doznamo od mogućih stvarnih sudionika, procjenite sami je li istina ili nije, pa se shodno tome i postavite prema svemu, ali – nemojte nikako izneseno i ovaj test odgovornosti zanemariti i smatrati igrom, iako vas se dnevno bombardira igrama u javnom i političkom prostoru. Nije sve igra.

Share

Subscribe now

Već odavno postaje zabrinjavajući očiti neugodno pretežiti strah medija i politika u Hrvatskoj, uz vrlo rijetke iznimke, od isticanja stavova, očekivanja i zahtjeva racionalno posve normalnih i prirodnih narodu sa svojom državom i sviješću o svojoj slobodi. Taj opasni, a znakoviti strah, znakoviti zato što svjedoči o karakteru državne vlasti i državnom sustavnom utjecaju na opću atmosferu u društvu, vidi se doslovno na svakom pitanju, koje se tiče hrvatske nacije i nacionalnog interesa, od identiteta do vanjskopolitičkih ciljeva i interesa.

A to se očito svjesno, sustavno i sa sve većom kontrolom javnosti nastoji kompenzirati ispraznicama i formuliranjem javnih politika, koje nigdje ne započinju i nigdje nikada ne završavaju, nemaju obranjivo izvorište, niti mjerljiv cilj i svrhu, u pravilu koriste fluidne i općenite pojmove i za najkonkretnije probleme, stvaraju dehumanizirani metajezični izražajni okvir bez ikakvog značenja, što samo po sebi onda potpuno oslobađa vlast od svake nacionalne odgovornosti a uporno medijskim instrumentarijem održava fokus na nebitnostima stvarajući manipulativni dojam važnosti takvih rasprava i politika.

Dovoljno je samo pažljivo pogledati terminološki kontekst navodnih javnih polemika, sukoba političke vlasti i opozicije, čak i najradikalnijih poruka u tom javnom diskursu, pa se s lakoćom može uočiti da se bit sukoba nikada, ili iznimno rijetko, ne odnosi na trajnije perspektive hrvatskog naroda, da se sve svodi na borbu za trenutnu vlast i pravo na sudjelovanje u korporativnim upravljačkim bonusima.

Kompletan društveni poredak počiva na tom modelu javnosti i funkcioniranja.

Kao rijetko što je taj model ogolila rasprava nametnuta Dabrinim govorom u Hrvatskom saboru o hrvatskoj nacionalnoj politici u, i oko BiH, iz koje su iznjedrene deklaracije, rezolucije, sukobi, najave i dvojbe, a sve se u krajnjem slučaju u javnom prostoru pretežito svelo na to što se ne smije ili ne može, umjesto na bit stvari - što se mora, silovito prisiljavajući nositelje konkretnih i zbiljski nužnih prijedloga i zahtjeva na odustajanje i pristanak na formu ispraznosti i manipulacije.

Upravo na ovome “što se ne smije i ne može” nasuprot ovoga “što se mora” razlikuju se korporacija i nacionalna država.

Korporacija može biti stabilna, pokazivati dobre statističke pokazatelje, većinom se ne znaju pravi interesi i njihovi stvarni kreatori i nalogodavci, na čelu korporacije je uprava, direktor i pomoćnici koji moraju slijediti politike i ostvarivati ciljeve stvarnih vlasnika, obično skrivenih ili dislociranih, ponaša se i djeluje u propisanim okvirima s izgrađenim zaštitnim pravnim i operativnim omotačem za svako pitanje ili pokušaj proboja drugačijih interesa i konkurencije, a s druge strane nacionalnom državom upravlja vlada, vlasnici i ciljevi su poznati, poznate su i vrijednosti, koje nisu za razmjenu ili prodaju i kojima je podređeno kompletno upravljanje s vrlo egzaktnim projekcijama nacionalnih očekivanja.

Korporacijom se može upravljati s bilo kojega nedostupnog mjesta na svijetu, što znači da usprkos tome što djeluje u Hrvatskoj, njen stvarni mozak, kreativni i interesni centar može biti u Švicarskoj ili Nizozemskoj kao u slučaju Agrokora ili kasnije Fortenove, dok se državom, ako djeluje kao nacionalna država ne može upravljati niotkuda izuzev s njenoga teritorija i iz neposredne dostupnosti njenim vlasnicima, pripadnicima naroda.

Odgovornost za upravljanje je isključivo povezana s pravnom pozicijom korporacije ili države, pa je utoliko neprihvatljivo svođenje države na korporaciju.

Direktori korporacije za svoj rad bivaju nagrađeni bonusima, važni su im jedino trenutni pokazatelji poslovanja, a za dobre pokazatelje koji skrivenim vlasnicima donose dobit i osiguravaju zacrtane projekcije smiju sve, nema ničega svetog i nedopuštenog, dok vlade i nacionalni državni predstavnici sve što ostvaruju u realnom vremenu moraju uvijek usmjeravati u funkciju trajne naravi s multipliciranjem koristi i potencijala nacije, o čemu u regularnim a ne manipulativnim okolnostima odlučuju vlasnici na „skupštini dioničara“ najmanje jednom u četiri godine.

Izvan svake sumnje, analiza najvažnijih specifičnih nacionalnih pitanja i stanja u već dugom razdoblju će pokazati da se hrvatska država sustavno pretvara u korporaciju, njena vlada i državna uprava u korporativnu upravu, s modelima politika i djelovanja, koje sa stvarnim vrijednostima, poviješću i stvarnom razvojnom perspektivom hrvatske nacije nemaju dodirnih točaka, izuzev kad te nacionalne vrijednosti i perspektive uprava u pravilu prikriveno koristi za ostvarivanje što većih bonusa.

To je pravac kojim se Republika Hrvatska umjesto u stabilnu i snažnu nacionalnu državu preusmjerava u korporaciju, koja funkcionira na međunarodnom tržištu primjereno svojim međunarodno usporedivim tržišnim proporcijama, nužno pristajući biti pod-pod-pod izvođač globalnih političkih industrija.

U tom korporativnom profilu i s takvom paradigmom vlast ili menadžment nužno moraju daleko više voditi računa o interesima i volji centara globalne moći i inozemnih korporacija kojima su podizvođači projekata, svodeći u javnom i političkom prostoru pojam države na pojam i svrhu vlasti.

Zato u Hrvatskoj godinama imamo potpunu interpretativnu istoznačnicu države i vlasti, pri čemu više nitko ne govori o stabilnoj nacionalnoj državi, već jedino i samo o stabilnoj vlasti koja upravlja državom korporacijom.

Taj koncept u prvi plan ističe europske fondove i europska sredstva, privremenu i nekritičku korist mjerenu statističkim pokazateljima trenutnog stanja ili perspektive vezane za takve modele financiranja, rasta BDP-a i socijalnih mogućnosti “građana“, pri čemu je ovdje nužno koristiti pojam “građani”, zbog toga što sintagma nacionalnog interesa nije mjerljiva samo statistikom stanja vlasti, nego egzaktnim projekcijama nacionalnih očekivanja.

Naime, zbog boljeg socijalnog statusa građanina ili zbog veće kupovne ili prihodovne moći, ni jedan Hrvat uopće nije trebao vlastitu državu, pogotovo bi bilo besmisleno tijekom povijesti toliko puta plaćati tako strašnu cijenu, pa opet 1991. i 1992. godine u Hrvatskoj i BiH, niti je takva cijena bila primjerena svrsi ostvarivanjem demokracije same po sebi, da se država i državnost mogla i može svesti samo na to što kao vrhunske rezultate svakodnevno predstavlja Plenković tijekom zadnjih deset godina. U pravilu i prema nizu provjerljivih dokaza su Hrvati sve to mogli daleko bezbolnije ostvariti kao građani na stotine mjesta u svijetu, pa im ni ovakva vlast ni njene projekcije uopće nisu bili potrebni.

Tipičan pristup takvog korporativnog upravljanja državom i banalizacije državnih politika je Plenkovićevo isticanje da nikada nitko prije njega nije toliko pomogao Hrvatima BiH, ističući pri tome bisage sa sedla na leđima političkog magarca Zvonka Milasa.

Korporacija i nacionalno u tom modelu jedno drugo isključuju, prvenstveno zbog toga što je deklarativno nacija vlasnik korporacije, koga se upravo korporativnim modelima utjecaja na strukturu javnosti, medija i politika, totalno razvlastilo i sustavno apstraktno individualzira u građanskoj dezintegrativnoj paradigmi, što je perspektiva koja nije određena konkretnim i specifičnim prostorom, poviješću, narodom, kulturom, tradicijom i što je najbitnije - specifičnim prednostima u međunarodnoj trajnoj konkurenciji.

Možda ništa kao političko pitanje statusa Hrvata u BiH ne otkriva korporativnu narav aktualne hrvatske države i menadžersku narav vlasti.

Reakcije na Dabrin govor prepoznatljiv po sintagmi “Sjedinjene Države Bosne i Hercegovine” i pozivom da se Republika Hrvatska potpuno usmjeri ka Donaldu Trumpu i njegovoj administraciju umjesto na evidentno neprijateljske “savezničke europske politike”, zatim histerične reakcije zbog u biti potpuno benigne “dvije izborne jedinice” u objavljenom prijedlogu Deklaracije, a zatim jednako neprijateljski odnos cijeloga pretežitoga javnog poretka prema još benignijem prijedlogu Rezolucije, prilično zorno svakome govore da se danas u Hrvatskoj smije sve - samo ne ništa racionalno i nacionalno bitno.

Isto tako, vrlo vidljiva udaljenost i komunikacijsko odustajanje u Deklaraciji i Rezoluciji Domovinskog pokreta od izvornog Dabrinog stava o “Sjedinjenim Državama BiH”, s krajnje ružnim nasrtajima na Penavu i gl. tajnika Baraća, ukazuju da se na njih vrše rijetko viđeni pritisci, ne samo javni.

Je li u pozadini tih pritisaka i takvog shizofrenog neprijateljstva, ponajprije s tzv. komentatorskih ljevičarskih pozicije, gdje je za potrebe trenutka “uskrsnuo” i tragikomični Davor Butković, odričući se prežderavanja po restoranima za “recenzije”, samo zahtjev za hrvatskom republikom u BiH, ili se u toj hajci skriva paničan strah od bilo kakve političke protrumpovske klime u zemlji, nije posve jasno, ali i jedna i druga mogućnost zorno ukazuje da je središte hrvatske pseudodržavne korporacije - negdje izvan zemlje.

Sama činjenica da se usprkos izrazito uočljivog odustajanja od programske najave Sjedinjenih Država BiH nastavilo s histerijom protiv DP, očito je rezultirala pojavom i masovnim dijeljenjem komunikacijskim kanalima izvornoga prijedloga Rezolucije, kolokvijalno “Dabrine rezolucije”, što govori da postoji ozbiljan otpor toj korporativnoj Hrvatskoj i da se više neće moći računati na gušenje i slamanje ozbiljnih državno-političkih stavova i zahtjeva. Plenkoviću je gadan problem činjenica da mu se taj otpor sustavno već iz Domovinskog pokreta javlja mjesecima, i to na iznimno bitnim i za njega strahovito opasnim nacionalnim pitanjima.

Baš danas, na Dan antifašističke borbe, ozakonjenoga redikuloznog i ponižavajućega praznika u suvremenoj Hrvatskoj, antipoda nacionalne slobode, nad Plenkovićevim vratom lebdi “sjekira” sa zahtjevom kriminalizacije svih totalitarizama, koji je on izrazito glatko i izrazito prozirno odbio. Ako tome dodamo njegovu primjedbu na političku zastupljenost Hrvata izvan Hrvatske, pa ponudu koju su mu opet iz DP kresnuli pod noge u Hrvatskom saboru a on se ušutio nakon toga, izbjegavanje minute šutnje u Hrvatskom saboru žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pri čemu ova sveopća histerija oko prijedloga preispitivanja državne politike prema BiH i prije svega Hrvatima u BiH, već ukazuje na paniku i zastrašujuću dvoličnost u njegovome državnom djelovanju, jasno je da se ove politike Domovinskog pokreta ne mogu više nastojati kompromitirati Dabrom golim do pojasa s puškom u rukama, njegovim bećarlukom koji očito narod voli više od prijetvornih salonskih mediokriteta ili nekim njegovim soliranjem, već da se radi o sustavnom i osmišljenom programskom modelu djelovanja Penavine skupine nakon procjene odnosa, uloga i dobiti poslije dvije godine suradnje i s vrlo moguće precizno podijeljenim ulogama u toj skupini.

I jasno je da usprkos javne percepcije o neukim tipovima, kojoj su i sami svojski doprinosili godinama unazad, Domovinski pokret upravo preko spomenutih inicijativa, koje se prijeteći nadvijaju nad Plenkovićevom teško uzdrmanom vjerodostojnošću i samo je pitanje dana kad će mu ih “slavonski kauboji” tresnuti na stol s porukom - uzmi ili ostavi sve, pokazuje da nisu ni izbliza bez potpore puno učenijih i pametnijih ljudi od ekipe kojom je Plenković okružen.

To potpuno mijenja sve i korporativnu pseudržavu dovodi na sam rub provalije ili na prag nacionalne države, što je samo po sebi suprotnost i smrt ovoj korporativnoj, s vjerojatno najsudbonosnijim ispitom članstvu HDZ-a, pa i projekciji budućnosti te stranke, a ne samom Plenkoviću i njegovoj nomenklaturi.

Naime, nikome više, ako izuzmemo sudionike vlasti, koji iz različitih razloga moraju ili dragovoljno izaberu slušati prigušujući savjest i minimum moralnog imperativa, te godinama pripremanim i uvježbavanim anacionalnim ljevičarsko-globalističkim militantima tipa ovih u “Možemo”, nitko, makar koliko bio genijalan prevarant, ne može prodati priču da korporativna politika u Hrvatskoj nakon Tuđmana nije izravni sudionik političkog razaranja hrvatske nacionalne komponente i državnosti u BiH.

Totalno su imbecilna uvjeravanja da će se taj razorni proces s nesumnjivim pristankom i supotpisom Zagreba zaustaviti ovakvim ili onakvim izborom na predstojećim izborima u BiH, s dvije izborne jedinice u ovakvoj državnoj konstituciji, na nekakvom “europskom putu” BiH ili s “relaksacijom odnosa s Bošnjacima”, a sve to - izbjegavanjem “radikalnih rješenja” tipa Dabrinih Sjedinjenih Država BiH.

Nije bit problema u tome hoće li Bošnjaci preglasati Hrvate ili neće, bit problema je u tome što se izbor članova Predsjedništva, kao ni najvažnijih državnih institucija u BiH nikako ne smije provoditi na neposrednim izborima po principu – jedan čovjek, jedan glas. S principom „jedan čovjek, jedan glas“, dakle jedno političko pravo, koje usput rečeno nitko zakonski ne smije i ne može osporiti, kao ni dopustiti u vidu temeljnog izbornog modela u složenim višenacionalnim državama, nemoguće je bilo kakvim izbornim modelima prevenirati majorizaciju naroda prema narodu koja počiva na brojnosti tri naprema jedan. Izvorno pravo jednoga čovjeka i jednoga glasa se može ostvarivati samo u nacionalnim republikama višenacionalnih država, u izborima za rukovodstva i predstavnička tijela tih republika, a na zajedničkoj razini se delegiraju predstavnici isključivo na temelju izborne volje u republikama, odnosno nacionalnim državama sastavnicama.

Najpodmukliji prilog nastavku proizvodnje magle hrvatskom narodu i proizvodnji potpune dezorijentacije s fatalnim ishodom u neposrednoj, ne tako dalekoj perspektivi bi bio da sad pozadinski inženjeri procesa u BiH dopuste tamošnjim Hrvatima izbor svoga člana Predsjedništva. To ništa bitno, izuzev dojmovno, ne bi promjenilo, imalo bi se “argument” o “diplomatskom utjecaju i ugledu”, a pred hrvatskim narodom bi bile nove četiri godine cementiranja zloćudnog poretka, koga će biti puno teže zaustaviti nakon nove četiri godine i tko zna u kakvim međunarodnim okolnostima, pri čemu bi bilo puno lakše banalizirati i ugušiti zahtjeve iz, na specifičan način “ilegalne Dabrine rezolucije“, teksta koga je uz stotine poruka da se radi o epohalnom sadržaju, koje sam dobio unazad tri, četiri dana kolega Ivica Granić na portalu Narod hr., s punim pravom predstavio najsnažnijom državnom nacionalnom platformom nakon Tuđmana. Igrom slučaja taj tekst je započeo cirkulirati komunikacijskim prostorom nakon tajnovitog sastanka delegacija HDZ-a i DP, formalno u uredu ministra Grlića Radmana, koji je po Plenkovićevim riječima “zadužen za vanjsku politiku” iako se ovdje radi o ultimativnom unutarnjopolitičkom pitanju hrvatske države i nacije, a na kojemu je stvarno Plenkovićevu državnu politiku predstavljao Frka Petešić, čovjek koji nikada nije imao nikakav politički legitimitet.

Ima li to veze s probojem još jedne, provjereno izvorne Rezolucije, je li to znak da su Penava i njegova ekipa politički lukaviji nego su mnogi mislili, pa su Plenkoviću svjesno dozirali testnu recepturu, pripremajući i njega i političku javnost na ono što su namjeravali od prvog trenutka mameći i njega i tzv. mainstream falš mamcima, brzo će se vidjeti. Ima li to veze s reakcijom članova rukovodstva Domovinskog pokreta i njihovih zastupnika na nešto s čime su se suočili na tom službenom sastanku, hoće li se to saznati i mora li se saznati ovisno o karakteru toga s čim su se suočili, tek ćemo vidjeti.

No, razotkrivanje je započeto i samo bi budale odustale od takve političke inicijative, koja bi uz Plenkovića, ne samo pred cijelim hrvatskim narodom, mogla vrlo lako razotkriti i stvarnu suverenističku narav antifašiste Milanovića, čak i SDP-a, koji za razliku od Možemo nije potpuno odbacio nacionalni identitet, ali i nositelje hrvatskih politika u BiH.

Bit stvari je razotkriti do kraja na pitanju sudbine dijela hrvatskog naroda, s golemim organskim udjelom u stanovništvu Republike Hrvatske, ali i iseljene Hrvatske, je li se korporativna uprava Hrvatske zbog osobnih bonusa odrekla svoga naroda, teritorija, suvereniteta i pogazila bezbrojne žrtve dovodeći u perspektivi prvo cijelu južnu Hrvatsku u izgubljen položaj, a zatim i ostatke ostataka.

Nikada do sada nakon Tuđmana nitko nije bio u poziciji napraviti takav nacionalni povijesni iskorak kao Penava, pa će uz to što se vidi da znaju lijek i da ga imaju u “Dabrinoj rezoluciji”, biti zanimljivo vidjeti imaju li političke kompaktnosti i odlučnosti iskoračiti u prostor moćne nacionalne stranke, koja nameće pravila nacionalne umjesto korporativne države, potpuno odbacujući jeftino domoljubovanje pod kak’i Radićem i uz bubnjeve bujičara.

Subscribe now

Share

Pogledajte razgovor o državnoj politici prema Bosni i Hercegovini i statusu hrvatskoga naroda. Također, o strateškoj nužnosti uključivanja Hrvata izvan Hrvatske u državni poredak zemlje preko izbornog sustava. Što Republika Hrvatska mora odmah učiniti….

Britanski veleposlanik u BiH, Julian Reilly odmah nakon emisije HTV-a Otvoreno u kojoj je državni tajnik Frane Matušić objašnjavao perspektive hrvatskog naroda u BiH na “europskom putu BiH”, uvjeravajući hrvatsku javnost u ljekovitost toga čarobnog napitka, požurio je HDZ-u BiH u Bugojnu objasniti čaroliju.

Englez k’o Englez, jedva čeka usrećiti neengleske narode.

Naročito Hrvate.

Pa je Bugojanskom Hrvatu Zeliću predstavio plan rješenja svih nacionalnih problema u BiH, počevši naravno od hrvatskih.

S obzirom na to da smo Englezima saveznici u NATO-u i u Savezu voljnih, pa razvedeni ljubavnici u EU, u braku s engleskim pajdašima Francuzima i Nijemcima, normalno je da baš nama Hrvatima naši saveznici prvima ponude rješenje.

Ne mogu više prijateljski Europejci gledati uglednog Plenkovića kako kopni od brige za Hrvate u BiH, a nemaju uglednijega saveznika od njega.

S tim i od Hrvatske, jel tako?

Pa navalili rješavati hrvatsko pitanje.

Plan je - nestanak “konstitutivnih naroda”, abra-britanabra-euroabra-macronoabra-merzabra-suljoabra i kadabra.

Zamal ne rekoh Caramba i carambita.

Svi isto.

Građano-kadabra.

Tko ne bi bio ushićen i duboko uvjeren u ispravnost pristupa inkluzivnog Britanaca, hajde pošteno recite, pogotovo kad čisto hrvatski razmislimo o silnoj privrženosti, gotovo zaljubljenosti Britanije u Hrvate?

Ljudina je predstavnik države tradicionalno prijateljski raspoložene prema Hrvatskoj, od Bleiburga, preko djelovanja britanskog kraljevskog bataljuna u Srednjoj Bosni kad je zapaljena vatra između Muslimana i Hrvata u Ahmićima i Trusini, nakon konstruktivnog savjetovanja Martića da izdrže što duže s okupacijom dok ne riješe hrvatsko pitanje u Hrvatskoj, zatim kroz djelovanje u tužiteljstvu Haškog suda, pa tijekom svih integracijskih procesa u kojima je Hrvatska nastojala pristupiti euroatlantskim savezima, postavljajući prijateljske blokade preko država proxija, da će konstitutivnost naroda nestati jer je to element kojega se “BiH mora odreći na pristupnom putu u EU”.

Eto.

Kužite li sad viziju Andreja Plenkovića, koju on zagovara snažno već deset godina i koja je spasonosna za Hrvate u BiH, ali i u Hrvatskoj?

Svi u - građane!

Nema naroda, mislim - hrvatskog naroda. Najmoderniji smo, najeuropskiji, nemamo se što blamirati k’o ovi primitivni Srbi i Bošnjaci pa se k’o krpelji zgrabiti za identitet, prošlost, tradiciju.

Baš primitivno.

Treba tim primitivcima ostaviti sve, od srednjovjekovnih kraljeva, banova, prepustiti im i Dubrovnik, sva te starinske budalaštine.

I Duvanjsko polje, i Tomislava im dati.

Povrh cijene.

I slušati Engleze.

Da nije njih ne bi bilo civilizacije u Africi i Aziji, sad bi Indijanci skakutali Amrikom, Aboriđani Australijom.

A Hrvatska bi bila u raljama ustaša i ustaške djece, pa bi Dujmović to morao analizirati.

S obzirom da je ovdje Englez u ulozi glavnog ponuditelja, padaju mi na pamet genijalne “Mućke” i antologijska družina iz londonskog Peckhama.

Samo još nisam načisto tko je u toj hrvatskoj inačici Delboy Trotter, tko biznismen u skupom odjelu Boycie jedino je sigurno kome je namjenjena uloga Brzoga.

Hrvati bi trebali biti neka vrsta kolektivnog Brzog, a Delboy i Boycie su, na smjenu Plenković i ovi Starmer-Macron-Merzovi.

Kako kad situacija nalaže.

Plenković se ubi deset godina nudeći taj europski put kao rješenje svih zahtjeva, slipsao i posjedio, oči mu gotovo iskočile od napora to ponavljajući, a nitkome ni cenat u glavu, dok se nije Britanac odlučio pomoći.

Ali drugim načinom.

Zašiljenim glogovim kolcem kroz guzicu.

Do usta.

K’o u Andrićevoj “Na Drini ćuprija“.

Britanac ima taj carski um s modelima inkluzivnog uvjeravanja. Kad ne ide u glavu, ide kroz guzicu, pa do vrata i mozga.

Da Englez nije tako efikasno objasnio, gotovo k’o Delboyu, Rodneyu i Brzom, baš k’o Boycie biznismen ekipi iz legendarnog Peckhama, džaba Plenkoviću državnički trud i nacionalno vizionarska genijalnost, nikom’ ništa ne bi bilo jasno.

Nitko mu ne bi vjerovao, niti bi ljudi kužili tu abra-britanokadabra čaroliju.

To je državništvo.

K’o u Peckhamu.

I u Mućkama.

Sad nakon Englezovog objašnjenja i razotkrivanja rješenja jednadžbe, sve je jasno na tom putu.

Čovjek bi čupao kose, ili uši ako je ćelav, kad pomisli koliko je puta stari dobri kardinal Puljić razotkrivao tu abra-britanokadabra-macrocaramba-merzabra ideju o nestajanju naroda, doduše hrvatskoga, što su mu otkrivali međunarodni skrbnici BiH.

A nitko ništa!

U ime Zlatnog teleta nudili Kardinalu - hajde, nestanite k’o pravi inkluzivni Europejci, što ste zapeli, k’o da je biti narod neko rješenje!?

Pa mu prijetili kad nije pristajao - nestat ćete i gotovo, to je europski put!

A Kardinal bosanski tvrdoglav, k’o i njegov narod diljem Bosne i Hercegovine, neće pa neće, još viče umjesto da umukne k’o mnogi kardinali po Europi, upozorava, glas čas nestane u žamoru, čas se probije do pojedinaca, pa do sve više ljudi ispod hrvatskog Sinaja.

Od Hercegovine do Posavine, od Dubrovnika do Slavonije, od Argentine, preko Europe do Australije probija se taj starački mudri glas.

I ljudi čuju.

Neće Zlatno europsko tele, ‘oće ostat primitivan starinski narod, još pod križom.

Kardinal govorio, upozoravao, europski put trajao i trajao, pa evo - došla karavana do raskrižja, samo što sad za volanom ne sjede samo Englezovi “europski putnici”, ne mogu ti Englezovi voziti bez nekoliko starinskih “primitivaca” koji čuju i slušaju starog Kardinala i huk Hipodroma.

Zajebani su ti tipovi.

Nema vožnje bez njih, a Zlatno tele ih ne zanima. I baš su onako narodni, ništa im se građansko nije zakačilo, baš ništa progresivno.

Na raskrižju zlatno europsko tele na horizontu.

Svjetluca, blješti, samo treba bos i go preko bespuća i eto ga.

A s druge strane put.

Utaban, očišćen, toliko puta provjeren u povijesti, zna se kamo vodi.

Kardinalov glas odzvanja bez prestanka - ostavite se teleta, lažu vas. Narod dijelom sluša, okuplja se sve prkosnije u stotinama tisuća, milijuni stupaju, čuje narod i sve je odlučniji stati nasuprot teladi, drugi dio, onaj inkluzivirani, ali sve malobrojniji k’o junad uporno navire za telećom eurounijskom perspektivom.

Ovom Englezovom.

I Plenkovićevom.

Del Boyovom.

Koju je Matušić tako uvjerljivo predstavio.

Gotovo k’o onaj Delboyčić iz sarajevskog Peckhama.

Glavno da smo stigli na raskrižje.

Nekako se bar to jasno vidi.

Pravci.

Ili u nestanak, ili u opstanak.

Kaže Englez - nestati će hrvatske neravnopravnosti u BiH, jer neće biti hrvatskog naroda.

Koja jednostavnost!?

Kako će narod koji ne postoji biti neravnopravan, ugrožen, razvlašćen, preglasan?

Nikako.

Nestankom se sve rješava.

Sad mi polako sviće što ovaj Lučić radi gostujući u bošnjačkim medijima, skačući s krova na krov, s grane na granu, ravno k’o telac Teletu.

A pamet ga obletila, sve dimi na uši od nabijenosti, može kako hoće.

Jučer ovako, danas onako, a tko zna što će sutra, zbunjuje i prijatelje i neprijatelje, malo bi zajebao Komšića pa mu preoteo Bošnjake, malo neće ni čuti za njih, malo bi dozvao pameti Hrvate, malo bi okupio “ostale”.

I razotkriva urote.

Evo, tko bi se dosjetio da je ova grupa u Saboru što traži Republiku i ne da Englezu vozati narod Plenkovićevim europskim putem, zapravo srpska podvala?

Lučić jedini to skužio.

Kaže mudri Lučić - ruše Plenkovića.

I europski put na kojem nestaje naroda i proizvode se građani. Ono, možeš biti na tom putu što te volja, možeš biti Ante, Jozo, a možeš biti Mujo i Suljo u jednom. K’o dva u jedan, tri u jedan.

Može se biti Hamdija Lučić, inkluzivni vođa.

Čudo jedno od čovjeka.

Čovjek kuži viziju “europskog puta”, pa računa na potporu građana, polugrađana, negrađana, napola Muja, napola Anta, svakog čeljadeta u sred transformacije na europskom putu.

U građane.

Po receptu Saveza voljnih.

Poštenu Hrvatu dođe da odmah pješice krene, ito bos, u Bruxells.

Ne treba mu Tomaševićev bajs.

Pa zdimi do Normandije.

Pa prepliva La Manche.

Sve od dragosti.

Neće se samo usrećiti Hrvati u BiH.

Usrećivanje Hrvatske odavno traje, a deset godina s Plenkovićem i Matušićima intenzivno.

Sreća se izlijeva iz bačava.

Dio tih rezervi sreće Zvonko Milas vuče po Bosni i Hercegovini, punu burad žita, pšenice, ječma, kukuruza, natovarilo mu, sve pod pečatom europskog puta, a iz svakoga bureta viri zlatni telac.

Samo je uvjet - veži se za jasle i koji put bekni ili mukni kad Englez preko Zagreba ukaže i pokaže.

Put.

Hrvatska je sve progresivnija.

Mislim na vlast.

Hrvatska je miljama naprednija na tom putu.

Ograđanila se država, samo što to par milijuna ove mlađarije još ne prihvaća, ovi s Hipodroma, s Antunovskog hoda, hodočasnici iz Marijanskih svetišta, ovi navijači na stadionima, maturanti.

A probio se nered i u vlast.

Cijela jedna skupina.

Osam ih.

S osam ruku.

I ne može se voziti bez njih.

Nema vlasti bez takvih, ne daju više voziti tim putem, uvalili se za volan, a ta skupina neće u građane.

I ne daju svoje u BiH.

Znaju i zapjevati.

Ako treba i pucati.

Teže to ide s njima, ali perspektiva je tu, samo ovi britano-kadabra trebaju izbaciti uljeze iz vlasti, ne dati im volan u ruke.

Inkluzivna vlast svojski radi na tome.

Da na europskom putu nestane naroda, konstitutivnosti, suverenosti, da sve postane rogato i stabilno na četiri noge umjesto na nestabilne dvije ili tri.

Pa da stado nastavi ka viziji konačnog rješenja nacionalnog pitanja.

Zamislite vi samo svijetle budućnosti.

Gotovo k’o pod Sulejmanom Veličanstvenim.

U Hrvatskoj se neće gubiti energija na identitetske rasprave, neće biti antifašista i fašista, nema više srpske ili bošnjačke manjine i hrvatske većine, Kajtazijevi Romi će moći konačno reći da imaju svoju državu pa neće morati više trpjeti ciganluk Hrvata k’o kad su ih Hrvati pobili i više nego ih je bilo, nema više srpske agresije, ni hrvatske obrane i pobjede.

Spominjat će se samo bratoubilački rat luđaka, koji su se dozvali pameti postavši građani.

Zamislite vi sad kako je bilo lako pogriješiti i napasti mudrog Plenkovićeva Matušića, jer neuki narod nije shvatio njegovu mudrost, natankanu na Plenkovićevoj cisterni, izravno povezanoj na mudrovod iz Bruxellsa, koji se puni u Savezu voljnih, Londonu, Parizu i Berlinu.

Sve goli strateški saveznik do saveznika.

Vidite li nesretni narode kako je lako zabludjeti u nezanju i napasti prave zdrave ljude, a!?

Matušića, pa onoga građanina Del Boyčića iz Sarajeva.

Onog’ što ne da u sred Zagreba.

Samo treba slušati Engleze.

I Francuze, naše strateške saveznike.

I Nijemce.

I spriječiti nekako da ovi Trumpovi kauboji, baš slični ovoj osmorici za državnim volanom što odbijaju biti inkluzivni građani, pucaju i pjevaju, ohrabre mase s Hipodroma i Antunovskog hoda da hodnju i pjesmu usmjere u vlast.

Pa pregaze englesku telad.

To iz Amerike prijeti stabilnosti.

I izaziva nevolje.

Pogotovo u Zagrebu, jer razotkriva lažljivce i prevarante, koji godinama spašavaju narod a ne smiju priznati da ga spašavaju engleskim receptom - uništenjem i nestankom.

Nije to samo problem vlasti.

Na muke to stavlja i ove što viču s “desna” - živio narod, k’o Bartulica, jer oni bi najradije kao i do sada nastavili vikati a istovremeno gurati engleskim putem u nestanak, kako bi imali razloga vikati.

Pa kad ovih osam za volanom zaurlaju - dosta, Bartulica poručuje nije vrijeme za to.

Isto k’o i Gordan Bosanac.

K’o i svi politički prevaranti, koji nude spas i rješenje u nestanku.

Koga nema, taj nema problema.

Ni zahtjeva.

Ali, stvari kreću drugačije.

Pravac je odabran.

I nije nestanak.

Jer, glas starog Kardinala postaje sve jasniji, moćniji, odjekuje - lažu vas, ostavite se Zlatnog teleta, idite svojim Putem.

To je Istina.

I Život.

Džaba Englez kreči i usrećuje.

Share

Share

Kada se tisuće sitnica može povezati u pravilo s istim uočljivim predznakom, onda te sitnice prestaju biti sitne ili nebitne u ocjeni ozbiljnijih društvenih procesa ili stanja u društvu, postaju sustav, pravila ponašanja i pravac usmjerenja društva. Nadbiskup zagrebački Kutleša je na Dan državnosti u propovijedi pred državnim rukovodstvom naglasio nekoliko upozoravajućih, a posve točnih činjenica o stanju hrvatskog naroda i društva.

Kutleša kaže: “Narod koji je dobio svoju državu još uvijek se bori za svoju dušu”, a zatim ističe uspoređujući hrvatski narod s biblijskim Izraelom:

“Kao Izraelci, i mi smo prošli kroz pustinju ratova, progona, žrtava i grijeha; i nama je zemlja povjerena kao dar, ali ne bez uvjeta”, pa nastavlja iznimno aktualnim upozorenjem ljudima u prvim redovima, ali i cijelom hrvatskom narodu, po naravi naročito današnjim pismoznancima:

“Za Hrvatsku to znači: možemo zadržati granice, institucije, zastavu, a ipak izgubiti najvažnije - dušu naroda. Narod ne umire prvo zemljopisno, nego duhovno. Umire kad prestane birati život u Bogu, kad zaboravi da je On ‘život naš’”.

U iznimno dubokoj a razumljivoj propovijedi, Kutleša je odgovorio i na pitanje, koje na političkoj razini i na raskrižju između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, raspinje današnje hrvatske generacije lažnom dvojbom o štetnosti istraživanja prošlosti kao suprotnosti razvoju i budućnosti, kojom se današnja Hrvatska čvrsto sidri za neslobodu duha i održavanje duhovnog podčinjavanja na koje upozorava u cijeloj propovijedi, pozivajući se na sv. Ivana Pavla Drugog citatom - pitanjem iz njegovog djela “Sjećanje i identitet”:

“Može li povijest poteći protiv toka savjesti?”

Nadbiskup Kutleša je zaokružujući cjelinu ideje propovijedi na Dan državnosti istaknuo dva sudbinska pojma današnje Europe, naročito hrvatskog naroda - pojmove “ukorijenjenost” i iskorijenjenost“ pozivajući se na istaknutu francusku filozofkinju, književnicu i kršćansku mističarku, židovskog podrijetla, Simone Weil, ženu snažnog političkog angažmana za vrijeme vrlo kratkog života s početka XX. stoljeća do smrti 1943. godine. Simona Weil je gledajući Europu 20 stoljeća, govorila o “ukorijenjenosti” kao jednoj od najdubljih potreba ljudske duše.

Kutleša je rekao da ukorijenjenost znači znati tko si, odakle dolaziš i kome pripadaš: zemlji, jeziku, kulturi, ali iznad svega - Bogu, a zatim upozorio na stanje u Hrvatskoj:

“Iskorijenjenost je, naprotiv, stanje naroda koji je zaboravio svoje korijene; naroda koji još možda ima institucije, običaje i simbole, ali je izgubio dušu”, zaključujući da hrvatski narod još nije iskorijenjen, ali je ranjen.

Uz sve izrečeno, vrijedi uočiti da se u propovijedi ciljano pripremljenoj za Dan državnosti, što nosi specifičnu težinu i izrazit politički značaj s neskrivenim stavom Crkve u Hrvatskoj zbog hijerarhijskog i tradicionalnog položaja Nadbiskupa zagrebačkog, Kutleša poziva na Simone Weil, snažnu pronositeljicu i zagovornicu socijalne pravde i pravičnosti, koja je svoju filozofiju svjedočila i izgrađivala radeći u tvornicama kako bi iskusila stanje tadašnjih radnika, sudjelovala u Španjolskom građanskom ratu i pristupila francuskoj borbi za slobodu u Londonu 1941., a zatim svojoj poruci daje duboki teološki značaj pozivajući se na sv. Ivana Pavla Drugog, pokušavajući upozoriti na neodrživost pretežitog političkog stanja u Hrvatskoj u kojoj je “povijest” izrazito u službi pokoravanja savjesti i spriječavanja slobode duha.

I Simone Weil i Ivan Pavao Drugi, posve neovisno o duhovnoj i idejnoj ostavštini u koju ih svrstavaju suvremenici, za današnju Hrvatsku, posebno za državu i društvo, politiku i narod, nose snažno političko značenje.

Kutleša je održao iznimno snažan politički govor, na programskoj, filozofskoj i teološkoj razini usporediv sa sličnim govorom-propovijedi kardinala Bozanića unazad desetak godina na istom mjestu i istim povodom, kad je Bozanić doslovno iznio najjasniji i najcjelovitiji nacionalni program oporavka hrvatskog naroda, pa se bez rezerve može reći da je desetak godina kasnije njegov nasljednik Kutleša upozorio na potpuno iste stvari, nudeći ponovo izlaz iz stanja “ranjenosti”.

Nikad se neću moći racionalno i po savjesti pomiriti s razlozima, baš niti jednim koga bih smatrao uvjerljivim i prihvatljivim, koji bi mogli biti povod da Crkva i njeni najistaknutiji protagonisti u kleru uporno u svojim izrazito ovozemaljskim, aktualnim i društveno kritičkim porukama naglašavaju nepolitičnost.

Ne može se biti vjerni sljedbenik Isusa Krista, a poslanje Isusova nauka i praktičnog djelovanja na zemlji tako bojažljivo demonstrirati opravdavajući obvezu upozoravanja na najopasnije društvene anomalije pred politikama i vlastima, pred realnom a nepogibeljnom moći, izrazititim naglašavanjem da poruke s oltara i u crkvama nisu političke naravi, kako bi nazočni predstavnici vlasti u prvim redovima nastavili mirno raditi sve ono na što Kutleša ili bilo koji ssvećenik upozorava kao na pogibelj, ne obazirući se na te poruke.

Naravno da jesu, naravno da moraju biti, ako su Crkva Svetog Trojstva.

Kako se s tih nepolitičkih pozicija identificirati s blaženim Alojzijem Stepincem primjerice?

Nemoguće.

I to je jedna od tih sitnica koje prolaze nezapaženo i neanalizirane, jer politiku kao općedruštvenu obvezu i djelatnu narav svakoga čovjeka, posebno u koliko toliko izraženoj slobodi društvenog ponašanja, banalizira svodeći ju i izjednačavajući ju sa strankama, političarima ili s vlasti.

Sve što je javno - politika je, a ako je netko više od prosječnog među ljudima dužan to isticati, onda je to Kristova crkva i njeni pripadnici u novinarstvu, u predavaonicama, u obrazovanju i znanosti, u kulturi općenito, u upravljanju svojim i tuđim životima, u profesionalnoj politici a pogotovo njeni svećenici, biskupi, kardinali i sam Papa. Čemu bjeg od sebe, pogotovo kad izgovorena snažna upozorenja gube značaj, retorički i javno oslobađajući izrečene odgovornosti i obveznosti upravo one kojima su primarno namjenjene?

Ispada tako da su riječi same sebi svrha, a istinsko i vrijedno poslanje se svodi na ostvarivanje dojma, najnižega cilja stranačkih politika i vlasti.

Koliko god istinski ohrabruje takva reakcija Crkve, jednako i žalosti, jer vrijeme prolazi, isti ljudi koji donose odluke slušaju, s istoga mjesta i u isto ime govornici govore, a iskorijenjost ostaje i biva sve veća.

Crkva ni blizu ne koristi ovakve dragocjene poruke kao Kutlešina na Dan državnosti, pri čemu se to uvijek vidi u nedostatku ozbiljne analitike i popularizacije u tzv. katoličkim medijima, da ni ne spominjem tisuće praktičnih i manje praktičnih katolika znanstvenika, komentatora i novinara u laičkim medijima, gdje se popularizacija banalizira na prenošenje poruka bez minimuma autorske slobode preciznog adresiranja izgovorenoga na konkretne nositelje društvenih procesa, zadržavajući sve u sferi bezlične apstrakcije s još izraženijim udaljavanjem iz realnog života zajednice, zapravo same Crkve.

Stječe se dojam, vrlo utemeljen, da su ovakve poruke kao aktualna Kutlešina, spomenuta Bozanićeva, niz sličnih poruka Kuharića ili Stepinca umjesto živim svjedocima u biti namjenjene nekom budućem retrospektivnom vrednovanju uskog kruga znanstvenika, teologa i filozofa, te vrlo rijetko i većinom površno, političara, kojima će naglasci tih poruka trebati u dnevno-političkim nadvikivanjima kao pokriće za lažni dojam.

To je doprinos iskorjenjenosti a ne ukorjenjenosti, iako takve poruke nose golem potencijal liječenja nacionalnih rana i pronalasku naravnog duha naroda.

Problem iskorjenjenosti nije samo osobne naravi ljudi iz prvih redova, problem je što oni svojim djelovanjem kreiraju ili ako već ne kreiraju, onda vjerno slijede globalnu iskorjenjenost i ne čine ništa na ukorjenjivanju hrvatskog naroda čiji se blagdan slavi, čak i formalno izbjegavajući ime slavljenika i pripisujući razloge slavljenja s čestitkama onome kome nikako ne može pripadati.

Republika Hrvatska nema, niti može imati državnost, državnost ima ili nema hrvatski narod, a ostvaruje ju instrumentom pod imenom Republika Hrvatska, instrumentom, koji je upravo hrvatski narod izborio i kako sam Kutleša ističe, platio vrlo visoku cijenu za njega kako bi imao čime ostvariti svoju slobodu ili državnost.

Ne može instrument biti izvorni subjekt. Subjektivitet kojim raspolaže država, u ovom slučaju Republika Hrvatska, samo je i jedino je ukorjenjavajući, ukoliko je u funkciji subjektiviteta hrvatskog naroda, a ne ukoliko je nasuprot toga ta Republika subjekt nad narodom, zemljom, društvenošću i povjesnošću.

Državnost “Republike Hrvatske” je opasna zamjena teza i jedna od sitnica terminološkog značenja, koje u beskrajnom nizu zamjene teza i pogrešnih pretpostavljanja vode ravno u iskorjenjenost ili u povijest nasuprot savjesti.

Ne znam je li Kutleša među nazočnima, u golemoj pretežitosti pripadnicima politike današnjeg HDZ-a s profilnim biljegom Andreja Plenkovića, vidio dubinske razloge obraćanja izborom osoba na koje se referirao, i političkoj ljevici i političkoj desnici prepoznajući ih u licima iz prvog reda, što u formalnom smislu ne bi bilo pogrešno, jer je upravo Plenkovićevo profiliranje stranke tijekom deset godina pokušaj korištenja i jednoga i drugoga radi vlasti a nikako radi društvene “ukorjenjenosti” ili kohezije, ali njegove poruke nisu bile namjenjene samo protagonistima jednih ili drugih, bile su snažna kritika i jednima, onima koji su bili prisutni, i drugima, onima kojih nije bilo.

Bilo bi dragocjeno da Kutlešinu propovijed čuje svaki pripadnik hrvatskog naroda povodom Dana svoje nacionalne državnosti, jer bi pomogla jako pri ispravnom vrednovanju stanja društva, države, politika i na koncu nacije.

I naravno, da pismoznanci u medijima jasno i razložno potvrde - ovo je duboko politička poruka, koja precizno ukazuje na rane, uzroke i posljedice, ali i nositelje ranjivosti i ranjenoga naroda, s jasnim rješenjima.

U Kutlešinoj poruci za sve postoji uporište i izvorište.

Hajdemo se zato osvrnuti na niz sitnica, koje gotovo u stopostotnoj pretežitosti iznimno gustom mrežom svjedoče o svojevrsnoj dezorjentaciji, pri čemu ni jedna od tih “sitnica” ne bi bila sama po sebi presudna, kao što ni kapljica iz oblaka sama nije kiša, ali kad “sitnice” učestaju imamo razorne procese u društvu, koje mogu izazvati pogibeljne poplave usporedive sa snagom milijardi kapljica.

Pođimo od Dana državnosti, javnih političkih prijepora oko nadnevka i događaja, samim tim i značenja za protagoniste prijepora, ali i od posve posljedične “sitnice”, načina čestitanja s najviših državnih pozicija, ali i u komunikaciji ljudi uopće.

Već sam naveo da se pojam državnost nikako ne može odnositi na Republiku Hrvatsku. Državnosti bi bilo i da je naziv države Hrvatska, ili Kraljevina, Kneževina, Banovina, ili da se država zove Katolička Hrvatska, ili Savezna Republika, kako god. Državnost je imanentna narodu a ne državi.

Zato ne može biti “Dan državnosti Republike Hrvatske”, već Dan državnosti hrvatskog naroda ili Dan hrvatske državnosti. Slični se praznici u većini država i naroda zapdnogs vijeta kojemu pripadamo u pravilu nazivaju nacionalnim praznicima, kao u Francuskoj, Njemčakoj ili u SAD, gdje se slavi Dan neovisnosti. Zašto bi u Hrvatskoj, pogotovo u narodu koji je izuzetno kasno, na kraju procesa nacionalnih konstituiranja i nakon dokumentiranih više od tisuću godina tradicije vlastite državnosti, ostvario svoju nacionalnu slobodu, netko u ime hrvatskog naroda odlučio ignirirati ili zapostavljati nacionalni identitet države ili državnosti!?

Nema niti jednoga razumnoga prihvatljivoga odgovora na to, izuzev da se radi o namjernom i osmišljenom aktu podmuklog razdržavljenja i svođenja nacionalne državnosti, prvo na folklor i praznu formu, a nakon toga na njen nestanak.

To izgleda kao sitnica ili nebitno, ali uzrok javnih i političkih prijepora oko nadnevka Dana državnosti leži upravo u nejasnoći definicije, kako i u nejasnoći dominirajućega javnog narativa ili pretežite kulture, tako i u nizu zakonskih, a prije toga ustavnih definicija.

Kad je država usprkos silovitim ratnim udarima neprijatelja, snagom otpora državne politike i volje naroda uspjela opstati i obraniti se, kad je takvu državu neskloni i prilično neprijateljski svijet s jakim uporištima nesklonosti u samoj Hrvatskoj morao priznati u strahu od rušenja kompletnih načela na kojima počiva europski međudržavni poredak, onda se borba više nije usjmjeravala protiv same države, nego u preuzimanje države i održavanje i povećanje njene distance od hrvatskoga naroda, s konačnim ciljem presudnoga utjecaja same države uz pomoć tih izvanjskih silnica na razbijanje integracije hrvatskog naroda, uništenje i potpuno preoblikovanje njegovoga identiteta i istrgnuće – nacionalne duše. Zar stvarno netko danas iz ove političke i povijesne perspektive misli da su višedesetljetni podmukli udari na samu bit nacionalne državnosti i u same temelje hrvatskog nacionalnog identiteta bili uopće mogući bez izuzetno snažne poptore Republike Hrvatske, dakle formalno hrvatske nacionalne države, i njenih državnih institucija!?

Ni jedan jedini problem, a pogotovo ni jedna jedina sustavna ugroza nije ovisila presudno od bilo kojega, makar koliko snažnoga utjecaja izvan Hrvatske, sve je uvijek ovisilo i ovisi, nastalo i nastaje u samoj Hrvatskoj činjenjem i nečinjenjem državnih vlasti i institucija.

Zato se danas izrazito pretežito, gotovo u ravni opće kulture slavi – Republika Hrvatska, država, a ne nacionalna državnost.

Ako se slavi samo Republika Hrvatska kao država, onda je prilično neoborivo uporište da je odgovarajući nadnevak 25. lipanj, ili čak 25. srpnja, kada je 1990. godine iz naziva Republike, još uvijek u SFRJ, izbačeno “socijalistička”, jer prije toga nije ni formalno postojala Republika Hrvatska.

Zašto je bitno danas u “potrazi za dušom nacije” kako ističe Kutleša, naznačiti precizno - što slavimo ili što obilježavamo?

Zato što nije dovoljno imati institucije, zastavu, simbole i državu, ako nema duše.

A tko može imati dušu?

Samo hrvatski narod, odnosno njegovi pripadnici pojedinačno i združeno u zajednička načela naravi tih duša.

Zagovornici nadnevka 25. lipnja isključivo vide državu kao svrhu samoj sebi i njihovim političkim vrijednostima jer je i formalno istrgnuta iz neposrednog zagrljaja hrvatskog naroda koji se institucionalizirao godinu dana ranije 30. svibnja, deklarativno se predstavljaju ljevicom i antifašistima, u temelju Republike Hrvatske vide Titoizam i naslijeđe komunističko-jugoslavenskog režima odbačenoga neposrednom nacionalnom voljom iz koje je proizišao prvi slobodno izabrani nacionalni zakonodavni dom - Hrvatski sabor, kozmetički ga modificirajući u pojmu antifašizam, prihvaćaju i vrhunskim društvenim načelima proglašavaju i nameću anacionalne, antinacionalne, antikršćanske i antinaravne paradigme, uz potpuno izgnanstvo savjesti iz povijesti.

S druge strane, zagovornici 30. svibnja kao nadnevka državnosti čine sve isto iako se pozivaju na konstituiranje nacionalne volje, prihvaćajući u potpunosti izjednačavanje pojma državnosti s imenom države, svodeći državnost na svoju vlast, iako taj nadnevak simbolizira sasvim suprotno izvorište i političko utemeljenje.

To se vidi u čestitkama i porukama povodom Dana državnosti.

Zato HDZ čestita “Dan državnosti” ili “Dan državnosti Republike Hrvatske”, zato se čestitke upućuju “svima”, “svim građankama i građanima”, zato ni najmanjih izgleda nema da se godinama unazad, a isključivo od kad je Plenković na čelu HDZ i stjecajem okolnosti Vlade, s najviših državnih pozicija nikada čestitke, ne samo u ovom slučaju, ne upućuju - hrvatskom narodu.

Sintagma „hrvatski narod“ je izgnana iz političkog i javnog prostora.

Naime, ne može se vjerodostojno i uvjerljivo s punim utemeljenjem braniti 30. svibnja, datum konstituitanja prvog Hrvatskog sabora izabranog slobodnom voljom hrvatskog naroda, što jest apsolutno utemeljen i neoboriv razlog proglašenja upravo toga datuma Danom hrvatske državnosti prvenstveno zbog povijesnosti nacionalne volje izražene na slobodnim izborima, ako se baš svim politikama, pa i terminima koje HDZ i Plenković koriste, kao u čestitkama, odriču hrvatskog naroda, s tim i tih dubokih povijesnih korjena same državnosti. Čak i u izuzetno loše definiranim ustavnim odredbama stoji na početku da vlast u Republici Hrvatskoj pripada narodu i proizilazi iz naroda, zajednice svih državljana.

Neću ovdje navoditi nevjerojatnu suprotnost ili ustavnu “sitnicu”, kojom se upravo taj Hrvatski sabor kao primarni izraz volje vlasnika i jedinoga nositelja prava na državu, definira kao “predstavničko tijelo građana”, ali baš to pokazuje da su tisuće sitnica u hrvatskoj političkoj i društvenoj praksi sustavno i ciljano uzrokovane i osmišljene kao golema mreža nadzora i redefiniranja ostvarenog stupnja državnosti 1991/92. godine i obranjene 95./98., te da nikako nisu sitnice.

Upravo ta sustavna ustavno-zakonska osmišljenost i omogućuje primjerice Predsjedniku Republike nekažnjivo nezakonito ponašanje i nepoštivanje državnih zakona, kao u slučaju Dana državnosti. Nekažnjivost je u ovom slučaju, opet kao još jedna sitnica, predviđena ili bolje rečeno kažnjivost zaboravljena, samo na područjima eksplicitnog unutarnjeg urušavanja nacionalne državnosti, kao što je cijeli projekt antifašizma i sumanute afirmacije dokazanih antihrvatskih simbola, politika i aktivnosti. Ta je nekažnjivost i ustavno-zakonski „zaborav“ preimenovana u demokraciju, pa je posve prirodno da se s aktualnih državnih pozicija, bilo lijeve, bilo izmišljene centrističko-desne a u biti skrivene lijeve, bilo izrazito anacionalne i ultraljevičarske kao ovih dana u Zagrebu, zahvaljuje braniteljima sve vidljivije i sve agresivnije što se država temeljitije odnarođuje u svome identitetskom profilu, zbog „braniteljske“ žrtve za – demokraciju! U taj sustavno osmišljeni projekt se onda guraju u prvi plan neuki i instrumentalizirani Tomo Medved s primitivnim objašnjenjima pomirbe ili karikaturalni Ante Gotovina, koga se u tim prigodama izvuče pred kamere da jedva sklepa dvije tri riječi o značaju demokracije, ljudi poptuno nesvjesni da se isticanje njihove „braniteljske“ a ne ratničke uloge u kontekstu Dana nacionalne državnosti zapravo koristi kako bi se potpuno prebrisala umjesto afirmirala tisućljetna povijest slavnih borbi i još slavnijih ratnika za narodnu i nacionalnu slobodu i opstanak, svodeći kompletnu hrvatsku povijest na njih, na jednu generaciju, na jedan rat, na povijesnu plitkoću bez dubokih korjena, savršenu za urušavanje tako plitke povijesti pod svakim malo jačim udarom vjetra.

To je proces iskorjenjivanja, koji je parafrazirajući francusku filozofkinju naglasio Kutleša kao golemi državni i nacionalni problem današnje Hrvatske, to je proces na kojega je svojim pitanjem o toku povijesti bez duše upozorio sv. Ivan Pavao Drugi.

Anti Gotovini, koji potvrđuje Plenkovićeve narative o oslobodilačkom domovinskom ratu kao o borbi „građana i građanki“, zatim branitelja, bez hrvatskoga naroda naravno, za demokraciju i europske vrijednosti, bez ikakvog spominjanja primarnog i jedinog cilja vrijednoga davanja života – slobode svoga naroda i svoje zemlje, zgodno bi bilo u takvim eskapadama postaviti pitanje – kojega je vraga dolazio riskirati život iz demokratske Francuske u kaotičnu Hrvatsku i boriti se za demokraciju, koje je imao u izobilju u Francuskoj, ili se pak radilo o nečemu posve drugom, borbi za nacionalnu slobodu u prvom planu, na temelju čega je on i postao slavan, a danas tržeći tu slavu kao karikaturalni paravan perverznih tumačenja i političkih ciljeva.

Razmislimo, kad pročitamo da netko čestita “svima”, tko su i tko mogu biti “svi”, ima li taj ili to “svi” lice, ime i prezime, nacionalnost, pripadnost, konačno - može li to “svi” imati dušu, zašto „svi“ kad „svi“ doslovno znači „nitko“ i kad postoji prirodan, ispravan i jasan adresant čestitke – hrvatski narod?

Ako je Republika Hrvatska nastala kao izraz neke i nečije volje, zašto se izvornom nositelju i vlasniku te volje ne odaje priznanje ili ne čestita ostvarenje koje je ostvario, zašto se hrvatska nacionalna državnost svodi na oslobodilački Domovinski rat i apstraktne branitelje, sintagmu kojom su doslovno prebrisani ratnici i ratni veterani instrumentalizacijom tisuća udruga s nazivljem „branitelji“, s kojekakvim prevarantima i agentima, a istodobno se slavi tisuću i sto godina hrvatskog kraljevstva? Kome odgovara i zašto svođenje takve goleme povijesne dubine identiteta i državnosti, na jednu epizodu, makar u toj epizodi uspostavljena suvremena hrvatska država?

Natezanje oko toga tko ima pravo oko nadnevka obilježavanja državnosti, konkretno Milanović ili Plenković, uvjetovano je potpuno istim „iskorjeniteljskim“ razlozima koji su tzv. Škrabalovoj komisiji Račan-Budišine većine omogućili argumente za promjenu dotadašnjega nadnevka Dana državnosti, kao i Plenkovićevoj većini unazad par godina da to promijeni i vrati 30. svibnja. Ako se i kad se nastoji u prvi plan promaknuti sintagma državnosti Republike Hrvatske, zbilja je svejedno, jer je ta sintagma – prevara u oba slučaja, čime se i sama državnost i povijesnost hrvatskog naroda svodi na dnevno-političku vrijednost u borbama za vlast.

Ni jedni, ni drugi ne obilježavaju nacionalnu hrvatsku državnost, čime se u javnom prostoru potpuno gubi smisao argumenata i postaje nebitno tko ima pravo, a sasvim izgledno pravo, pa s tim i “državnost” poprima dimenziju prolaznosti i ovisnosti o odnosu političkih snaga, što je uz sveprisutni inženjering i kreiranje modela javnosti savršeno projektiran put za – gubitak duše o kojemu govori Kutleša.

Svemu navedenome, nikako bez izrazite povezanosti dodajmo da se na svim područjima sustavno i izrazitim političkim postupcima države ili smišljenim propustima i zanemarivanjem disperzira hrvatski nacionalni identitet i povijesnost, da Hrvatska nema svoj Nacionalni muzej, da o povijesnim epopejama i dramatičnim događajima, razmjera koje bi svaki daleko brojniji narod i svaka ozbiljna nacionalna država silovito vrednovao i ugradio u svoju globalnu prepoznatljvost, i nakon tridest godina samostalnostit skrbe marginalne i često opskurne udruge s manjom, većom ili nikakvom potporom države, da se nakon tridest godina prvi put s vrha države riječima predsjednika Vlade Plenkovića spominje nevjerojatna državna destrukcija nacionalnih političkih prava milijuna ljudi izvan zemlje prigodničarski povodom Dana iseljenih Hrvata u Zagrebu, bez ikakve ideje kako riješiti obavezujuće uključivanje svoga naroda u državni i politički poredak, samo kako bi se percepcijski sebe dnevno-politički predstavilo nasuprot tzv. ljevice a ne riješilo problem, te stotine i stotine sličnih „sitnica“ govore o nevjerojatno krupnoj mreži sitnica nad hrvatskom nacionalnom perspektivom.

Ta mreža i te sitnice će se morati razbiti i razbijati svaki dan, ne zanemarujući nimalo njihovu zlokobnu povezanost, a nitko u Hrvatskoj neće moći oprati ruke od odgovornosti ili ignoriranja. Jer, koliko god ispadalo po svemu da je hrvatski narod snažno istraumatiziran stoljetnim tutorstvima i naslijeđem neprijateljskih režima, nesiguran s izraženim provincijalnim mentalitetom, što je na žalost poprimilo narav opće nekulture ili negativne kulture među ljudima u svakodnevnici, upravo 1990. godina, prvi slobodni izbori, zatim referendum o samostalnosti i konačno obrambeni rat protiv srpske agresije i političke agresije cijeloga svijeta, jasno pokazuju da je u pitanju samo – vjerodostojno i hrabro rukovodstvo s vizijom, spremno riječi pretvoriti u djela, a ne nacionalna slabost.

A takav prostor se nudi za povratak duše u državni poredak!

Share

Subscribe now

Nekolicina pripadnika akademske sfere, koji se odavno pojavljuju u medijima kao analitičari i čije stavove vrijednosno ostrašćena i podijeljena javnost s razlogom gleda s rezervom zbog niza otvorenih pristranosti u tumačenju događaja, naročito ljevičarske pristranosti, po prvi put tijekom deset godina vlasti Andreja Plenkovića su počeli upozoravati na uočljivu nervozu, koju Plenković verbalno i neverbalno pokazuje sve češće u zadnje vrijeme. S obzirom da su to ljudi, koji su neusporedivo kritičniji bili prema svakome lideru HDZ-a, ali i prema neslužbenom lideru ljevice Milanoviću, nego tijekom cijele karijere prema Plenkoviću, a usprkos njihovim često ad hoc površnim i neutemeljenim dnevnim interpretacijama, ne može im se nikako poreći znanje i lucidnost, te primjedbe o Plenkovićevom ponašanju su daleko znakovitije nego izgleda na prvi pogled.

Ako tome pridodamo niz reakcija u do jučer neprikosnovenim proplenkovićevskim medijima, pogotovo u tzv. mainstreamu, koji je redovito izrazito antihadezeovski s ružnim opravdanim i vrlo često nategnutim udarima na niz Plenkovićevih ministara i najistaknutijih Hadezeovaca, uz uočljivu zaštitu Plenkovićevog “lika i djela”, koji u zadnje vrijeme sve češće otvaraju prostor spomenutim komentatorima, ali i svojim novinarima za sve jasnije upozorenje na Plenkovićeve slabosti, više je nego očito da sudionici javnosti polako napuštaju Plenkovićev inkluzivni i stabilni brod.

Andreja Plenkovića upravo zbog sustavnog djelovanja nositelja te javnosti u medijima, ista ta javnost godinama izrazito precjenjuje favorizirajući njegovu piar osobu i politiku, s tim i sposobnosti, ali daleko je od toga da on ne kuži tu sve širu napuklinu i trend, koji takvo ponašanje sigurno pokazuje.

Čovjek je baš sve podredio stvaranju dojma svemoći i neupitne arbitrarnosti, cijeli poredak i model vladanja, kompletna kadrovska politika, do detalja kontrolirano usmjeravanje državnih i javnih sredstava, nevjerojatne seanse pred kamerama na tzv. otvorenim uvodima sjednica Vlade, javljanjima iz Bruxellesa, prilikom raznih “otvaranja” i “zatvaranja”, njegovi monolozi sa sve manjom inventivnošću i beskrajnim ponavljanjem uspjeha i pogotovo “uspjeha” godinama su prilično dominantna praksa, koja izaziva kontraefekte.

Iz insajderskih krugova s druge strane godinama se šire informacije da je taj model izrazito prisutan na sjednicama Predsjedništva i nacionalnih tijela HDZ-a, te na sastancima koalicija, koji su pretvoreni u beskrajne monologe i u funkciju demonstracije Plenkovićeve nadmoći i svemoći, umjesto u bar djelomične sjednice. Poznato je da su formalni savjetnici u biti ilegalni izvršitelji politika, za koje su formalno nadležni ministri ili ministrima slijedi eliminacija, da tu nema nikakvoga savjetovanja, da se za sve neugodnosti delegiraju visokopozicionirani Hadezeovci ili ministri, koji pred kamerama istupaju po zadaći i preuzimaju na sebe javni povratni i neugodni odjek zbog provaljene slabosti isključivog Plenkovićevog modela vladanja. Isti model koristi za obračune s oporbom u Hrvatskom saboru s uvijek istim i precizno zaduženim specijalcima, isto primjenjuje u sukobima s Milanovićem, gurajući ministre, koji u pravilu prime opake batine umjesto njega.

Takav model nevjerojatne kontrole nužno je morao počivati na devastirajućoj kadrovskoj selekciji, jer bez totalne pretežitosti beskrupuloznih i isključivo njemu odanih mediokriteta, izrazito često i s ucjenjivim referentnim karijernim točkama, a vrijeme na vlasti koje se proteglo na više od deset godina, zahtijevalo je, s jedne strane sve detaljniju eliminaciju karakternih ljudi i s druge strane sve ozbiljnijem srozavanju kriterija i ovih beskarakternih, s masovnim prodorom lupeža svake vrste, koji su bili spremni izvršiti baš svaku zadaću.

To je nužno samouništavajući put i nikada ga nitko u povijesti nije mogao zaustaviti a ostati nepregažen. Godine vlasti su ekvivalent proporcionalnosti sigurnog stradanja takvoga vođe, što je vlast dugotrajnija, stradanje je potpunije, mogućnost čistog izlaska s takvog puta nedohvatnija i graniči sa svakim danom na vlasti sa sve većim čudom, pri čemu je životno važna iscrpljujuća kontrola sa sve manjim uspjehom što su veći i izraženiji napori.

To svatko tko je bar donekle izučavao povijest liderstva i vlasti zna, pa se danas u epohi kolike tolike a neupitne javne slobode, lidere koji upadnu u takve bezizlazne procese smatra nesposobnima, nerijetko i s velikim nedostatkom socijalne inteligencije, koja je najvidljivija kod tzv. “lidera karijernih projekata“, koji su tijekom cijeloga života praktično laboratorijski odgajani i uvježbavani za vlast. Nenadoknadiva slabost takvih lidera projekata je potpuna eliminacija konkurentnih izazova tijekom vertikalnog uspona i zbog toga posve logična nesposobnost kriznog odlučivanja i prihvatljivog ili nekažnjivog snalaženja pri suočavanju s nuspojavama svoga modela vladanja.

Plenković je udžbenički primjer svega toga.

Njegova očita nervoza proizlazi iz sve jasnijeg suočavanja sa svim tim, a ponajprije zbog paničnog straha od javne projekcije slabljenja moći i napuklina u tom prostoru.

Vlast koja je potpuno utemeljena na bespogovornoj moći i koja otvoreno počiva na sintagmi da suradnicima povjerenje lidera mora biti najvažnije u njihovim životima, izravno potvrđuje da počiva na potpunoj desubjektivizaciji suradnika, a to posredno znači da se od njih u kriznim izazovima nikako ne može očekivati efikasna pomoć. Sasvim suprotno, svaki pokušaj i nastojanje takvih da pomognu šefu samo ga dodatno uvaljuje u provaliju i stvara sve veću pukotinu u željenoj projekciji javne moći i snage.

Plenkoviću je dodatna otegotna okolnost neprirodno vrijednosno političko i stranačko okruženje, odnosno neprirodna javna percepcija političke baštine stranke s istim takvim deklarativnim političkim ciljevima. S obzirom na cjeloživotnu karijernu izgradnju i ulaganje, logično je bilo očekivati njegovo usmjerenje prema karijeri u HDZ-u, jer je to u hrvatskom nacionalnom i političkom izbornom tijelu neusporedivo sigurniji izbor za upravljanje zemljom nego s pozicija ljevice, ali s druge strane upravo ta neprirodna pozicija klasičnog ljevičarskog karijernog projekta na vrhu desne i konzervativne političke infrastrukture nužno je zahtijevala latentni sukob s izvornom strukturom, produciralo stalno nezadovoljstvo i potencijalne unutarnje napetosti i incidente, te zahtijevalo sve sustavniju kontrolu i nadzor, u pravilu primjenom masovnog interesnog vezivanja cijele strukture, utoliko snažnijega, ukoliko su se ukupne politike otvorenije i sve više udaljavale od prirodnog izvorišta.

Primjerice, neusporedivo bi prirodnije i normalnije Zoran Milanović sa svojim karakterom i prepoznatljivim stavovima funkcionirao na čelu HDZ-a nego Plenković, daleko bi manje energije trošio u nadzor i kontrolu stranačkih procesa, pogotovo bi bio manje rigidan u kontroli kadrovske politike. Milanoviću se nikada ne bi dogodilo da mu ključan politički problem postane izbor neke žene u posve sporednoj gradskoj stranačkoj organizaciji žena, kao što se to dogodilo i probilo u javnost Plenkoviću u aktualnom sporu s eurozastupnikom Sokolom. Taj spor i gorljivost s kojom Plenković nastoji javno kazniti Sokola, ne pokazuje snagu kako misli Plenković, nego golemi strah i slabost, na koju upravo ukazuju ljudi u inače mu do jučer uredno sklonim medijima.

Dakle, Plenković je samim dolaskom na čelo HDZ-a nosio sobom klicu latentnog sukoba sa strankom, latentne opasnosti od javno uočljive vrijednosne i političke nevjerodostojnosti, a vrijeme na vlasti i na čelu stranke čija mu je infrastruktura i interesna ovisnost omogućavala vlast i ostanak na vlasti, mu je svakim danom trajanja bilo nepremostivija prepreka i opasniji osobni izazov s nesagledivim lošim posljedicama.

Jednostavno, neprirodan odnos liderskog profila, njegovog osobnog i karijernog podrijetla i ciljeva i izborne legitimacije u svim okolnostima, uz nevjerojatne štetne posljedice na društvo i državu, nužno završava debaklom i takvoga lidera i stranke.

S druge strane, Plenkovićev sve sudbonosniji politički suparnik Milanović je isto tako u velikoj mjeri na neprirodnom političkom spektru, jer njegova narav, liderski uvjerljivi refleks i profil, koji nije sustavno od prvih koraka projektiran u labosima kao Plenković, s obzirom da na takav osobni profil nije bilo moguće primjeniti posve kontroliranu umjetnu političku narav i model ponašanja kao kod Plenkovića, neusporedivo lakše i efikasnije može pomiriti i držati pod kontrolom neprirodnu političku strukturu aktualne ljevice, čak i potpuno suprotne naravi kakvu ima “Možemo”, nego umjetno proizvedeni, i u velikoj mjeri realno asocijalni Plenković desnicu i pokrete na tom spektru.

Plenkovićev potpuno vjerni profil je politička narav i karakter “Možemo”, Milanovićev vrlo bliski izvorni profilni okvir je Tuđmanov HDZ.

Razvoj posttuđmanovskih politika i društvenih odnosa se poigrao s tim ljudima i doveo ih, ali i Hrvatsku, u tu političku kontradikciju.

Plenkovićeva slabost i opravdan strah pred Milanovićem proizlazi i počiva u tome što nema ni približne autentične liderske sposobnosti i osobnu karizmu kao Milanović, kolokvijalno - Plenković ima karijernu školu pod staklenim zvonom i sa sanitarnom zaštitom, Milanović ima životnu, kvartovsku, uličnu, ali i konkurentsku natjecateljsku školu usporedno s tom karijernom, pa neke stvari zna riješiti i šamarčinom u neposrednom fajtu, dok Plenković može šamarati samo preko delegiranih posrednika slabije od sebe, slabije u hijerarhiji moći ili nekoga svezanoga za drvo.

Plenkoviću su nerješivi problemi ljudi s karakterom i fajteri, koje ne može izravno ili neizravno ucjeniti, a model vlasti zasnovan na sveopćoj kontroli, koja nije moguća bez granično dvojbenih i kažnjivih postupaka uvijek materijalno-financijske i statusne prirode, nije osposobljen za efikasno suprotstavljanje neposlušnim ljudima koji su spremni podnijeti snažne udarce i sposobni uzvratiti neusporedivo neugodnije.

Naročito je za Plenkovića i njegov model vladanja neugodno kad osobe u stranačkoj strukturi politički prežive sukob s njim, održe se na nogama i nakon eliminacije iz stranke, uspiju se održati relativno neokaljani i ispod posredničke kontrole u drugom desnom političkom tijelu i izdrže te posredničke udarce, pa u jednom trenutku banu pred njega kao partneri i upravo Plenkovića učine ovisnim.

To se Plenkoviću dogodilo s Josipom Dabrom, nevjerojatnim fajterom, s izuzetnim refleksima za javne i političke bitke, za primanje i uzvraćanje udaraca i što je najgore za model Plenkovićevoga funkcioniranja - potpuno nepotkupljivim čovjekom, vrlo čvrstih osobnih uvjerenja i izvanrednog socijalnog refleksa.

Nitko do sada u deset godina Plenkovićeve vlasti nije toliko na političkom spektru uzdrmao Plenkovića, a da po Plenkovića ironija bude veća, s politički prijateljske strane. Ima u tom specifične životne pravice i istine, a nema znakovitijega primjera sudara asocijalnog laboratorijskog modela vlasti i politike realnog života i prirodne lucidnosti, odnosno izvornoga HDZ-a i njegove izopačene današnje inačice. Plenković se u liku i djelu Josipa Dabre, nevjerojatno i neinteligentno stihijski podcijenjenog čovjeka, susreće s pregaženim HDZ-om, odnosno s ljudima koje je on na „europeizaciji“ i „inkluzivaciji“ stranke, sustavno potiskivao i odbacivao, zamjenjujući ih beskarakternim ljevičarima i navodnim liberalima, koji o liberalizmu znaju jedino to da treba slušati Plenkovića.

Da ironija po Plenkovića bude potpuna, nakon progona Dabre iz stranke zbog neposlušnosti i pokoravanja njemu i njegovoj političkoj profilnoj slici Banožiću, Dabro je upravo preko Plenkovićevog podmuklog političkog proxija Radića, kome je Dabro trebao za uspostavljanje infrastrukture Domovinskog pokreta, stranke čija je skrivena proxi uloga zajedno s medijskim trubadurima bila fingiranje desne oporbe i kontroliranje procesa s desne Plenkovićeve strane, pa se moralo postići kontrolirano infrastrukturno jačanje za obavljanje dopuštenih zadaća, ali i Radićevim nadzorom osigurati da sve bude pod sigurnom kontrolom, zaobilaznim putem stao pred Plenkovića, ali ovaj put s izvanjske strane bez koje Plenković nije mogao zadržati vlast, ali i na koga ne može primijeniti svoj stranački „demokratski centralizam“.

Tu opasnost i nemir koji su Plenkoviću izazivali Dabro i nekolicina sličnih njemu, s neprovjerenim a očekivanim utjecajem na Domovinski pokret se brzo pokušalo otkloniti i staviti pod potpunu kontrolu, a Plenkoviću osigurati nedodirljivost i neovisnost o njima, pa je potrošen najjači adut - Radić. No, nasukao se Radić, Plenković je ostao na čistini izložen do tada posve nepoćudnim Penavi, Dabri i ekipi, koje je Radićev udar samo dodatno integrirao i očvrsnuo.

Udari nakon toga upravo na Dabru su dodatno uspaničili Plenkovića, jer su Dabru samo ojačali među članstvom Domovinskog pokreta, a što je najopasnije i među narodom.

Da ne bi bilo dvojbi o kojem narodu govorim, to je onih petsto tisuća s Hipodroma. To je Plenkoviću, Radiću i bezbrojnim satelitima u sjeni, “stratezima”, piarovcima, “savjetnicima”, pripadnicima institucija, silno otežalo zadaću, pogotovo zato što čak i pokušaji preko uporišta u vrhu Domovinskog pokreta s neskrivenim prijetnjama preko Hrebaka, pa i samoga Plenkovića o sudbini koalicijske suradnje sa socijalno-egzistencijalnim posljedicama za dio članova rukovodstva stranke, nisu mogli računati na uspjeh s izbjegavanjem opasnih rizika po samoga Plenkovića, a još opasnijega za eventualne aktere tih pokušaja u Domovinskom pokretu.

A Dabro odlučio uzvratiti snažnim političkim kontraudarcima na do tada neviđen način, izrazitim korištenjem politika, koje bi deklarativno morale biti stupovi političkog karaktera Hadezeovske vlasti.

Pogotovo političke naravi Domovinskog pokreta.

Plenkovića nitko u desetogodišnjoj premijerskoj eri nije tako gadno ogolio pred nacionalnim izbornim tijelom prisiljavajući ga na javno negativno izjašnjavanje o politikama od kojih je deklarativno Plenković i njegov HDZ živio, a radio sve suprotno tome.

Kad usporedimo javne udare kompletne ljevice i tzv. desnih opozicijskih stranaka, pogotovo Domovinskog pokreta dok je bio pod Radićevim logističkim kišobranom s Bujancem kao javnim izvođačem, s ovim što Dabro i nesumnjivo Domovinski pokret otrgnut iz proxi uloge Plenkoviću, rade tijekom zadnjih nekoliko mjeseci, vidi se nevjerojatna razlika između isprazne i manipulativne prekomjerne pucnjave ćorcima, koji Plenkovića predstavljaju nedodirljivim svemircem prema takvoj oporbi i ljevici, i smišljenih konzistentnih politika, koje je u nekoliko navrata predstavio upravo Dabro, s golemim javnim odjekom i paničnom reakcijom samoga Plenkovića i njegovih komentatorskih trubadura tipa Željko Trkanjec, Jutarnji list i Plenkovićevih piarovskih rukopisa u HANZA izdanjima, koji neodoljivo podsjećaju na Matu Radeljića, kao sramna epizoda s Dabrinim srpstvom, politika koje su na Plenkovićev užas bile programske politike samoga nekadašnjega državotvornoga i izvornoga HDZ-a, dakle - formalno i sadržajno prijateljske politike.

Usprkos usvajanja Istanbulske konvencije i prilično dugo nepodnošljivog javnog srbovanja s Pupovcem, šopanja golemim “kulturnim” novcima ljevice, čak i one koju je konzervativna Amerika proglasila terorističkom, desna javnost je ipak, makar s mukom gutala Plenkovićeve politike i pogotovo nasuprot eskalirajućeg divljanja “Možemo” uz nekoliko pseudoljevičarskih mazdrkača jahačica javne apokalipse, te u kontekstu desnog kak’i Radićevog primitivizma, Plenković je bezbrižno plovio političkim morem, baveći se jedino krpanjem rupa i rupetina nastalih njegovim modelom upravljanja u raspodjeli državnih i javnih novaca.

Pa mu se nakon relativnog neuspjeha na izborima ukazala Penavina ekipa, koju prvestveno zbog Dabrine karizme i utjecaja na terenu kak’i Radić, Plenkovićev očiti proxi, nije uspio preuzeti ili bar prepoloviti u Saboru kako bi osigurao stabilnu vlast.

Ostali oči u oči Plenković i najcrnja noćna mora takvim političarima, tipovi u političkom smislu od “zla oca i od gore majke”, koje dragi Bog ne može lako kontrolirati. A usprkos silnom nastojanju medija predstaviti ih idiotima, sirovinama, neukim polurazbojnicima i banalnim uhljebima lezilebovićima, za što su realno davali puno povoda i sami od nastanka stranke do danas, ispali su puno neugodniji nego je itko, pogotovo Plenković pretpostavljao.

Dabrinu ulogu daleko najvažnijom ističem prvenstveno zato što su na njemu polomili zube i kak’i Radić javno se razotkrivajući kao najniža vrsta drukera, ali i Plenković, koga usprkos silnom nastojanju pranja ruku od postupanja državnih institucija i pogotovo kampanja u medijima, koje Plenkovićeve centrale vlasti i ovlasti plaćaju milijunima eura, pa čak i da je potpuno nedužan u svim tim operacijama, nitko ne gleda kao objektivnog i nedužnog promatrača, pri čemu totalno dominira javno uvjerenje da on stoji iza svega.

Tu se Plenkoviću razbija o glavu akumulirano skupljanje javnog dojma tijekom deset godina vlasti s modelom vladanja u kome su stradali neproporcionalno brojni ljudi kako bi se s opasnih politika s nesumnjivim autorstvom Plenkovića skinula ružna stigma i prljavština, šef ostao čist a prljavštinu odvukli u zaborav ili pred sudove i linč javnosti nesretnici, koji su previše vjerovali šefovoj viziji, zaštiti i moći.

Netko je u tom razdoblju morao platiti cijenu sustavno građene nedodirljivosti i svetosti šefa, ali sve učestalije i sve opasnije rupe na brodu se već godinama nisu moglo maskirati ili delegirati na potrošne kadrove, dojam se ubrzano mijenjao, a šefu se akumulirala prljavština oko javnog lika i djela.

Danas je zbog samopromoviranog modela kadroviranja i vladanja, koji je Plenkoviću služio za stvaranje dojma neograničene moći i svemoći upravo taj model razlog zbog kojega više nitko i ne pomišlja da neki Hadezeovac bilo što radi u sustavu bez Plenkovićevoga izričitog autorstva.

Postalo je percepcijski nemoguće ikoga razumnog uvjeriti da iza svih svinjarija u zemlji ne stoji Plenković, gdje god i kako god te svinjarije izgledale. Ne može se očekivati da čovjeku, kojemu je presudno tko će biti na čelu neke banalne hadezeovske podorganizacije, može promaknuti sustavno pljačkanje preko sportskih saveza sredstava, koje daju kompanije čije kadrove isključivo postavlja taj čovjek ili da u INA-i neki samostalni umjetnik sa strukturom kadrova izravno ovisnih o Plenkovićevoj volji mazne stotinu i šezdeset milijuna eura.

E sad takvom čovjeku treba Dabro i ekipa oko Penave i njega, da mu Zoki ne bi preuzeo vlast, a nitko nema ni trunke sumnje da su javni udari i pokušaji poniženja Penave, Dabre, cijeloga DP čak i da Plenković nema veze s tim, isključivo Plenkovićeva kuhinja. Ne ide, jel tako!?

Pa ti ne budi nervozan.

Jer je to očajna pozicija.

Dabru očito ne mogu nikako slomiti.

Prilično je očito da on nije ni blizu usamljen u Domovinskom pokretu, pa ako bi Plenković čak i uspio razbiti kojekakvim smicalicama ovu skupinu od osam zastupnika, da ne znam što ponudi ovima koji bi ostali uz njega, kao nekada Račan Budišinim otpadnicima, njihove karijere su zaključene i mrtve zauvijek, jer im u tom slučaju Plenković ne može ni privremeno ništa ponuditi bez smrtonosne koalicije s Pupovcem i sličnima s ljevice ili s, u tom slučaju, potpuno poniženim kak’i Radićevim “peternelima” i još poniženijim otpadnicima DP.

Penava predobro poznaje Plenkovićev model i teško je očekivati da ima iluzija o Plenkovićevoj političkoj časti, jednako se odnosi na sve njihove ljude.

Plenkovića je stigla najgora noćna mora.

Uz takav Domovinski pokret, sprema se i stezanje financijskih kaiša u Europi i Hrvatskoj, a mreža kontrole i nadzora mora upravo zato biti sve šira, samim tim skuplja s izdašnijim izdvajanjima. Istovremeno pristižu računi prošlosti s nizom afera, a lojalnost i odanost u takvom modelu upravljanja s osloncem na beskarakterne ljude isključivo ovisi o ispunjavanju sve brojnijih i većih apetita “gladnih usta”.

A tu je i Zoki.

Koliko to izaziva nekontroliranih ispada kod Plenkovića, ispada koji pokazuju njegove strahove, najbolje otkriva njegovo otvoreno isticanje razloga inzistiranja oko izbora tri ustavna suca i namjere da on ima “svoja” dva. Iako je to legitimna namjera, to je Plenković javno kompromitirao dovodeći u vezu s bivšom Milanovićevom “kandidaturom” i nužnošću preveniranja nove Milanovićeve kandidature na izvanrednim ili redovnim parlamentarnim izborima, gdje mu za sprječavanje Milanovića treba sedam sigurnih ustavnih sudaca.

Logična je poruka - izbori mogu biti u svakom trenutku.

Ta pretpostavka odgovara i moćnim financijsko-gospodarskim igračima u Hrvatskoj, primjerice Vujnovcu, koji iz posve razumnih polazišta nikada ne trpaju sva jaja u istu korpu, a pogotovo u korpu onoga tko pokazuje znake potrošenosti i slabosti, pa mu sve otvorenije iz korpe cure po nogavicama razbijena jaja.

Javni je dojam ovakav:

Milanović je neka vrsta hrvatskog partizanskog ljevičara, zajeban, s izraženim liderskim profilom, koga nitko ne može svesti koliko se god trudio na tetkasti feminizirani profil ovih “Možemovaca” i njihovih surogatskih ekspozitura. K’o pravi zajebani partizan on takve „strijelja“, figurativno naravno, pa čak i kad ih se ubraja u ljevicu na koju on računa. Takvom Milanoviću ni hrvatstvo nije strano, a njegova prepoznata narav tipa, koji se spreman potući za svoj kvart, bliska je suvremenim trumpovskim trendovima, koji preuzimaju svijet i na kojima se uspostavlja novi svjetski poredak. Takav Milanović će u svakom trenutku lako preuzeti kontrolu nad ostatkom ostataka esdepeovske antifašističke ljevice, koja se neuvjerljivo fura na partizanštinu, pri čemu joj je benefit da uz njega ostaju moćna sistemska stranka sa zadovoljenim interesima kompletne infrastrukture. Političke tetke iz “Možemo” u sutrašnjoj političkoj slagalici nemaju izbora.

HDZ ih usprkos Plenkoviću ne smije uzeti k sebi, jer je to sigurna smrt HDZ-a, pa moraju biti uz Milanovića usprkos „mitraljezu“, koji nosi sobom i partizanskoj krvoločnosti kad su pederi i tetkasti tipovi u pitanju.

Plenković je od HDZ-a čitavim nizom kadrovskih rješenja i politikama koje sustavno vodi napravio nacionalni “Možemo”, stranku kojoj je percepcijsko lice tetkica koja hekla, prežderava se mukte i uživa u pedikurama, depilacijama i uvježbavanjem pokreta ruku, obrva i načina izgovaranja ispraznica pred kamerama oponašajući šefa, virtualno se junači i ratuje s Rusima, grozi se Trumpa, skanjuje se nad ustašlukom, revizionizmom i propovijeda u glas inkluzivnost, demokršćanstvo, priuštivost, stabilnost, europjestvo, ukratko - sve odavno kompromitirane pojmove, koji samo izazivaju podsmijeh i totalno nepovjerenje ljudi izvan strogog interesnog kruga, koji postaje sve nedovoljniji za održavanje vlasti. Plenkovićeva politika je dojmovno percipirana otprilike kako smo u djetinjstvo doživljavali uvijek začešljane i zalizane dečke, s kaputićima i hlačama, lijepim cipelicama, koji su stajali uz igralište poprilično udaljeni od blatnjave lopte ili škropca blata iza prljavih tenisica igrača, koji djevojčicama pomažu nositi torbe i pričaju s njima o njihovim igrama i zanimacijama, s uvijek uredno naučenim zadatim lekcijama bez širega interesa, s napisanom urednom zadaćom, koje su i učitelji i roditelji gledali kao primjer ističući njihovo primjereno ponašanje Milanoviću ili Dabri zbog njihovih redovnih “neprimjerenih” ispada.

U takvim okolnostima i s takvim javnim projekcijama se pojavio Dabro s čitavim nizom modrica od žestokih udaraca na sebi, ali s dinamitom u šakama koje se očito ne suzdržava koristiti. Ako je Milanović neka vrsta suvremenog hrvatskog partizanskog vojskovođe, Dabro je izrazito srodna desna inačica ustaškog vojskovođe, koga su Plenković i ekipa promovirali u nacionalnog junaka, neku vrstu modernog političkog hajduka, koji “Turke” gadno udara i unosi paniku u njihove redove, postajući, upravo onim čime ga Plenković i ljevica pokušavaju kriminalizirati, pucanjem, kalašnjikovom, pjevanjem “Grobnice od zlata”, bećarlukom, svojevrsnom ikonom i simbolom otpora toj Plenkovićevoj začešljanoj a beskrupuloznoj i potpuno nevjerodostojnoj demokratskoj diktaturi ili kako se nekada to nazivalo - demokratskom centralizmu.

Pitat ćete se otkud Dabro uz takve realne političke teškaše i zašto baš Dabro, a ne recimo Nikola Grmoja, Nino Raspudić, Igor katolik Peternel ili čak na anketama dobrostojeća Marija Selak Raspudić, ili otkud on uz živog predsjednika Domovinskog pokreta Penavu?

Zato što ga je medijsko-politički poredak uz njegovo privatno i političko ponašanje, te pogotovo uz činjenicu da je Domovinski pokret stjecajem okolnosti postao iznimno važan u političkim slagalicama i borbama za vlast prilično sudbinskog značaja najviše za Plenkovića, prometnuo u iznimno prepoznatljivu nacionalnu političku figuru, koja u vladajućoj koaliciji izaziva potrese nudeći baš ono u što se zaklinje ta koalicija, a radi sve suprotno, čime kao samurajskim mačem katanom rasjeca manipulativnu i lažljivu narav politike.

Nema gore noćne more, a istovremeno imati s druge strane Milanovića, koji bez da trepne može silovito upasti u desni prostor i uz raskrinkavanje Plenkovića, postići do jučer i nakon Tuđmana nespojivo - pomiriti privremeno partizane i ustaše, bar do novoga krvoprolića.

Dabrine inicijative izgovorene u ime Kluba zastupnika u Hrvatskom saboru, poziv uoči Dana sjećanja na Bleiburg i Križni put, zatim poziv hrvatskoj državi upućen opet u ime Kluba zastupnika o zauzimanju državničkog nacionalnog stava prema pitanju Hrvata u BiH i o BiH, usprkos javnih, a izvan svake sumnje politički režiranih pokušaja izazivanja raskola među tom osmorkom, pogotovo tipujući na različite karaktere i javne profile Penave i Dabre, jasno govore da su to politike stranke oko kojih stoji cijelo stranačko rukovodstvo.

To nisu dnevno-političke inicijative, kao što nije ni Dabrin poziv upućen medijima i politikama da se ozbiljno razmisli o tome kamo vodi ružna antiamerička višemjesečna kampanja protiv predsjednika Trumpa i kome to u Hrvatskoj treba, posebno u kontekstu niza neriješenih političkih interesa hrvatskog naroda sa Srbijom i bošnjačkim Sarajevom, koji se nikako ne mogu optimalno osigurati bez najuže suradnje s Trumpovim SAD-om.

Da ni ne spominjemo blitz reakciju poznatu kao Dabrin zakon ili najsnažnija antitotalitarna inicijativa s vrškom koplja u naslijeđu komunističko- jugoslavenskog režima, te podmuklih imperijalnih politika Srbije i Bošnjaka u formi lažnih manjinskih politika u Hrvatskoj.

Jasno je kao dan, a u zadnjem saborskom govoru Dabro nije ni skrivao moćna svehrvatska imena, koja ga podupiru, da ti snažni politički istupi nisu nikakva slučajnost, da nisu ad hoc reakcije slavonskog buntovnika i bećara, već su to reakcije čovjeka sa snažnim političkim refleksom i izvan svake sumnje s moćnom, ne samo unutarhrvatskom potporom. I da to nisu verbalne eskapade tipične za desničarske politike i manipulativnu narav, kojom se smisao nacionalne slobode svodi na pjevanje, uzvikivanje i povremene masovnije prosvjede.

Upravo karakter Josipa Dabre, predstavljen javno i pucnjavom, puškama, pištoljima, bećarlukom i pjevanjem proustaških pjesama koje još iz komunizma nose prije svega oznaku otpora režimu sa svojevrsnim buntovništvom, ponašanje pri državnom progonu i nadmoćan javni stav pred progoniteljima, bez ambicija rušenja državnih ingerencija, ali s jasnim porukama prijezira zbog državne manipulativnosti i otvorene afirmacije izrazito neprijateljskih simbola i politika, govori o teškoj i sudbinskoj pogrešnoj procjeni toga čovjeka, koji se ne da prepasti.

To nije moglo proći nezapaženo, a znam pouzdano da nikako nije promaklo nizu veleposlanstava moćnih država, pogotovo SAD.

Kamo to vodi?

Teško je predvidjeti, ali Dabro neće stati, neće ni Domovinski pokret, neovisno jesu li svi ključni ljudi te stranke potpuno uz te politike, jer njima još manje nego Plenkoviću i HDZ-u odgovara javni dojam da su protiv bilo čega u tim inicijativama.

Kad Plenković s moćnim interesnim strojem i s realnih pozicija gotovo detaljne kontrole baš svega u Hrvatskoj ima gadnih problema javno se suprotstaviti politikama, koje bi mu morale biti programski kanon, lako je zamisliti kako bi prošao bilo tko u Domovinskom pokretu kad bi se stekao javni dojam da je protiv.

To je trenutna politička smrt.

Ironija političke sudbine je upravo u tome što bivši Hadezeovac, koga je Plenković prisilio napustiti stranku, sad Plenkoviću, kao koalicijski partner bez koga ne može ostati na vlasti, s vanjske strane baca u lice temeljna programska načela HDZ-a, odnosno onoga što je nekada bio HDZ.

Plenković je histerično reagirao na Dabrin zakon otvoreno ga odbijajući i ostavljajući po prvi put javno izravan dojam da ne da dirati u komunizam, zatim su njegovi medijski glasnogovornici neobično detaljno i prilično banalno pokušali secirati Dabrinu proameričku reakciju otkrivajući svakome tko zna čitati događaje i aktere, da je Plenković suglasan, ako ne i poticatelj te antitrumpovske histerije, pa je nakon Dabrinog govora uoči komemoracije žrtvama Bleiburga i Križnog puta, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković odbio prijedlog predsjednika Kluba zastupnika Domovinskog pokreta Ivice Kukavice da Sabor minutom šutnje oda počast stotinama tisuća ubijenih Hrvata. Iako je taj prijedlog na užasavanje popriličnog broja Hadezeovih zastupnika, koji su mi višestruko to potvrdili, Jandroković odbio, kao i Dabrin prijedlog da se pozove Hrvatska zastati 15. svibnja i da se oglase crkvena zvona, nitko u HDZ-u tu odluku ne pripisuje Jandrokoviću, koji je vrlo često pokazivao senzibilitet prema događajima iz hrvatske povijesti, nego isključivo Plenkoviću. Valja naglasiti ovdje da su u jako velikom broju hrvatskih župa Crkvena zvona zvonila 15. svibnja u 16 i 30 sati.

Bilo kako bilo, dojam je takav kakav jest i nikako ne ide Plenkoviću u prilog.

Ne ide ni HDZ-u, ali stranke nekako prežive, dok tip lidera kao Plenković u raspletu uvijek završi razmjerno gadno svojoj svevlasti.

I sad je pred Plenkovićem javni poziv u ime Kluba zastupnika Domovinskog pokreta da se napravi totalni zaokret u politici prema Hrvatima u BiH, te prema BiH, u kojem se bez kolebljivosti zahtijeva potpuno preuređenje Bosne i Hercegovine u Sjedinjene Države BiH s tri nacionalne republike, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom i aktiviranje obveze Republike Hrvatske kao potpisnice Daytonsko-pariškog, prije toga Washingtonskog sporazuma.

To bez Trumpove Amerike neće ići, a Dabro i DP zahtijevaju potpuno usmjerenje vanjske politike oko toga pitanja na Ameriku, kojoj Plenković nije nimalo sklon, doslovno na crti animoziteta “Možemo”, kao i Amerika njemu, i ona Bidenova i pogotovo ova Trumpova.

Dosta toga se može iščitati iz navrat nanos pristanka na sporazum s BiH oko Južne interkonekcije kojoj se žestoko protivi EU, ali i prilično zagonetne kandidature Zdenka Lučića, brata Plenkoviću bliskog Ivice Lučića u ime tzv. Petorke, protiv Čovićeve kandidatkinje.

Ta kandidatura, cijela priča oko Južne interkonekcije, koja je završila ulaskom Trumpu bliskih investitora u priču oko BiH se pripisuje Draganu Čoviću, pa se stječe prilično utemeljen dojam da bi kandidatura Lučića uz sve ostalo, vrlo lako mogla biti Plenkovićeva osveta Čoviću, koji mu je Amerikance navukao za vrat.

U tom sveukupnom kontekstu se mora sagledavati Dabrin poziv u ime Kluba Domovinskog pokreta i upravo u tome tražiti odgovor na već legendarno pitanje svake vlasti suočene s izazovom na koji nema dobar odgovor - tko stoji iza Dabre i DP?

Taj poziv i govor s tom inicijativom su vidjeli milijuni ljudi, a poziv je znakovito upućen Plenkoviću i Milanoviću, uz Jandrokovića.

Što ovdje može značiti otvoreni poziv Milanoviću?

Može značiti neviđene nevolje Plenkoviću, koji tradicionalno ovisi o glasovima Hrvata s neposrednim podrijetlom iz BiH, gdje se procjenjuje da u Hrvatskoj trenutno ima oko 1,5 milijuna ljudi sa snažnim emotivnim odnosom prema zemlji podrijetla BiH, te prema statusu svoga naroda tamo. To je po svim dostupnim saznanjima uvjerljivo najvjernije izborno tijelo HDZ-a, koje stranka nikada nije riskirala potpuno odbaciti ili ignorirati. Više nikome Plenković ne može prodati priču o svome međunarodnom ugledu i zalaganju za zaustavljanje brutalne bošnjačke ali i europske političke agresije na Hrvate BiH, jer tijekom deset godina doslovno ništa nije postignuto. Politički status se nikako nije mogao kompenzirati financiranjem projekata preko Državnog ureda, pogotovo nakon Plenkovićeve izjave o “jednom euru manjinama, jednom euru Hrvatima izvan Hrvatske”.

Plenković bez teških posljedica ne smije nakon debakla s odbijanjem antikomunističke inicijative, nakon prilično sramnog ignoriranja poziva na minutu šutnje za hrvatske žrtve i poziva na sveopću nacionalnu demonstraciju pijeteta, odbiti poziv na novi Dayton i preuzimanje državne odgovornosti za davno međunarodno preuzete obveze u Daytonu i Washingtonu.

A to je u potpunoj suprotnosti svemu što je bio tijekom deset godina na vlasti.

Zato je prilično realno očekivati da mu Milanović uskoči u tu priču i zakuca ga u zemlju, preuzimajući povijesnu ulogu Tuđmanovog nasljeđa pred milijunima ljudi na desnom i nacionalnom spektru.

To je izazov i za Milanovića, koji ima fantastičan politički refleks, a i karakternu drskost napraviti posve neočekivan potez i suprotan prevladavajućoj logici, ali koga nemali broj ljudi ipak gleda kao neku vrstu dogovornog Plenkovićevog “neprijatelja”, posebno što je do sada u više navrata svojim postupcima spašavao Plenkovića u gotovo bezizlaznim situacijama. Gdje su granice ako ih ima, koje Milanović ne može i neće prijeći možda se zorno bude vidjelo na ovome strateškom nacionalnom pitanju.

Niti bi bilo iznenađenje da hrvatski „partizan“ Zoki uskoči u “ustašku” Dabrinu inicijativu, pogotovo ako se odluči u idealnoj prilici javno dotući Plenkovića i HDZ istjerujući ih na čistac recimo sazivanjem Izvanredne sjednice Hrvatskog sabora na temu BiH, niti bi bilo preveliko iznenađenje da i sada u teškoj situaciji sačuva Plenkovića i zaigra na kartu čekanja srozavanja HDZ-a.

Bitka oko Ustavnog suda bi mogla ukazivati da Milanović neće propustiti ovu priliku i da se iza brda nešto valja. Dabro ante portas!

Subscribe now

Subscribe now

S obzirom na stalno prisutnu političko-retoričku figuru u javnosti, koju u bezbrojnim prigodama izgovaraju manje više predstavnici svih političkih stranaka, inicijativa, civilnih udruga i praktično svi sudionici rasprava u medijskom spektru, da je temeljno načelo slobodnog demokratskog društva osuda i odbacivanje svih totalitarizama, čovjek se čisto racionalno s minimumom znatiželje mora s vremena na vrijeme pitati - koliko je to načelo realno, praktično i koliko su ljudi i politike koji se zaklanjaju iza toga što govore samo uvježbani bolji ili lošiji glumci, koliko su stvarno spremni realno i praktično posvjedočiti to što govore i od toga verbalnog načela napraviti društveni obrazac ponašanja.

Ako dani prisjećanja na Bleiburg i početak Križnog puta hrvatskog naroda s najtežim stradanjima u hrvatskoj povijesti nisu trenutak za razmišljanje o tome, onda povoda i razloga za razmišljanje i moralno preispitivanje uopće više nema.

Ako trenutak obilježavanja te tragedije nije istinski razlog za realno vrednovanje društvenih normi i obrazaca, onda to ne može biti baš ništa u hrvatskoj memoriji, svejedno radilo se o obilježavanju stradanja u oslobodilačkom Domovinskom ratu krajem prošlog stoljeća, o naslijeđenim narativima o Jasenovcu ili bilo čemu drugome. Ne može načelo vrijediti u jednom trenutku i jednom prigodom, u drugom trenutku i drugom prigodom ne vrijediti. I ne može načela biti bez neupitnih znanstvenih saznanja kao u slučaju naslijeđenih, danas podržavljenih jugoslavenskih i srpskih mitova, a istinska saznanja i neupitne činjenice koristiti kao prigodničarsku manipulaciju prilaoznog dnevno-političkog karaktera.

Bez uporišnih saznanja, uspostavljene norme ili načela su laž.

Iako nikad nisam pristajao na tumačenja hrvatskog Ustava i ustavnog poretka pozivanjem na tzv. Preambulu, koja je stjecajem okolnosti, a zbog ciljanog održavanja hrvatskog naroda u statusu zatočenika sistemskih politika i njihovog primarnog interesa u borbama za prevlast u državi, s godinama postala glavno polazište svim tumačima Ustava o karakteru i naravi suvremene hrvatske države, te što je važnije od toga, njene i nacionalne perspektive, baš u ovakvim prigodama kao što su prisjećanja i obilježavanja tragedije, ali i epskog zločina istodobno, ta tumačenja i ono što piše u Preambuli poprimaju karakter nevjerojatnog cinizma, nasilja i prevare, do te mjere da minimalno razumnom čovjeku bude muka.

Suočeni s neoborivo dokazanim zastrašujućim planiranim zločinom ratnih pobjednika, tzv. antifašista nad hrvatskim narodom i očitim strateškim nastojanjem da se trajno onesposobi njegov državotvorni i slobodarski potencijal i zauvijek ga se podčini sa sigurnom perspektivom povijesnog nestanka, državne politike, naročito tzv. nacionalno-emancipirajuće, demokršćanske i pučke koje baštine politiku uspostave današnje države voljom hrvatskog naroda, ne samo da ne odbacuju komunizam kako piše u toj Preambuli, nego ga na izrazito jeftine i ružne načine nastoje svim sredstvima, pogotovo korištenjem i zlouporabom bleiburške tragedije, dodatno učvrstiti kao nešto modificirani poredak, nastojeći te banalne modifikacije predstaviti izrazom težnje hrvatskog naroda, a otkrivanja grobišta i ekshumaciju kostiju kao suočavanje s prošlošću.

Bit stvari i osnov prevare je u tome da nikada ta saznanja i zastrašujuće činjenice nisu legalizirana kao zakonski državni odnos prema vrijednostima, koje ta saznanja verificiraju.

Naprotiv.

Državne vlasti su i dalje službenim državnim i društvenim narativom držale, promicale i silovito štitile, tzv. antifašizam s Titovim likom na sve načine marginalizirajući i spriječavajući historigrafska i multidisciplinarna istraživanja naslijeđenih mitova i teških kleveta hrvatskog naroda, pribjegavajući vrlo sustavno i eliminaciji znanstvenika koji su se usuđivali dodirnuti u te dogme.

Oko toga je oformljen kompletan sustav zaštite, nerijetko se izvorno oslanjajući na srpsku propagandu koju je Srbija i ondašnja SFRJ koristila za stvaranje klime za agresiju na Hrvatsku 1991. godine, predstavljajući to naslijeđe europskom stečevinom pobjede u Drugom svjetskom ratu ili braneći komunističko-jugoslavenske i srpske mitove silnim utjecajem Židova i usporedbom s Holokaustom. Ono što je do 1990. godine komunistički jugoslavenski režim štitio i promicao silom, primjenjujući i dugogodišnje robije protiv znatiželjnika, a nerijetko i likvidacije, danas se štiti lažnim civilizacijskim okvirom i izmišljenim inozemnim i globalnim vrijednostima, prijeteći uz mekšu i suptilniju socijalnu i javnu prisilu, hrvatskom narodu egzistencijalnom izolacijom iz svijeta.

Za to se koristi cijela mreža civilnih i paradržavnih, te međunarodnih organizacija izrazito anacionalnog i ljevičarskog profila, koje na signale i poziv iz civilnih i državnih organizacija u Hrvatskoj, pokreću preko medija koje kontroliraju u Europi i svijetu kampanje protiv “rastućeg fašizma“ u Hrvatskoj, dolaze u Zagreb, primaju ih najviši državni funkcioneri, pa uz silovitu javnu kampanju izražavaju svoju “zabrinutost” ohrabrujući državnu vlast da se “suprotstavi fašizmu”.

Ta “europska zabrinutost“ se i praktično demonstrira zabranama raznih kulturnih događaja među Hrvatima izvan Hrvatske, što je najčešće grubo kršenje niza službenih europskih povelja, na koje hrvatska država nikada efikasno ne reagira, praktično izražavajući suglasnost za takvo ponašanje.

Neosporna je činjenica da se baš nikada takve međunarodne kampanje i “zabrinutosti” ne odnose na promicanje i proslave komunističkog režima i njegovih protagonista, uključivo s Titom koga relevantne znanstvene strukture u Europi smatraju jednim od najvećih zločinaca Dvadesetog stoljeća.

Takvo višedesetljetno stanje s izrazitom progresijom tijekom zadnjih deset godina Plenkovićeve vlasti i slijepcu bi otvorilo oči, a idiotu zrnce razuma i logike, koja ukazuje na činjenicu da u Hrvatskoj na sceni i u praksi imamo nevjerojatnu prevaru.

Epsko licemjerje je da se ta prevara godinama pokušava, ali i uspijeva postići doslovno preko kostiju i posmrtnih ostataka tisuća ubijenih Hrvata, ubijenih po planu komunističko-jugoslavenskog rukovodstva i s njihovim izvršiteljima. Što se više “otkriva”, što se više posmrtnih ostataka žrtava razmjenjuje, što se više “osuđuje”, klasični komunistički obrasci, simboli i ukupne politike postaju sve dominantnije.

Takvu inverziju je vrlo vjerojatno teško pronaći u političkoj povijesti, a gotovo nemoguće u povijesti država s kakvim takvim demokratskim političkim sustavom.

Pa da vidimo, kad se već kompletan državni politički i društveni poredak nastoji temeljiti na Preambuli Ustava s otvorenom namjerom takvom nepostojećom ustavnom normom nametnuti antifašizam, koga u potpunosti predstavljaju i zagovaraju danas visokopozicionirani akteri komunističko-jugoslavenskog režima i njihovi nasljednici, kao hrvatski društveni kanon njegujući komunističko-jugoslavenske, ali i velikosrpske narative na kojima je uspostavljen i koji su u temelju bleiburškog zločina protiv hrvatskog naroda, kako izgleda u istoj toj Preambuli istaknuto “odbacivanje komunizma”?

Je li državna razmjena 500 posmrtnih ostataka žrtava komunističko-jugoslavenskog terora unazad nekoliko dana na razini prvoga potpredsjednika Vlade Tome Medveda na bilo koji način, je li jednom jedinom porukom, rječju, najavom konkretne politike utemeljene na tome, doprinijela obračunu sa zlom koje je i danas izrazito prisutno u Hrvatskoj, zloduhom komunističko-jugoslavenskog antifašizma?

Baš ničim nije.

HDZ kao većinski partner u vladajućoj koaliciji nije držao primjerenim pozvati saborske zastupnike na minutu šutnje, kamo li prihvatiti prijedloge Domovinskog pokreta iz govora Josipa Dabre pred kamerama i stotinama tisuća gledatelja tijekom dana, u kome je pozvao hrvatski narod preko saborskog rukovodstva na dostojno obilježavanje žrtve svoga naroda.

Neće u ovakvoj konstelaciji politika i s ovakvim plenkovićiziranim HDZ-om, ako više uopće i postoji neki drugi i drugačiji, biti državne politike odbacivanja komunizma i stvarne politike sjećanja, te suočavanja s prošlošću.

S tim ni izvjesne nacionalne budućnosti.

I neće, što se tiče tzv. sistemskih političkih stranaka, pri čemu je ovdje manje bitno stajalište ljevice. Bitno je da nema nikakvih izgleda da Plenkovićev HDZ, stranka baštinik pobjede nad komunizmom i baštinik formalnog političkog oslobođenja hrvatskog naroda učini ikakav korak u pravcu odbacivanja toga zloduha. Konačno, to je Plenković nazad dva mjeseca nakon povratka s međunarodnog skupa u Indiji pred kamerama prilično ostrašćeno odbio ne skrivajući gnjev zbog drske ponude “ustaškog” DP i “ustaše” Dabre da se zakonom zabrane i strogo sankcioniraju svi totalitarizmi, pa i ustaški.

Plenković je to pokušao obrazložiti, očito ne vjerujući ni sam sebi zbog goleme otrcanosti te floskule i isključivo se oslanjajući na osjećaj kontrole nad državom, pozivajući se na demokraciju i slobodu.

S obzirom na posvemašnju relativizaciju pojmova, riječi, cijelih sintagmi u aktualnim političkim procesima, gdje često svjedočimo potpuno suprotnom tumačenju istih riječi i pojmova, što je jedan od modela strateške prevare danas, nastojmo ipak izraze i pojmove izuzeti iz toga, ne dopustiti da se interpretativno nasilje i perverzije nad ljudskom logikom i zdravim razumom, te nad hrvatskim jezikom, tumačiti kako su oduvijek značili.

Konkretno, kako se to “odbacuje komunizam”?

Tko ga odbacuje, na koji način i kojim političkim i državnim mehanizmima?

Odbacuje li se komunizam krampom i motikom u rukama Tome Medveda, potpredsjednika Vlade i zamjenika predsjednika vladajućeg HDZ-a, “otkrivanjem” i iskopavanjem odavno poznatih stratišta, prigodničarskom ekshumacijom ili paradnim preuzimanjem posmrtnih ostataka, prigodnim dnevnopolitičkim izjavama da je svaka žrtva jednaka, da ima pravo na dostojan pokop i grob, da su neprihvatljivi svi totalitarizmi, da treba osuditi sve zločine i sličnim patetičnim recitalima ekvivalenta nekadašnje kumrovečke partijske škole, ili se komunizam odbacuje silom državnog sustava koga predstavlja potpredsjednik Medved, Hrvatski sabor i Vlada njegovog predsjednika stranke i vlade Plenkovića?

Svakome tko nešto, makar i na običajnoj razini zna o državi, jasno je da se krampom i motikom, te recitalima ne demonstrira i ne potvrđuje država i njena narav. To mogu biti koračići u cjelovitom sustavnom pristupu verifikacije činjenica i znanstvenih teza, pa zakonitosti, ali bez legalizacije i formalizacije tako usvojenih vrijednosti kao standarda društvenog ponašanja, ta saznanja nemaju svrhe, pri čemu u ovakvim prilikama mogu biti savršen alibi za razvoj i poticanje posve suprotnih društvenih obrazaca.

To se isključivo radi zakonima i regulativom, te sankcioniranom provedbom.

Tako se odbacuje.

Država nema ni u zamislima, da ne spominjem u programima i izvedbenim projektima, pojma što će s ekshumiranim posmrtnim ostacima, gdje ih pokopati i kako ih obilježiti, iako se bar ove Plenkovićeve i Medvedove vlade već deset godina “suočavaju s prošlošću” o kojoj najmanje dva od tri Hrvata obiteljskom predajom znaju od najranijeg djetinjstva sve najvažnije, pri čemu je izrazito vidljivo da se politike sjećanja izbjegavaju koncentrirati pod svojevrsni nacionalni oltar i nastoje disperzirati na desetke lokacija, kao i po pitanju regionalnih identiteta, koje se izbjegava integrirati u nacionalnu kralježnicu u Zagrebu. Nimalo nije slučajno da država obilježi prigodničarski 1100 godina hrvatskog kraljevstva, da to potaknu nepolitička udruženja a država bude pokrovitelj umjesto organizator putem specijalizirane državne institucije, kao i kad je posrijedi i komemoracija žrtava Bleiburga i Križnog puta, da se na taj način i takvim obrascem legitimira vlast kao nacionalno senzibilna nasuprot “onih drugih”, ali priča i svijest o tisuću i sto godina hrvatske kulture državnosti neće u obrazovno-odgojnom sustavu, u medijima, u kulturi poprimiti dimenzije sustavnog razvoja nacionalne samosvijesti, jer neće postati obrazovni program i identitetsko uporište generacijama, koje se truje izopačenostima kvazidemokracije i lažnog liberalizma s licem neokomunističkog antifašizma. Pitate li se kako to da ni trideset i četiri godine nakon međunarodnog priznanja države, Republika Hrvatska nema Hrvatski nacionalni muzej s eksponatima koje smo mogli gledati u Klovićevim dvorima povodom obilježavanja 1100 godina kraljevstva?

Samo bi idiot pomislio da baš nikome u zemlji nije palo na pamet da je to jedan od identitetskih imperativa novouspostavljene nacionalne države teško izranjavanoga naroda, u čijim njedrima svakim danom od “odbacivanja komunizma” bjesni sve organiziranija i destruktivnija antihrvatska narav.

Zašto to Plenković tijekom desetogodišnje vlasti nije ni pomislio uspostaviti i napraviti?

Pa ne ni dovodio Ninu Obuljen na mjesto ministrice i proglašavao ju nedodirljivom da je to njegova politička vizija.

Osnovna namjera je izbjeći pod svaku cijenu integraciju hrvatskog naroda i masovnu demonstraciju snage nacije.

Naime, ako Ustav nešto “odbacuje”, onda to država provodi, a kad govorim država, onda se to odnosi na vlast. Jedna od težih zabluda, koja egzistira desetljećima u Hrvatskoj, posebno u javnoj i političkoj sferi je da smo mi svi država, što onda automatski djelovanje vlasti, makar bilo suprotno interesima hrvatskog naroda, poistovjećuje s pojmom Hrvatska, zemljom, prirodnim potencijalima, narodom, dajući državi umjesto lica protagonista vlasti, u ovom slučaju Plenkovića i Nine Obuljen Koržinek, stereotipsku sliku prelijepe zemlje i njenoga naroda. Država uvijek izgleda kao njena vlast, a samo iznimno uspješne i efikasne nacionalne države izgledaju kao ljepote zemlje i kao narod koji je formirao državu.

Država je samo vlast s institucijama koje kontrolira i kojima upravlja. Nitko drugi.

Druga je stvar izvorište države i vlasnik države, hrvatski narod, koji na izborima i pod specifičnim administrativnim okolnostima osmišljenim za održanje i osvajanje vlasti a ne radi poticanja najširega interesa naroda za svoju državu, na koje narod u pravilu nikada ne utječe, može izabrati vlast između kontrolirano ponuđenih opcija, pri čemu se propisima i politikama vlasti iznimno često utjecaj i mogućnosti narodnog odlučivanja svode na minimum minimuma ili na kozmetiku.

Potvrda toga je legitimitet vlasti u Hrvatskoj, koji desetljećima unazad nikada nije dostigao 20 posto nacionalne potpore, s tendencijom stalnog smanjivanja.

Danas je država, u golemoj mjeri zbog nadležnosti i determinanti ustavnog poretka, Andrej Plenković i njegov HDZ, s manjim udjelom Domovinskog pokreta i posve marginalnim udjelima tzv. liberala i manjinaca. Jednim dijelom država je i predsjednik Republike Milanović, ali njegov utjecaj na karakter države je više posredan nego izravan. I nije presudan.

Sve ostale institucije države su sekundarne naravi, jer baš sve izravno ovise i proizlaze iz političke volje zakonodavca, pa je njihova knjiška neovisnost ograničena političkom voljom i senzibilitetom većinske političke stranke i njenoga rukovodstva u Hrvatskom saboru.

Kako Plenković već deset godina “odbacuje komunizam”?

Složit ćemo se da je razdoblje od deset godina iznimno reprezentativno razdoblje za zauzimanje praktično sigurnog stava.

Pogledajmo na primjerima koji neupitno potvrđuju odnos prema sintagmi “nasuprot NDH“, zatim prema sintagmi “odbacivanje komunizma“, te prema nizu konkretnih sadržaja, koji nose ili koji mogu nositi obilježja NDH i komunizma.

Tijekom svih deset godina na vlasti Andrej Plenković je bio u Jasenovcu na “dan proboja”, u Bleiburgu je vjerojatno bio dok se borio za pozicije u HDZ-u, dok danas nije smatrao primjerenim pojaviti se na Mirogoju i položiti vijenac žrtvama svoga naroda. Nikada nije javno pozvao javno nositelje sustava obrazovanja da učernici posjete Macelj ili Bleiburg kao što ih poziva u realno teško kompromitirani Jasenovac, nije pozvao ili predložio da se eventualno tamo utemelji Muzej komunističkih zločina, niti mu je palo na pamet da u Hrvatskoj usprkos nevjerojatnim zločinima i četrdesetpetogodišnjem teroru jugoslavenskog komunizma, nema nigdje trga ili ulice žrtava jugoslavenskog komunizma, dok Tito i niz komunističkih zlotvora obilježavaju osobni identitet stotina tisuća ljudi u čitavom nizu gradova i općina. Ovdje nikako ne može proći obrazloženje da je to nadležnost gradova ili općina. Ili znanstvenih institucija, jer država zadaje okvire i vrednuje nacionalnu povijest vodeći računa o nacionalnom identitetu i duhu.

U tih Plenkovićevih deset godina, austrijske vlasti su zabranile komemoraciju u Bleiburgu, usprkos Plenkovićevom ugledu i propagandnom ugledu Hrvatske, navodno većem nego ikada u EU i Austriji. Tijekom tih deset godina, osam godina mu je koalicijski partner bio SDSS, što je on predstavljao strateškim pravcem i europskim primjerom odnosa prema manjinama, umjesto nužnog taktičkog kompromisa kako su se optimisti nadali, iako SDSS i srpske organizacije, te Srbija kao država, nisu ni jednim jedinim postupkom pokazali da se odriču dokazano sumnjivih, da ne kažem lažnih srpskih povijesnih i političkih narativa, a u slučajevima kao tzv. antifašistički ustanak u Srbu potpuno krivotvorenih i perverznih drskih teza. Bezbroj je situacija u tom razdoblju bilo u kojima je Pupovac svake godine, uvijek u trenucima prisjećanja Hrvatske na važne povijesne događaje, javno istupao s kontrastavovima i tezama, kao primjerice obilježavanje nekakvog “proboja” na Petrovoj gori na dan komemoracije žrtava Bleiburga i Križnog puta. Nemoguće je nabrojati situacije u kojima je u ime srpskih organizacija arbitrarno kvalificirao ljude, pojave, povijesne osobe i događaje bez odgovora državne politike i samoga Plenkovića doslovno ponižavajući hrvatski narod i njegovu memoriju.

Nadalje, tijekom Plenkovićevih deset godina na čelu HDZ-a i Vlade, u Hrvatskoj je, s koncentracijom u Zagrebu izrasla izrazito radikalna ultraljevičarska struktura pod imenom “Možemo”, preuzela upravljanje Zagrebom i ostvarila sa sličnim satelitima bitnu ulogu u Hrvatskom saboru, preuzimajući pod svoju kontrolu golemu financijsku moć od oko 4 milijarde eura.

Zašto je ovdje važno istaknuti Zagreb?

Zato što Zagreb u presudnoj mjeri, izrazito pretežito obilježava hrvatski državni profil i identitet. Dubrovnik, Split, Zadar, Šibenik, Pula, Varaždin, Rijeka i Osijek, u zadnje vrijeme i Vukovar zbog neizbježne epopeje u ratu protiv srpskog agresora, su sastavnice toga identiteta, ali kralježnica hrvatske državnosti i integracije nacije je Zagreb. Primjetna je praksa da je upravo Plenkovićeva vlast tijekom svih tih deset godina bez zadrške i često neproporcionalno preko Ministarstva kulture i Nine Obuljen Koržinek, izrazito anacionalne ljevičarke od najvišeg povjerenja Andreja Plenkovića, te potpuno bezbojnog ministarstva obrazovanja i znanosti s Fuchsom na čelu, a prije toga s tzv. liberalkom Divjak, ulagao u povijesne identitete svih tih centara, a u Zagrebu se nakon amorfnog antifašističkog ustaše Bandića, sve prepustilo ultraljevičarskoj skupini “Možemo”.

Je li Plenković pokušao stvoriti nacionalno primjereniju strukturu u Zagrebu za potiskivanje ultraljevice, je li gledajući sve rigidnije antinacionalno i prokomunističko projugoslavensko divljanje te skupine s ozbiljnim obrisima poniženja hrvatskog naroda nekim postupkom na čelu države signalizirao da će napravit redefiniciju državnih politika i to sistemski spriječiti?

Nikada.

Upravo suprotno.

Djelovanje zagrebačke ultraljevice je preko državnog poticanja stotina i tisuća njihovih regrutnih civilnih udruga, raznih tzv. kulturnih inicijativa s nevjerojatnim, često perverznim programskim sadržajima, poticanih milijunima, desecima milijuna eura preko državnih agencija posrednika ministarstva Nine Obuljen Koržinek, te uspostavljenih i institucionaliziranih centara za masovno financiranje tih politika iz europskih fondova neupitna konstanta Plenkovićeve politike.

Taj model se sustavno širio na kulturu i medije, gdje se bez izuzetka stvarao krajnje anacionalni program s porukama izravne relativizacije i negacije hrvatskog identiteta.

Upravo Plenkovićeva politička “kohabitacija” s vlastima “Možemo” i u manjoj mjeri SDP u Zagrebu više od ičega pokazuje svu jeftinu, a na žalost do sada izrazito uspješnu matricu prevare nacije i zadržavanja opasnog privida stanja u zemlji, pogotovo o ulozi Plenkovića i njegovoga nevjerojatno eutanaziranog HDZ, koji je realno baš Plenkovićevim politikama sveden na najniže grane u povijesti, utoliko više, ukoliko nastoji stvoriti privid pobjedničke monolitnosti i tragikomične zaštite naroda od ljevičara!

Iako to na prvi pogled izgleda kontradiktorno, upravo ovakvo rigidno “Možemo” s latentnim udarima u samo srce nacionalnog identiteta i snažnim izazivanjem nacije neokomunističkim i neojugoslavenskim sadržajima, zabranama, uličnim organiziranim nasrtajima na kršćanstvo, sumanutim sotonističkim ritualima tzv. progresivističke umjetnosti i kvazikulture, preimenovanjem ulica, su ključno pokriće Plenkoviću za njegove iste takve a manje eksplicitne podmukle politike, te prilika da posve sporednim a zvučnim “desničarenjem” kao u slučaju dočeka rukometaša sebe predstavi “zaštitnikom nacije” od opasne ljevice. Bez ovakvoga “Možemo” i bez Milanovićeve kandidacijske egzibicije s jedne strane, ali i bez delegiranoga nadzora desnice, koju mu je godinama osiguravao Mario Radić s plaćenim kvazidesničarskim medijskim propalicama, Plenkovićev HDZ bi bio teško poražen na zadnjim izborima, a na predstojećim računa na isti model “desničarenja”. Plenković drugoga modela nema, niti ga programski može imati.

Primjerice, zbog toga se od uspostave aktualne koalicije sustavno pokušava razbiti Domovinski pokret kao potencijalna desna nacionalna prijetnja tako uspostavljenom poretku s točno raspoređenim i sigurnim ulogama, počevši od nesumnjivo dirigiranog pokušaja Radića neposredno nakon uspostave vlasti, preko drukerskih i paraobavještajnih udara na nekolicinu istaknutih članova s nesumnjivim pozadinskim rukopisom vlasti, kaznenog progona, aktualnih pokušaja izazivanja razdora s izvanjskih političkih i medijskih pozicija, do aktualnog vidljivog nastojanja potpune marginalizacije Penave kao službenog lidera te stranke.

Domovinski pokret baštini nevjerojatno kontradiktornu i burnu putanju od utemeljenja do danas, bremenit je sumnjičavošću naroda i biljezima teških propalica i pervertita koji su se predstavljali njihovim javnim manekenima, ali nakon svih tih udara, uspona i padova, ostala je skupina od osam zastupnika, koja nije neranjiva na razne inženjeringe, ali koja zbog svoje osebujnosti i specifičnih fajtera u grupi, te izdržljivosti na dosadašnje udare i podvale, ne da mirno spavati nositeljima moći u zemlji.

Nisu predvidivi i što je najopasnije, izraziti su antikomunisti, antiglobalisti i antijugoslavenski orijentirani i deklarirani.

Čak i da netko među njima izvorno nije takav, jasno je da nemaju drugoga prostora za djelovanje, opstanak i razvoj, s tim što im upravo presudna uloga u sastavu većine uz malo hrabrosti i lucidnosti u javnom komuniciranju širom otvara vrata deprimiranom izbornom tijelu gotovo polovice naroda. Odavno zbog svega navedenoga nije bilo veće opasnosti za razbijanje krinke prevare, koju prije svega nad nacijom drži Plenkovićev HDZ, glumatajući “odbacivanje komunizma” a uvlačeći mu zloduh u sve kutke društvenosti.

Desnica, nacionalne i kršćanske inicijative i strančice, koje vegetiraju godinama unazad su odavno u velikoj mjeri premrežene igrajući stvarno posve suprotne uloge od onoga čime s vremena na vrijeme potiču nade ili iluzije jednoga dijela naroda, ali paralelno s mrvljenjem te antikomunističke i antiglobalističke strukture, nužno je slabio vladajući poredak jer se morao razotkrivati, pa je danas iz Mosta, nezavisnih zastupnika i Domovinskog pokreta realno moguće ostvariti širenje utjecaja na do jučer pasivno izborno tijelo, nudeći bez kompromisa jasne i realne politike ljudima umornima od gubljenja nade i prevara nakon svakih izbora.

Zašto je ovo bitno istaknuti?

Zato što saznanja naroda, znanosti, istraživanja, medijski i javni istupi moraju imati i svoju političku formu, te čvrstog političkog nositelja, koji ima parlamentarnu poziciju za promociju svojih politika, definiranje ciljeva i što je jednako dragocjeno kao i ostvarenje ciljeva, jer je prvi korak u tom pravcu, javno prisiljavanje svih sudionika na razotkrivanje. Upravo zbog toga je Plenković onako histerično reagirao na tzv. Dabrin zakon, svjestan da ga je taj zahtjev istjerao na krajnje neugodnu čistinu.

Zaključno, da je državna vlast tijekom zadnjih deset godine, naravno i ranije, ali zadržimo se na navodnoj antitotalitarnoj i antikomunističkoj vlasti, nacionalnoj i demokršćanskoj, konzervativnom i desno-centrističkoj kako se sve naziva politička deklaracija Andreja Plenkovića i njegovoga HDZ-a, samo deset posto financijskih sredstava iz državnoga proračuna i ostalih paradržavnih i javnih izvora, te međunarodnih organizacija, usmjerila na suočavanje s prošlošću umjesto antifašističkim i globalističko-ljevičarskim udrugama, kvazikulturnim i inim izrazito antihrvatskim nositeljima i programima, da je to radila na temelju Dokumenta dijaloga Plenkovićevoga Vijeća, dokumenta, koji je usuglašeno potpisom svih članova Vijeća, i Goldsteina, i Zakošeka i rektora Tanjića, zatražio od države potporu znanstvenim istraživanjima prijepora iz prošlosti, umjesto da je nasilno i muljajući interpretirao neusvojene i nepostojeće posve suprotne Zaključke toga Vijeća, danas ne bi bilo potrebno propagandno veličati izdvajanje 1,7 milijuna eura potpuno nepozvanom ministarstvu branitelja i nekompetentnom Tomi Medvedu za banalno sijanje desničarskih iluzija, ali i sprječavanje Domovinskog pokreta u njihovim namjerama, jer bi to bile relevantne državne politike i jasan izraz državotvornoga profila Andreja Plenkovića i njegove političke vizije.

Tako se ne odbacuje komunizam, tako ga se spašava i nameće pod krinkom lažne demokracije, perverznog europejstva i bezobrazne tzv. „kulture različitosti“.

Taj proces i takva politička prevara predugo traje, nužno zahtjeva golemu potrošnju manipulativnih inovacija i kontrolnih mehanizama, produkciju mase poslušnika i mediokriteta s neproporcionalnim apetitima, jer je uvijek neusporedivo skuplje i zahtjevnije varati nego se ponašati racionalno i jasno. Zato taj projekt epohalne prevare nužno propada s njegovim istaknutim nositeljima i cijelom infrastrukturom kontrole i nadzora, što otvara goleme mogućnosti hrabrim i odgovornim ljudima okupiti hrvatsku pamet i narod i završiti ono što je započeto na biralištima u travnju i svibnju 1990. godine. Najveća je pogreška precjenjivati izrazito potrošen model, pogotovo kad demonstrira nasilje i odlučnost. To su sigurni znaci kraja i urušavanja nakaradnog modela i poretka, a to je vidljivo doslovno svaki dan.

Takav politički projekt se poziva isključivo na tzv. materijalne resurse i postignuća, ističu se BDP, izgradnja cesta, željezničkih pruga, mostova, luka, zgrada, obnova dvoraca, ulaganja u ovo ili ono, stalno se govori o plaćama i pumpanju podataka, a sve bez ozbiljnijega i detaljnijega propitkivanja struke, kako se ne bi i u tome otkrile sasvim drugačije skrivene činjenice i razotkrila i ta vrsta zabluda. Konačno, to je dužnost svake vlasti, to se trude ostvariti i okupatori, jer im je ugodnije i manje zahtjevno vladati zadovoljnijim, nego nezadovoljnijim narodom. Turci su gradili ceste, kasabe, mostove, Austro-Ugarska je to radila neusporedivo bolje i više, to je radio i Napoleon u jednome dijelu Hrvatske, to je radila i Jugoslavija, ona prva i ona druga komunistička, a konačno, da je primarni cilj milijunima ljudi bio ostvarivati na prvome mjestu bolju zaradu, viši socijalni i egzistencijalni status, da je ljudima bilo samo do izvrsnih cesta i željeznica, imali su izbora diljem svijeta, što toliki broj mladih ljudi demonstrira i danas primarno nezadovoljni društvenim ambijentom i nepostojanjem minimalnog povjerenja u državnu vlast. Nitko za te ciljeve ne bi bio spreman dati život. Očito je da su milijuni ljudi u proljeće devedesete željeli nešto drugo, željeli su državu na svoju sliku i priliku. Nudi li to ova vlast i ova država, jednostavno je pitanje svakome od nas pojedinačno i nužno bi moralo biti osnovica zauzimanja stava prema svakoj politci i vlasti. Na tom pitanju i odgovoru počiva sva istina o uzrocima krađa, korupcije, nevjerojatnih zlodjela aktera na vlasti i svakodnevnih proboja masovnih lopovluka sistemske naravi u javnost, jer ljudi ne kradu od samih sebe izuzev ako su poremećeni. Da današnju državu doživljavaju svojom, spriječili bi na sve načine ovo što se događa, bili bi teško kažnjeni svi koji uništavaju resurse Hrvatske, ali i one koji to ne sprječavaju, a morali bi.

Uvjet za kompletan preokret je uništenje naslijeđa komunističkog-jugoslavenskog režima.

Subscribe now

Subscribe now

Na dnevnoj osnovi se čak i vrlo razboritim ljudima, koji suptilnije razmišljaju o društvenim događajima dovodeći te događaje u cjelovitiji kontekst, postavlja previše zaprijeka za zauzimanje jasnoga stava i opredjeljenja o aktivnoj potpori vrijednostima, programima, porukama i nositeljima, koji se javno nude.

Ljudi s razlogom ne znaju kako se postaviti prema konkretnim politikama i političarima, kako ocijeniti ono što vide i čuju u javnosti, a znaju da to utječe na njihove živote i budućnost.

S jedne strane, čitav niz ljudi i poruka s kojima smo suočeni i s kojima se bez nepremostivih rezervi u tom trenutku možemo identificirati zbog pretežitog javnog dojma o njima, redovito su s druge strane u nemaloj kontradikciji s efektima koje očekujemo kao neku vrstu smisla njihovoga angažmana. Ako bi čovjek racionalno odlučivao o efektima i postignućima politika, koje mu se nude i često čine prihvatljivima, jer javno deklariraju točno ono što on priželjkuje, ili čak više od toga, ako bi vrednovanje tih efekata bilo presudno za zauzimanje stavova recimo na izborima – teško bi golema većina Hrvata imala kome dati svoj glas, a mogla biti koliko toliko sigurna da je to ispravna odluka. Tu činjenicu vidimo u brojkama izrazite apstinencije, koja postaje sve veća stalnim razočarenjem u političke aktere ili njihove aktivističke i medijske saveznike, a to se vidi i u modelu biranja tzv. manjega zla, što je postala već opasno dugotrajna navika u Hrvatskoj. Takav refleks savršeno odgovara realnim manjinskim idejama, programima i politikama, jer ih održava proporcionalno daleko jačim nego bi im u normalnim demokratskim okolnostima bio izborni legitimitet, a iznimno lako takve skupine mogu potpuno ovladati političkim procesima ako uspiju na deklarativno suprotnoj strani političkog spektra osigurati važne pozicije, pogotovo ako i kad uspiju osvojiti vodeća mjesta na tom suprotstavljenom spektru. U tom slučaju jednadžba uspjeha je vrlo jednostavna.

Na ljevici, a govorimo o hrvatskoj političkoj sceni, treba biti otvoreno tvrdokoran, militantan, iritantan, stalno pomjerati granice društvenih procesa prema željenim manjinskim uporištima, a stvarne i konkretne politike osmišljavati i provoditi, štititi i poticati s desnoga ili tzv. centrističkoga spektra, dajući istovremeno javnosti privid i svojevrsnu zaštitu svojim kadrovskim i programskim uporištima skrivenim na desnom političkom spektru. Jer, između rigidnog i militantnog ljevičarskog globalističkog angažmana, pritiska u javnosti, stalnoga etiketiranja i moćne isključivosti u medijskim kampanjama, s konkretnim efektima u institucijama poretka kojom se eliminiraju suparnici i na egzistencijalno-socijalnom području, s promicanjem i zagovorom masovno odbačenih antivrijednosti među golemim brojem hrvatskih ljudi, uz konkretnu potporu srodnih globalističkih organizacija i politika iz Europe i nasuprot toga ponuđenih politika koje su javno i komunikacijski dijelom ili potpuno suprotne, koje zagovaraju stvarne vrijednosti, a realno provode isključivo političku agendu te ljevičarske manjine, predstavljajući se usprkos toga prihvatljivijim od ljevičarskih militanata, ljudima prije same apstinencije ne preostaje puno prostora za dvojbe – pristaje se poduprijeti lažne desničare, skrivene ljevičare i njihove suptilnije, a jednako pogubne politike. Izvan svake sumnje s Plenkovićem na čelu HDZ-a u Hrvatskoj imamo točno takav raspored političkog utjecaja i njemu prilagođene javno-političke obrasce.

Postalo je svojevrsno pravilo u društvenom i posebno političkom djelovanju, da se aktivnosti i postupci uopće ne vrednuju po konačnim efektima, kao ni da se teze koje se predstavljaju kao osnov zagovaranih vrijednosti i načela oko kojih se okuplja narod ili dio naroda, ne analiziraju, iako su često isključujuće međusobno, a protagonista koji zagovara tako isključive teze i stavove, se manipulativnim modelima prihvaća kao prihvatljivoga, jer su oni drugi, s druge strane, javno krajnje neugodni i neprihvatljivi.

Pa se tome konceptu prilagođava kompletan javni, institucionalni, društveni i politički spektar. Sloboda i demokracija, smisao političkog i aktivističkog djelovanja se svode na pravo izgovoriti poruku, misao, riječ, postaviti pitanje ili nešto neprihvatljivo javno kritizirati, organizirati javni skup, prosvjed, koncert, s navijačkih tribina poslati određene poruke, ali ni ne pokušavati nešto od toga pretvoriti u realan društveni obrazac ponašanja, legalizirati to ili ozakoniti. Godinama u Hrvatskoj imamo praksu da se više ne vode političke i javne borbe za kriminalizaciju ili ozakonjivanje ideja i programa s nacionalnog i desnog političkog i nacionalnog spektra, s eventualnih prokršćanskih željenih pozicija, jer to područje je pod gotovo potpunim ebmargom izrazito manjinskih skupina integriranih u tzv. europske političke i ine agende i programe. Političke bitke se odavno, umjesto za zakone i materijalizaciju vrijednosnih programa, vode za pravo uopće izgovoriti i javno zastupati ne-ljevičarske vrijednosti, s tendencijom snažnoga sužavanja i toga prostora. Ta scena postaje prostor opredjeljivanja.

Umjesto konkretnog opipljivog i mjerljivog postignuća i ostvarenog cilja, svrha djelovanja je postalo djelovanje samo po sebi, onako zbog trenutnog ili dugoročnijeg dojma i javne površne prepoznatljivosti. To poprima karakter legendarnog olimpijskog načela - važno je sudjelovati.

Jasno je da je to načelo i u sportu, i u politici, samim tim u društvenim procesima i aktivnostima na prvi pogled pozitivno i prihvatljivo, jer bez sudjelovanja nema nikakvih izgleda nešto postići, no ako se to načelo ne usmjerava u razinu da je smisao natjecanja pobjeđivanje, onda postaje izrazito negativan paravan za sveopće urušavanje i srozavanje vrijednosti.

Bez težnji ostvarivanja cilja zbog kojega se i pod kojom se promotivnom porukom organizira i pokreće bilo koja društvena aktivnost i okupljanje ljudi, samo sudjelovanje često poprima suprotan karakter od iskazanih namjera. U Hrvatskoj neće biti željenih promjena, a nikakve promjene ne može i ne želi ponuditi ljevica jer kontrolira poredak pa joj ozbiljne promjene ne trebaju, dok se na demokršćanskom spektru, od lažnog centra na desno, ili konkretno od HDZ-a do deklarativne desnice, konkretno u Domovinskom pokretu kad je ova vladajuća većina u pitanju, političke ideje i programi ne počnu materijalizirati u državnim politikama u formi zakona. Zato baš sve u Hrvatskoj ovisi o zbivanjima i procesima na desnici, otud i toliki golem pritisak na svaku ideju, prijedlog i namjeru koja se probije sa toga spektra, otud tolika histerija i s ljevice i s vrha „demokršćanske konzervativne“ vlasti na Domovinski pokret, kao na jedinu političku snagu koja u ovim okolnostima nosi politički potencijal aktiviranja i buđenja gotovo pola izbornog tijela u zemlji. Zato je primjerice prihvatljivo u javnosti čuti njihove poruke kojima osuđuju komunizam, komunističke zločine, napadaju ljevičarske organizacije i politike, ali kad predlože konkretnu zakonsku i državnu kriminalizaciju nesumnjivih simbola zla i civilizacijski osuđenih ideja i političkih režima, onda se na njih usmjeri nevjerojatan gnjev i pogrom sa svih pozicija, prije svega s pozicija navodne demokršćanske vlasti. Poruka koja se na taj način šalje je – smijemo se igrati politike, govoriti, paradirati, smijemo sudjelovati u tim javnim igrama, ali – to je sve, to je granica.

Taj model, taj okvir politike i javnoga djelovanja je istodobno golem prostor za manipulacije, prevare najtežih vrsta i zlouporabe nesolidnim ljudima i namjerama, koji za svoje, često suprotne ciljeve mogu koristiti i koriste najplemenitije deklaracije i vrijednosti silno ojačane potporom dobronamjernih i pogotovo zavedenih ljudi, koji iz bezbrojnih razloga nemaju cjelovito saznanje o procesima u kojima sudjeluju. Ta pozicija necjelovitoga saznanja ili manipulativnog selektivnog informiranja s prikrivenim stvarnim namjerama nositelja odluka i ključnih protagonista društvenih procesa, postala je maligna i pretežita karakteristika suvremenih politika, koje se vole nazivati liberalnom demokracijom. U tom pojmu se praktično na svakom koraku skriva duboka negacija demokracije. Prema tom modelu se raspodjeljuju uloge ključnih sudionika u političkim procesima, stvaraju i umjetno produciraju fikcije i lažne različitosti, koje se po potrebi javno prezentiraju najžešćim sukobljavanjem, a u pozadini se u velikom broju slučajeva skriva rukopis istoga poretka i istih kontrolora društvene moći.

Aktualan je primjer Zagreba, navodnog sukoba desne nacionalne državne vlasti i ultraradikalne zagrebačke političke uprave, svrstavanje medija i javnosti oko jednih i drugih, polazeći od stvorenoga stereotipa da su jedni „naši“ a drugi „njihovi“, iako se u osnovi politike i jednih i drugih nesumnjivo nalazi poptuno ista vrijednosna narav, te u potpunosti ovise jedni od drugih doslovno u svemu. „Naši“, u ovome slučaju državna vlast koju predvodi HDZ Andreja Plenkovića i koja se deklarira demokršćanskom i nacionalno-suverenističkom su „naši“ u pretežitoj mjeri zbog toga što „Možemo“ i SDP sa satelitskim civilnim i aktivističkim udrugama, medijima i pojedincima, izrazito rigidno i militantno promiču antivrijednote s osmišljenim eskapadama iritacije naroda kao što su razne zabrane, performansi na Trgu, paljenje krijesova, promjene naziva ulica, javno sramoćenje nacionalnih vrijednosti, čime praktično služe zastrašivanju ljudi i usmjeravanju velike većine, koju nikada i onako ne mogu pridobiti uz sebe, prema „neprijateljskom“ Plenkoviću, paralelno koristeći sva raspoloživa sredstva nudeći javnosti i naciji neusporedivo opasnije nositelje i politike od Plenkovića i javno „prisiljavajući“ Plenkovića na obračun s tim „desnim ekstremistima“ tipa Dabro i Domovinski pokret već duže razdoblje.

U takvim okolnostima će teško „naši“ početi sustavnije i ozbiljnije razmišljati, nije li možda prije svega samome Plenkoviću primarni cilj onemogućiti i razbiti te desne „ekstremiste“, jer se jedino oni mogu i smiju usuditi ozbiljnije propitati njegove politike i eventualnu podudarnost s platformama ovih ljevičarskih radikala, javno predstavljenih „ljutih protivnika“. I, jer jedino s desne strane mogu doći, kako smo ustvrdili, stvarne promjene u Hrvatskoj. To je taj manipulativni obrazac svođenja svega na sudjelovanje bez ozbiljnijih analiza efekata illi posljedica toga sudjelovanja.

To je najočitije u kontrastu između društvenih pojava i politika, koje presudno utječu na društvena pravila i reguliraju društvene obrasce. Jedan od razloga za ponašanje ljudi na izborima u demokratskim političkim sustavima je upravo u tim kontrastima, iznimno čestim i u pravilu sve sustavnije osmišljavanim kao uobičajen i normalan model djelovanja. Zbog toga je moguće da već dva desetljeća u Hrvatskoj istraživanja javnosti pokazuju da dvije trećine ispitanika misli da Hrvatska ide u krivom smjeru, a da isto toliko ili više ispitanika redovito podupire sistemske političke stranke i njihove lidere, koji upravljaju Hrvatskom. Zbog toga je moguće da u tzv. Hodu za život godinama, desetljećima unazad, stupaju deseci tisuća ljudi, da se na katoličkim proslavama okupljaju milijuni ljudi, da na Thompsonovom koncertu imamo pola milijuna ljudi, da deseci tisuća mladića s navijačkih tribina gromoglasno zagovaraju nacionalne vrijednosti godinama unazad, a da baš sve to što zazivaju i zagovaraju te mase hrvatskih ljudi, ne samo da nema državnu materijalizaciju u zakonodavnom poretku, nego je taj poredak sve udaljeniji a zakonske vrijednosti sve suprotnije, a uz to se sve više i sve snažnije sužava i kriminalizira i takvo jalovo djelovanje, nerijetko uz šutnju ili pozadinsku potporu državnih politika. Ili, kao u slučaju Plenkovićeve reakcije na zahtjev Josipa Dabre i Domovinskog pokreta da se kriminaliziraju svi totalitarizmi i povijesno dokazana neprijateljska simbolika, otvoreno se s državnih pozicija nasrće na takav zahtjev svim sredstvima.

Politika kao disciplina i profesija je daleko najizraženija ljudska djelatnost u kojoj se smišljeno kreiraju modeli takvih kontradikcija i nelogičnosti, zato što se upravo u politici i politikom ostvaruje presudan utjecaj na sve društvene procese i međuljudske odnose. Upravo zbog toga politika, politički procesi i događaji, koji imaju politički potencijal, ljudi koji predstavljaju konkretne politike i programe moraju biti podvrgnuti najdetaljnijim kontekstualnim i logičkim provjerama, propitkivanjima i vrednovanju sa stajališta - konačnog cilja.

Ovih smo dana vrlo snažno i očito bili izloženi takvim događajima, pa ćemo ovdje upozoriti na duboke kontradikcije usvojenih proklamacija i svrhe događaja, preispitujući i na prvi pogled neupitna službena i ozakonjena polazišta.

Uzmimo kao primjer oslobođenje Hrvatske i Zagreba, oslobođenje Europe i Dan Europe.

Vidimo da u Hrvatskoj postoji golemi jaz i sukob realne državne službene politike o civilizacijskom i nacionalnom hrvatskom značenju završetka drugog svijetskog rata, pada NDH, ulaska jugoslavenskih armija u Zagreb, s egzaktnim, dokazivim, mjerljivim, ali i memorijskim saznanjem i osjećajem golemoga broja pripadnika današnjega hrvatskoga naroda.

Svake godine se početkom svibnja snažno intenziviraju rasprave o karakteru 8.i 9. svibnja 1945. godine, primarno sa stajališta posljedica za hrvatski narod, što bi po definiciji nacionalne državnosti moralo biti presudno za ocjenu svakoga povijesnoga događaja, pri čemu svjedočimo, usprkos pokušajima skrivanja, jasnoj državnoj politici s jedne strane i s druge strane u gotovo svemu bitnome suprotnom stavu većine naroda, ali i realnim povijesnim činjenicama.

Kako je onda moguće da politika, koja se izvorno poziva na baštinu pobjede na prvim slobodnim izborima 1990., zatim na političku volju hrvatskog naroda na referendumu 91., na proglašenje nezavisnosti i konačno na obranu naroda i države od 91. do 95./98. danas kao svoju temeljnu političku vrijednost ističe i korištenjem moći državne vlasti snažno brani polazište o temeljnim vrijednostima “pobjede” 1945., s tim i narativ oslobođenja Zagreba i Hrvatske, a samo nekoliko dana kasnije na državni spomendan na žrtve te pobjede i oslobođenja poznate kao žrtve Bleiburga i Križnog puta, komemorira stradanje hrvatskog naroda?

Je li moguće i je li održivo te dvije potpune suprotnosti predstavljati - temeljom suvremene hrvatske države?

Nikako nije.

Integracija ili sinteza tih suprotnosti u nešto što bi moralo biti vrijednost i održivi novi kvalitet s razvojnim potencijalom naroda, se hrvatskom narodu doslovno nameće korištenjem svih sustavnih utjecaja, iako je svakom zdravom razumu i svakoj kontekstualnoj društvenoj logici potpuno jasno da to nikako nije moguće i da takva integracija ne može postojati bez, ili prisile i nasilja, ili bez modela sustavne prevare potkrijepljene skrivenim nasilništvom.

Uzmimo samo iznimno vidljive temeljne suprotnosti.

Ako je čak moguće prihvatiti da je pad NDH prvi čin omogućavanja slobode hrvatskom narodu, koju simbolizira protivnička strana hrvatskog naroda svrstana u partizanske postrojbe, institucionalizirana u ZAVNOH i politički predvođena komunističkom partijom, jer za takav stav se mogu pronaći argumenti da je NDH realno bila sudbinski ovisna od Hitlerovog Reicha i da nije bila slobodna i demokratska država, nemoguće je zanemarivati slijedeće:

Prvo, progon i sustavne, u Europi tada neusporedive pokolje hrvatskog naroda koje je počinila Titova vojska uključivo s pripadnicima hrvatskog naroda u njenim postrojbama.

Drugo, jugoslavenski karakter KP, koja je primarno polazila od jugoslavenske i internacionalne, a ne od hrvatske državnosti i kojoj je hrvatska državnost, makar i preko nositelja u pobjedničkim redovima vojske i politike, bila potpuno potčinjena, sekundarne i izvedene naravi, umjesto da je posve obrnuto.

Treće, državna politika otimanja privatne imovine, protjerivanja s masovnim ubijanjem autentičnih manjina, posebno Talijana i Nijemaca, te prisvajanja imovine hrvatskih Židova, koju je u okviru antižidovskih zakona oduzela NDH, od strane pripadnika komunističkog političkog i vojnog rukovodstva, bez ikakve namjere vratiti tu imovinu i poništiti realne zločine poražene NDH.

Četvrto, ni na kraj pameti KPJ nije bilo omogućiti slobodno političko djelovanje i odlučivanje hrvatskog naroda o svojoj državi, samostalnoj ili o prihvatljivosti i karakteru Jugoslavije.

Peto, preseljenje stanovništva s izraženim posrbljivanjem na ključnim točkama hrvatskog nacionalnog povijesnog prostora, koje će devedesetih godina dvadesetog stoljeća pokazati davnašnju jugoslavensku političku narav s granicama tzv. Velike Srbije, odlučivanje o granicama tadašnje federalne jedinice Hrvatske, status hrvatskog naroda i povijesnih prostora u Vojvodini, BiH, Boki Kotorskoj s definicijom federalne Hrvatske državom hrvatskog i srpskog naroda.

Zatim je nemoguće zanemariti da je pobjeda Titove vojske u savezu sa sovjetskom “Crvenom armijom”, počevši od 15. svibnja i predaje vojske NDH na Bleiburgu do 1990. godine hrvatskom narodu, uz već spomenuti pokolj po nekim procjenama i do 250 tisuća Hrvata, progon preko deset posto stanovništva ili recimo trećine ondašnjeg stanovništva Zagreba, sve do prvih slobodnih izbora u travnju i svibnju 1990. značila praktično i materijalno isključivanje Hrvatske iz društva slobodnih europskih naroda, te da je ta “pobjeda” i “sloboda” značila progon i ubijanje ljudi zbog isticanja prava na slobodu hrvatskog naroda.

Nadalje, ako je već pad NDH i pobjeda Titovih armija s komunističkim konceptom Jugoslavije zaista logički i politički održiv izraz slobode hrvatskog naroda, ako je to stvarni povijesni temelj današnjega državnoga poretka i današnje države, nameće se pitanje svrhe, smisla, ali i naravi nacionalne politike i nacionalne izborne volje 1990. godine, te prirode rata koji su hrvatska država i hrvatski narod vodili od 1991. do 1995. godine i operacije Oluja u Hrvatskoj, te u operacijama u BiH. Proglašavanje “pobjede” i “stečevina pobjede u Drugom svjetskom ratu” s tada uspostavljenim poretkom u Europi, temeljom današnje Hrvatske, zatim to proglašavati demokratskom baštinom i europejstvom, doslovno i neobranjivo znači potpunu negaciju uspostave današnje države i njenoga ustavnog karaktera, ali i posredni pristanak na srpsku matricu, da je Srbija od 1991. do 1995. godine u Hrvatskoj i u BiH branila srpski narod od fašizma i ustaške agresije, da je Milošević branio uspostavljeni europski poredak, „demokraciju“ i „slobodu“ postignutu pobjedom 1945., što znači da je tada obnovljena država, zapravo druga NDH, istog „fašističkog“ karaktera, pa je uz ostalo bilo nužno i u Hrvatskoj osnovati antifašistički pokret, kad već Srbija i tadašnja Jugoslavija nisu uspjeli poraziti „hrvatski fašizam“, za trajnu političku borbu protiv fašističke naravi nove države i naroda.

Danas upravo predsjednik HDZ-a i već deset godina lider vladajuće zakonodavne i izvršne vlasti Andrej Plenković s navodnih nacionalnih, suverenističkih i konzervativnih pozicija uporno zagovara državnu politiku pobjede u Drugom svjetskom ratu, tada uspostavljenog europskog poretka i antifašizma kao temeljne državne vrijednosti, a da kontradikcija bude potpuna, istodobno se poziva na državotvorno naslijeđe Tuđmanovog HDZ-a, na politiku uspostave države, koja je neupitna negacija nakon Drugog svjetskog rata uspostavljenog europskog poretka i tada uspostavljene Jugoslavije s njenim komunističkim sustavom, a konačna karikatura svake logike i zdravog razuma je da je prvi potpredsjednik Plenkovićeve Vlade i zamjenik predsjednika stranke general Tomo Medved, ratni pobjednik iz 95., koji je ratnu i političku slavu i reference isključivo stekao borbom protiv jugoslavenskog komunističkog poretka u vidu srpske agresije, koja je političko dijete upravo toga poretka.

Neshvatljivo je da se u tolikim prigodama u kojima čak i u nazočnosti prohadezeovskih i hadezeovskih generala Medveda, Krstičevića, Miljenka Filipovića i drugih, Plenković poziva na baštinu pobjede u Drugom svjetskom ratu, na tada uspostavljeni europski poredak, slobodu i demokraciju, baš nitko od njih ne usudi pitati – pa dobro Predsjedniče, kojeg smo mi vraga radili, zašto smo generali i što ćemo ti mi, kad smo mi rušili taj poredak i od njega branili hrvatski narod!?

U tom razornom i potpuno kontradiktornom kompleksu političkih teza, posve je logična činjenica da Plenković srpsku agresiju na Hrvatsku uvijek naziva “Velikosrpskom Miloševićevom agresijom“, jer u nemogućnosti pristanka na otvoreni srpski narativ rata 91.-95., na taj način, uz politike baštine uspostave Jugoslavije 45., Plenković amnestira jugoslavensku političku paradigmu i ideju u današnjoj Hrvatskoj, izdvajajući iz nje zloćudnost i kriminalizirajući Miloševića kao njenu suprotnost ili neprihvatljivog izvršitelja, koji je jedino prekoračio granice djelovanja, a nije ni uspio ostvariti zadaću. Ako netko ne zna usprkos iznesenog o čemu govorim, neka pogleda ako nije, filmić “Čovjek koji nije mogao šutjeti“, koga je financirala Plenkovićeva vlast i koji je silovito predstavljen kao vrhunac nove kulturne i identitetske vrijednosti današnje države.

Plenkovićeva politička i državna teza o “Velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji” je u tom orkestrirano i propagandistički proslavljenom kratkom filmu predstavljena riječima “čovjeka koji nije mogao šutjeti”, umirovljenog oficira JNA, koji žestoko napada srpskog vojnika nazivajući ga barbarom i pozivajući se na čast oficira JNA.

Nikakve sumnje nema, ne samo zbog organske institucionalne otvorene veze između Plenkovićeve vlasti i ekipe toga filma, pisca predloška, scenarija, redatelja, producenta i glumaca, da je u podlozi državne Plenkovićeve politike i u temeljnoj poruci filma ista politička platforma.

A to je podmukla negacija samih temelja suvremene nacionalne hrvatske državnosti.

Te nevjerojatne kontradikcije, o kojima se samo povremeno i s marginalnih pozicija mogu čuti razložna pitanja, u zadnje vrijeme neobično snažno i iz Domovinskog pokreta, Plenkovićevoga koalicijskoga partnera, koji očito ne prihvaća poziciju pomagala njegove vlasti bez političkog subjektiviteta, godinama prolaze bez sustavnog javnog razmatranja i bez programske političke negacije, ne samo u HDZ-u, koga realno Plenković s izrazito ljevičarskim politikama uništava i potpuno razara odbacujući mu prije svega kadrovskim politikama još uvijek prisutne ostake državotvornoga naslijeđa, nego i na cijelome desnom spektru, odavno agenturno razmrvljenom i kontroliranom, i dalje s lakoćom nestaju ispod umjetno produciranih javnih sukoba.

Zastrašujuća je jalovost i neinventivnost aktivističkih grupa, inicijativa i strančica na konzervativnom, kršćanskom i desnom nacionalnom političkom spektru, ništa manja i povijesnih nacionalnih institucija i hrvatske akademske zajednice, koja se ni ne usuđuje samostalno javno razmišljati ili propitkivati što su to primjerice europske politike, europske vrijednosti, kojima se praktično eliminira ili javno kompromitira svaka autentična nacionalna ideja u Hrvatskoj, a i brane krajnje neprihvatljive idejne i programske teze i politike, da ni ne govorimo da se usudi ozbiljnije svoja nacionalna iskustva, povijesne vrijednosti i stavove zastupati u Europi ili snažnije tražiti takvo djelovanje državnih politika, kao doprinos suvremenim europskim vrijednostima.

Primjerice, proslava realne okupacije Zagreba kao oslobođenja i afirmacija nevjerojatnog masovnog zločina protiv hrvatskog naroda, se praktično poklapa s danom pobjede nad nacizmom, pri čemu je to povezano s danom proglasa francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana, koji je predstavio svoju ideju nove europske zajednice, političke preteče današnje Europske unije. U Milanu je 1985. godine Vijeće tadašnje Europske zajednice donijelo odluku da se 9. svibanj obilježava kao Dan Europe.

Ima li neki narod istočne Europe, ima li hrvatski narod jedan, jedini razlog taj dan obilježavati kao Dan Europe?

Konačno, o kojoj Europi mi govorimo?

Što je to Europa?

O kojoj pobjedi i o kojem oslobođenju Europe govorimo povezujući kapitulaciju Hitlerovog Reicha pred zapadnim saveznicima 7. svibnja i 8/9. svibnja pred SSSR-om, kad već i s pozicija Europske komisije, mnogi će reći – konačno, potpredsjednica Kaja Kallas upozorava da Estonci nemaju ni jedan razlog slaviti svoje ropstvo i zamjenu jednoga okupatora drugim, jednoga zla istim takvim i vremenski neusporedivo dugotrajnijim, epohalno razornijim?

Koji to istočnoeuropski narod, uključivo i hrvatski narod, realno i s minimumom razumskih uporišta može reći da je padom nacizma – oslobođen?

Zar ne bi Danom Europe, danom konačnog oslobođenja europskih naroda trebalo obilježavati recimo pad Berlinskog zida 9. studenoga 1990. godine, koji simbolizira pad komunističkih diktatura, čime bi svim istočnoeuropskim narodima i državama, pa i hrvatskom narodu to bilo neusporedivo prihvatljivije od veličanja slobode zapadnoeuropskih naroda kao svoje iz perspektive zanemarivanja, ali i aktualne afirmacije komunističkog jugoslavenskog režima?

Zar je moguće zanemariti činjenicu da se slobodom predstavlja progon najmanje deset posto hrvatskog naroda i stotine tisuća ubijenih, te trajanje progona, zlostavljanja i ubijanja punih 45 godina, s eskalacijom vojne agresije iz istoga brloga 1991. godine? Zašto Plenković ne reagira kao kolegica Kaja Kallas, zašto se u Hrvatskoj na desnom spektru ističe reakcija europske povjerenice, a isto pitanje se na desnici ni ne pomišlja uputiti aktualnoj vlasti, HDZ-u i Andreju Plenkoviću, koji antifašistički poredak u Hrvatskoj uporno predstavlja kao civilizacijsko naslijeđe „europske pobjede“ nad fašizmom i nacizmom, kao europski temelj suvremene hrvatske države, iako je jasno kao dan da je to reinkarnacija totalitarnog komunističkog jugoslavenskog režima i potpuna suprotnost svakoj ideji hrvatske državnosti? Zbog toga je licemjerno javno i politički „ratovati“ protiv karikaturalnog Tomaševića i prilično perverzne skupine političkih spodoba, koji godinama izvršavaju najprljavije naloge neusporedivo opasnijih kreatora javne i političke prevare hrvatskoga naroda, stvarnih nositelja moći u zemlji, koji upravljaju državom.

Početak svake promjene je stvari nazvati imenom i prezimenom, a prvi korak je emancipacija relevantne nacionalne desne politike, koja će prije svega Plenkovića totalno ogoliti kao kukavičje jaje nacionalne i konzervativne politike, ako je to još uvijek nekome zagonetka i nejasno. Nije problem šačica profesionalnih provokatora kojima je izručen Zagreb s golemim financijskim resursima od oko četiri milijarde eura, stvarni problem su državne politike koje su omogućile postojanje tih perverznjaka i dale im toliku moć, samo zato da bi sebe mogli podmuklo prikazivati drugačijima i desetljećima varati narod, paleći umjesto krijesova temelje hrvatske nacionalne državnosti.

Subscribe now

Detaljno smo demistificirali pitanje statusa Hrvata u BiH, uzroka hrvatske slabosti, bošnjačke agresije i jedinih mogućih rješenja; zatim pitanja strateškog savezništva sa SAD-om, odnosa u okruženju s ostalim narodima i državama s nsglaskom na odnose s Mađarima i politike oko INA-e.

Razgovarali smo o kontradikcijama i paralizama države na primjerima unutarnjih slabosti s održavanjem ostavštine komunističkog jugoslavenskog poretka, o državnim alibi politikama na primjeru grada Zagreba, o izrazitom nepovjerenju naroda u državu, o zbunjujućim projekcijama između promocije oslonca na Ukrajinu, Kazahstan i Uzbekistan nasuprot priče o Pantheonu, o unutarnjim političkim previranjima s naglaskom na zbivanja u Domovinskom pokretu i ostavku Josipa Dabre, o izboru ustavnih sudaca.

Zašto Hrvatska trpi laži o međunarodnim autoritetima? Preporuka da ispratite novi zanimljivi razgovor.

Subscribe now

Share

Praktično svaki događaj u politici se usprkos cijele industrije prikrivanja stvarnosti i stvarnih odnosa protagonista u tim događajima, nepogriješivo može detektirati prateći objave pretežitih medija, a pogotovo kad PR i medijska industrija spadne na iznimno niske grane pohlepnih i beskrupuloznih mediokriteta bez ikakvog senzibiliteta za društveni kontekst, oslonjenih isključivo na zaštitničku moć i novac, te na teško podcjenjivanje razuma ljudi uz realni oslonac na naslijeđeni refleks straha od državne moći i vlasti.

Niz tih javnih istupa i prije svega medijsko-propagandnih objava otkriva baš sve čak i ljudima koji imaju prosječnu sposobnost analitičkog razmišljanja.

Primjer prvi – Čitanje Dabrine ostavke

Jučerašnja gužva i krajnje neproporcionalna uzbuna u svim medijima povodom Dabrine izjave o ostavci na mjesto gl. tajnika Domovinskog pokreta, prije svega nepogrješivo govori da je Domovinski pokret sa svojih osam zastupnika i tri ministra neusporedivo važniji nego se to u svakodnevnim političkim refleksijama u javnosti želi prikazati i priznati. Kako s ostavkom glavnog tajnika stranke, koju jedan od najistaknutijih provladinih pseudoanalitičara u mainstreamu smatra mrtvom, povezati toliku važnost, koja se tome pridaje u svim medijima i javnosti?

Nešto tu ne štima, zar ne!?

Očito je DP važniji od “mrtvaca”, ili preciznije - da bi mogao biti važniji.

Komu je važniji?

Ne znam koliko oni sami o sebi imaju svijest o važnosti, ali predsjedniku Vlade Plenkoviću su očito iznimno bitni, jer baš sve što se događa u javnosti nesumnjivo i zloćudno u isto vrijeme vodi k njemu.

Zašto to mislim?

Dovoljno je bilo vidjeti reakciju Jutarnjeg lista, koji se u svim kritičnim situacijama, a koje bi mogle iznjedriti nezgodna razmišljanja i još nezgodnija pitanja u neprihvatljivoj dubini i širini pozornosti, pojavljuje kao glasnogovornik Plenkovićeve vlasti. Namjerno i s razlogom ne navodim “glasnogovornikom Vlade“, nego “vlasti“, jer je evidentno godinama već, da pojmovi “vlada” i “vlast” u Plenkovićevom modelu upravljanja Hrvatskom nisu ni iz bliza podudarni.

Zanimljiva je samo nešto plića vremenska retrospektiva odnosa Jutarnjeg lista prema Domovinskom pokretu i posebno Josipu Dabri, ali i prema Penavi na nešto podmukliji i otrovniji način.

Nakon Dabrine antitotalitarne inicijative, koja je izazvala izrazito histerične reakcije, i Plenkovića, zatim kompletne ljevice i ukupnog tzv. mainstreama, Jutarnji se na izrazito prljav, šovinistički i teško kažnjiv način čak i po hrvatskim propisima, bavi Dabrinim rodoslovljem, slikajući grobove njegovih pravoslavnih srpskih predaka s majčine strane bez ikakvog opravdanog političkog ili javnog povoda, s isključivim rasističkim motivom i javnom namjerom osporiti osobu njegovim djelimičnim podrijetlom.

Zatim dežurni komentator “analitičar” Jutarnjeg Željko Trkanjec nakon, očito Dabrinog istupa oko ružne antiameričke kampanje u većinskoj javnosti u Hrvatskoj, posvećuje “nebitnom” Dabri i Domovinskom „mrtvom“ pokretu detaljnu programsku analizu njegove izjave, navodeći točku po točku kao “argumente” Plenkovićeve politike i poznate stavove, a nešto prije toga Slobodna Dalmacija u nevjerojatnom panagiriku navodno afirmira ministra Šušnjara suprotstavljajući ga Domovinskom pokretu, čime svakome razumnom potiču sumnju da na perfidan način neprimjereno veličajući njihovog ministra, istoga koriste prvenstveno za blaćenje stranke.

Tko ne zna, Jutarnji list i Slobodna Dalmacija su u vlasništvu i pod upravom HANZA Grupe gospođe Hanžeković.

Jutarnji list nakon Dabrine objave ostavke reagira tekstom svoga specijalca za propagandističke tekstove i podvale Marka Špoljara, s naslovom da je “Penava smjenio Dabru”, nastojeći na prvi pogled osporiti Dabrinu izjavu o ostavci.

Tu reakciju Špoljara i Jutarnjeg, su istoga trenutka prenijeli i tzv. desni portali kao Dnevno, sve redom pod neslužbenom kontrolom Marija Radića i poslovne strukture kojoj pripada, izrazito neprijateljske prema Dabri, ali i prema Penavi, a korporativno vrlo bliske Plenkoviću.

U ozbiljnim zagrebačkim krugovima nema ni jednoga disonantnog tona oko toga tko je pozadinski motivator te objave Jutarnjeg, potpuna je suglasnost da je to Plenkovićev ured. Isto se odnosi i na tekst o Dabrinoj srpskoj strani podrijetla, na panagirik Šušnjaru nasuprot “harmonikaša i pjevača” u DP.

Nitko u ozbiljnim zagrebačkim krugovima ne dvoji da su to sve jedva prikrivene operacije Plenkovićevog ureda, koje, ovisno o razini prljavštine javnost pripisuje Mati Radeljiću i Marku Miliću.

Na prvi pogled objava o smjeni, a ne ostavci, je usmjerena protiv Dabre. No nije, ili jest samo djelimično s obzirom da je Dabro Plenkovića svojim javnim inicijativama iz DP nekoliko puta prisilio na neželjeno ogoljavanje pred centrističko-desnim hadezeovskim izbornim tijelom kome se pod “prijetnjom ljevice” godinama, doduše sve neuvjerljivije, predstavlja “desnim zaštitnikom”, ali usprkos toga to isticanje “smjene” je u daleko manjoj mjeri usmjereno protiv Dabre, nego protiv ciljane mete, protiv Penave i rukovodstva DP. Stvarna opasnost za poredak su Dabrine višestruke političke inicijative, pogotovo tzv. Dabrin zakon i poziv na raspravu o savezništvu sa SAD, koje bi mogle biti, ukoliko postanu profilna politika DP, ozbiljan okidač stvarnoj i nekontroliranoj desnici i pokretač promjena i snažnog političkog buđenja naroda. To se mora spriječiti, a za to nije dovoljno napadati Dabru, jer su upravo ti nasrtaji na njega još od Radića i kasniji pokušaji medijsko-institucionalne kriminalizacije pokazali da njega nije lako slomiti, da je spreman neočekivano i programski nadmoćno uzvratiti i uzdrmati poredak, pa je zbog svega postao nacionalno prihvatljiva i opasno omiljena politička figura sve razočaranijem puku umornom od silnih “finih liberalno-demokratskih” prevara.

Zašto dakle po svemu za njih karakterističnom, upravo u JL - smjena umjesto ostavke?

Sami Špoljar neinteligentno to razotkriva ističući kako “Dabro želi ispasti frajer” pozivajući se na “izvor iz Domovinskog pokreta”.

Prvo, zato da Dabro ne bi ispao “frajer”, jer u feminiziranoj i propedrskoj današnjoj politici to znači - popularnost, s tim i manju mogućnost kontrole “frajera”, te veći utjecaj. Zato mora biti smjenjen, ne može podnijeti ostavku, jer su stereotipski gubitnici smjenjeni, a nadmoćni tipovi podnose ostavke.

Drugo, u ovom slučaju daleko bitnije, da bi se neskriveno prikazalo Penavu kao beskarakternog šefa stranke, Domovinski pokret kao skupinu bez osobnosti i subjektiviteta, jer su izvršili “naredbe” Hrebaka unazad nešto manje od dva mjeseca, naredbe čije autorstvo opet u ozbiljnim krugovima nitko ne pripisuje realno nebitnom i desubjektiviziranom HSLS-u i Hrebaku, nego isključivo Plenkoviću. Ovdje se može primjeniti logika javne projekcije “smjene” i “ostavke”, s tim što su slabići u toj projekciji oni koji smjenjuju na tuđi zahtjev, a smjenjeni to mogu iskoristiti s pozicije žrtve. Pogotovo je to opasno za Penavu i DP, lako se “smjenu” može dovesti u vezu s izvršavanjem tuđih zahtjeva, jer Plenković nije skrivao bijes nakon Dabrinog antitotalitarnog odgovora na Hrebakov ružni ultimatum, daleko veći bijes nego zbog Dabrinog “ustašovanja”. Insajderi, ali i kroničari, koji prate politička zbivanja u zemlji, znaju da Hrebak ne bi preživio ni sekunde da je “ultimatum” bio njegova izvorna zamisao, jer on sve duguje Plenkoviću, počevši od statusa parlamentarne stranke preko liste HDZ-a na sigurnim ulaznim mjestima, do iznadprosječnih investicija u Bjelovar, pa nije bilo nikakvih izgleda da se na Hrebakovu glavu ne bi srušio gnjev čovjeka, koji od svojih suradnika zahtjeva da im njegovo povjerenje bude najvažnije u životima, a ima moć primjeniti sankcije po tom “načelu”.

Dabrina ostavka ne bi prikazala Penavu i DP kao beskičmenjake, smjena ih upravo takvima prikazuje, uz pokušaj potpune kompromitacije u nacionalnoj javnosti, prije svega zbog odustajanja od Dabrinog zahtjeva o kriminalizaciji antihrvatskih totalitarnih programa, simbola, nositelja, koji su oduševili golem broj ljudi i praktično trasirali pravac Penavi i DP za snažno nacionalno profiliranje i preuzimanje ključne uloge na desnici, s mogućnošću privlačenja brojnih uglednika oko tih programa. Smjena uz to nosi sobom i potencijal razdora, s obzirom da je u politici javni dojam pitanje opstanka, a ovakvi mediji kao u primjerima koje navodim, iznimno brzo i lako potaknu sumnjičavost i nesigurnost među jako integriranim grupama, kako ne bi u istraumatiziranom Domovinskom pokretu, u kojemu je većina aktera izravno sudjelovala u “izdajama” svjedočeći, ali i čineći najprljavije ponašanje u međuljudskim odnosima.

Isticanje “smjene” na naslovnici i u naslovu šalje i potencira poruku, ne o tome što se stvarno dogodilo, nego da je Penava konačno odbacio ideju o sankcioniranju komunizma, velikosrpstva i neojugoslavenskog antifašizma. U toj medijskoj operaciji postaje nebitno što stvarno Penava namjerava ili misli, a najbolji dokaz da se upravo to nastoji potpuno potisnuti i ignorirati je da Penavu na konferenciji za tisak nitko o tome ništa nije pitao, iako u Dabrinoj izjavi upravo to pitanje realno zvuči kao nezadovoljstvo Penavinim ponašanjem. Za DP i za samog Penavu nema smrtonosnije perspektive od toga.

Iako je Dabro i u objavi ostavke istaknuo nezadovoljstvo stvaranjem zaborava oko te svoje inicijative, za koju je, kao ni jedan političar do sada vezao i svoju političku karijeru nudeći čak i saborski mandat ukoliko politički partneri pristanu na to za što se deklarativno zalažu, naravno da Jutarnji list i praktično nitko u pretežitim medijima nije apostrofirao to pitanje.

To se ne smije ni spominjati.

Jer je krajnje opasno za antifašistički poredak.

Drugim riječima, Špoljar u Jutarnjem, a onda po definiciji “desni” portali ističu smjenu, što podmuklo Penavu i DP čupa iz dosadašnje, makar i slabašne i prilično neosmišljene desne političke paradigme i smješta ih u uređeni “stabilni antifašistički poredak” kao novorođene antifašiste. Gotovo savršen kontekst za potvrdu “izdaje” kojom se s kak’i Radićevih pozicija bombardiralo Penavinu družinu.

Kladio bih se da nakon ovoga, ovisno o tome koliko je kak’i Radiću preostalo “municije” i “mandata”, slijede Ćipe, Josić i Penava u karikaturalnom izdanju sa srpom i čekićem, te petokrakom na kapama, a što je najopasnije za njih, šutnjom o Dabrinom zakonu ili ako propuste priliku pokušati javno predstaviti ozbiljan koncept državne politike sjećanja na Bleiburg i Križni put, nakon ponižavajućih državnih i medijskih eskapada oko Jasenovca, gdje su se proslavili Eugen Husak i državni HTV s nekim tipom koji “svjedoči” kako mu je ustaša rekao kao djetetu - hoćeš da te recnem, bit će idealna meta za napucavanje s desnice, s tim što neće imati primjerene argumente za obranu od tih napada. Valja uz to naglasiti da im usprkos nade da bi se oko prof. Vlatke Vukelić u stranci mogla formirati ozbiljna kritična jezgra ljudi, koji znaju znanstvena saznanja pretvoriti u realne politike, ne pomaže ni državno delegiranje istraživanja događaja i masakra poslije 1945. na ministarstvo branitelja i Tomu Medveda, oduzimajući Domovinskom pokretu i Povjerenstvu Ivana Penave esenciju i smisao najavljenog političkog postojanja i ciljeva. Koliko god ta odluka Vlade mogla biti protumačena činjenicom sudjelovanja DP-a u koaliciji i njihovim utjecajem, pravo je pitanje zašto bi sad najednom nakon deset godina Plenković i Medved naglo navalili istraživati stradanje hrvatskog naroda u svibnju i nakon svibnja 1945. pa sve do 1990., uz realno sramotan odnos Plenkovićeve, ali i svih prethodnih vlada prema tom problemu, koji tinja u hrvatskom narodu. Čak ni istraživanja, niti nova otkrića masovnih stratišta nisu nepodnošljiva antifašističkom poretku Andreja Plenkovića, bitno je na temelju toga i takvih saznanja ne formirati državne politike i pod svaku cijenu to spriječiti ostavljajući otkrića dnevno-političkim prepucavanjima i manipulacijama kao i do sada. Otkrića ima više nego je podnošljivo jednome narodu, nema politika koje ih verificiraju kao društveni standard.

Gledajući sastav Penavinog povjerenstva s Frkom Petešićem i državnim tajnicima, kojima promjena vlasti znači i prestanak mandata, s tim i djelovanja Povjerenstva i ovu odluku Vlade, jasno je kao dan da je tu namjera prije svega prolaznost, zamagljivanje i kontrola, a ne ozbiljno suočavanje sa zločinima “nedemokratskog jugoslavenskog komunizma” i njegove zastrašujuće ostavštine u današnjem vladajućem antifašizmu. Da nije tako, bar bi se slučajno otelo ponekad iz pragmatičnih razloga Plenkoviću da bi svu hrvatsku djecu trebalo u okviru nastave povijesti odvesti na Macelj ili neko od bezbrojnih stratišta hrvatskog naroda i pokazati im narav jugoslavenskog komunizma, kao što poručuje iz Jasenovca, iako stotine neosporivih dokaza usprkos spriječavanja sustavnog istraživanja vrišteći ukazuju da se ispod priče o Jasenovcu skriva teška podvala hrvatskom narodu.

Zbog svega navedenoga, na prvi pogled nepovezanoga i na različitim pitanjima, jasno je da je Dabrina “smjena” otvoreni pokušaj kompromitiranja Penave i cijele stranke, posebno rukovodstva, a kamo vodi, prema kome i kojemu izvoru interesa, prema čijoj kreaciji to sa “smjenom” i slijepcima otvara oči Dnevnik HTV s desetak, petnaest sekundi Dabrom golim do pojasa i s kalašnjikom u rukama u kukuruzištu. To televizija kojom ravna Šveb, informativnim programom Periša Čakarun, ministarstvom kulture i medija Nina Obuljen Koržinek a Vladom i većinom u Hrvatskom saboru Plenković nije napravila autorskom imaginacijom.

To je piarovska operacija kao i “smjena” u JL, kao i sve što sam naveo, s točnom adresom naručitelja i točnom metom.

Zabluda bi bila uopće pomisliti da je Dabro jedina meta. Nije ni blizu i ni jedan DP-eovac to ni na trenutak ne smije smetnuti s uma ako im je stalo opstati ili se nametnuti kao ozbiljna stranka u perspektivi. Najmanje će od toga štete imati Dabro, koji je kako je i sam naveo, sad bez stranačke funkcije komforniji, a navikao se tući s takvim podvalama.

Jer, ovakve operacije eutanazije ne prolaze bez koordiniranog djelovanja “desnih” režimskih monopolista, davno proizvedenih i programiranih za pacifikaciju i kontaminiranje desnih nacionalnih inicijativa i programa.

To je daleko bitniji cilj i namjera vidljiva u toj reakciji JL od nastojanja minoriziranja Dabrinog značaja, pogotovo zato što se Penavu i DP prisiljava na marginalizaciju Dabre, navodno zbog “incidentne” naravi i zbog “izazivanja reputacijske štete” stranci, koja upravo u tim medijma zbog njihovog sustavnog javnog pristupa DP-u, ni ne može postojati, s obzirom da se „nebitnom nevaljalcu“ ne može nauditi nikakvim incidentnim ponašanjem.

Kako JL, ali i golema većina tzv. mainstream medija sustavno i bez izuzetka prikazuju javnosti Penavu i družinu, logično je očekivati da im ustašluk, pucnjava ili bilo što od običnih i standardnih nevaljalština tipa fašizma i ustašluka ne može štetiti, pa ustrajavanje na Dabrinom “opterećenju Domovinskom pokretu“ kao razlogu “smjene” mogu samo nasmijati ozbiljne ljude, a prilično zamisliti Penavu i kolege zbog takvog odnosa medija, pogotovo kad im “pomažu obraniti” ih od Dabre.

I Mujo se u vicu vapijući odrekao takve obrane.

Primjer drugi – kazahstanske ceste prema Plenkoviću

Plenkovićevi piarovci, koliko god u nevjerojatnom nizu stvari bili prozirno neinteligentni i nedorasli ozbiljnim operacijama, znaju instinktivno što je opasno, znaju, imaju čime i s kim provesti operaciju desubjektivizacije u nešto dužem vremenskom razdoblju s naizgled nepovezanim događajčićima i javnim reakcijama, pretežito opravdano i s razlogom očekujući da javnost ne povezuje događaje tijekom dva, tri mjeseca u osmišljenu operaciju i sustav. Čak i takvi tragikomični “stratezi” mogu računati na uspjeh, ponajviše zato što u javnosti ne postoji tzv. druga strana, koja je svedena na nekoliko opskurnih desnih lažnjaka i privida slobode medija, čisto radi održavanja javnog dojma.

Upravo takve operacije smo gledali ispod umjetno produciranih gužvi “povijesnog značaja” obično u izvedbi “dva brda“ unazad nekoliko mjeseci, a kontinuirano i sustavno nakon neuspjele kak’i Radićeve domoljubne revolucije preuzimanja zastupnika ili “ruku” DP.

Ozbiljnijim promatračima je djelimično čudna tolika neopreznost u plasiranju javnih sadržaja upravo preko HANZ-a medija, jer dostupni podaci o financijskim ugovorima između vlasti na svim razinama, dakle od eksplicitne državne, preko niza kombiniranih javnih događaja s državnim kompanijama i institucijama, pa do županijskih i gradskih razina vlasti pod kontrolom Plenkovića, sa sadržajima koje objavljuju, od kojih sam neke naveo u ovom aktualnom slučaju “Dabro, Penava, DP“, neupitno ukazuju na izraziti piar i u pravilu krajnje prijetvornu ulogu tih medija u funkciji Plenkovićevih ciljeva i namjera.

Problem Plenkoviću je u tome što prerevnosna piarizacija i silno nastojanje strpati sve pod kontrolu, u pravilu preko očajno loših javnih zagovornika i sljedbe u medijima i među “savjetnicima”, koji se natječu u zaštiti i promociji lika i djela “Šefa”, širom otvara vrata i potpuno jasnim utabanim stazama vodi k njemu.

Evo nekoliko primjera, koji dodatno ruše iluziju o tome tko je pozadinski kombinator ovoga što smo istaknuli oko DP i Dabre.

Nije moglo u tom smislu nezapaženo proći da isti taj specijalac Jutarnjeg Marko Špoljar dva dana za redom objave posvećuje “ultradesničaru” i “neonacistu” Bujancu, njegovoj suradnji s Dalmacija TV iz Splita, iza koje po nizu neupitnih indicija stoji Ivica Pirić, lobist iznimno blizak Plenkoviću, počasni ukrajinski konzul i kako je sam jednom prilikom objavio “savjetnik veleposlanika Kazahstana“, koji nikada ni u ludilu ne bi riskirao napraviti nešto nasuprot volji ili bez odobrenja Plenkovića. Pirić je unazad nekoliko godina kupio Dalmacija TV, pa mu očito nakon kupnje brzo ponestalo viška novaca i pokroviteljskog interesa, televiziju je doveo u teško stanje, pa mjenjao vlasničke udjele, a nedavno se navodno ponovo vratio s punim vrećama nakon lobističkih poslovnih uspjeha, među koje insajderi ubrajaju i hrvatsko državno ulaganje u istraživanje nafte u Kazahstanu. U taj paket ulazi i “nestali” lukavi Mate Radeljić, koji je Pirića i uvukao u prvotnu kupnju Dalmacija TV, a nakon toga vodio nekoliko skupih i kompromitirajućih kampanja HDZ-u na lokalnim izborima, piarovska i medijska sjena “počasnom konzulu” i “savjetniku Kazastancima”.

Plenković je godinama jako vodio računa da ga se osobno nikako ne može dovesti u vezu s kompromitiranim ljudima, pogotovo s potencijalno neugodnim posljedicama njihovih operacija, pa je danas utoliko čudnije da, ili odustaje od te prakse ili više jednostavnu u tom silnom nastojanju kontroliranja svega do najmanjih detalja, gubi kontrolu nad “savjetnicima“, koji ga otvoreno uvlače u svoje operacije izvršavajući njegove zadaće, ne zanemarujući nimalo svoj sve veći “poslovni i savjetodavni interes”.

Iako je javna tajna godinama unazad bila da Plenkovićevi strateški korporativni partneri financiraju sve ili bar golemu većinu tzv. desnih medija, prije svega Z1 i Slavonsku TV s “opozicijskom” Bujicom kao udarnom emisijom, kao što je ozbiljnim ljudima bilo jasno da je primarna uloga tih medija, ne promicanje desnih vrijednosti, nego kontrola istih i obavljanje prljavih poslova najčešće u interesu vlasti, dakle samoga Plenkovića, ozbiljno je iznenađenje ipak u ovom slučaju razotkrivanje te veze preko Dalmacija TV.

To se može tumačiti jedino kao potpuna dezorjentacija uslijed paničnog straha od posljediva desetogodišnje vlasti, ili uslijed osjećaja svemoći i potrebe pokazati tu svemoć bez straha od neugodnih saznanja.

Razotkrivajuća obrana Pavleka

Gotovo je nevjerojatno bilo čuti u prvoj Bujici iz “novog studija” sa snažnim oznakama Dalmacija TV, dakle televizije po svemu sudeći u vlasništvu Plenkovićevog prijatelja “savjetnika veleposlanika Kazahstana”, da je progon teško osumnjičenog Pavleka “neprijateljski udar na hrvatske sportaše”, da je to operacija smišljena uoči Svijetskog prvenstva u Americi, s otvorenom namjerom prikazati Pavleka žrtvom, licitirajući i skrivajući tu ružnu priču imenima Kostelića, te niza sportaša. Čak je i Bujancu i njegovom sugovorniku Juriču očito bilo neugodno, iako su odigrali stotine takvih uloga. “Progonjeni” Pavlek, koga se sumnjiči za krađu 39 milijuna eura sredstava koje su mu donirale državne kompanije, pri čemu se u javnosti ispod istrage probija cijela nevjerojatna mreža “korisnika” tih opljačkanih milijuna, bježi pred vlastima “slučajno” upravo u Kazahstan, a jedini medij koji ga otvoreno brani nastojeći ga prikazati žrtvom je u navodnom vlasništvu “savjetnika veleposlanika Kazahstana” Plenkovićevog bliskog prijatelja i suradnika.

Nema ni jednoga ozbiljnijega aktera javnog i poslovnog svjijeta u Hrvatskoj, koji ne zna legendu o tzv. rikvercu u “marketinškoj i sponzorskoj“ suradnji s državnim i javnim kompanijama, u bezbrojnim savjetodavnim, konsultantskim uslugama, akvizicijama kulturnih, filmskih i reportažnih izvanjskih autora s državnim i paradržavnim organizacijama, što je vidljivo s Marsa površnim pogledom na javno poznatu imovinu takvih aktera, koju nikakva legalna primanja ne mogu pravdati, pa je neshvatljivo da se tako otvoreno i bez imalo neugode šalju signali o vrlo mogućoj vezi Plenkovićevog najbližega okruženja i nesumnjivo njega samoga s gomilom osumnjičenih ljudi za najprljavija zlodjela i dokazanog polusvijeta koga u najširem luku zaobilaze pristojni ljudi.

Pavlek i državne kompanije pod kadrovskom kontrolom predsjednika Vlade

Kad se u to nevjerojatno čitanje javnih događaja i ponašanja uvrsti činjenica da su Pavlekove operacije trajale praktično koliko i izravni Plenkovićev hijerarhijski utjecaj na upravljanje kompanijama, glavnim Pavlekovim sponzorima, jer je isključivo Plenković imenovao sve šefove tih kompanija, a tome se doda činjenica da godinama takve operacije i goleme pljačke država nisu izazivale nikakav nadzorni interes, da takve razmjere mediji i nitko živ nije uočavao i pokušavao spriječiti, uz višestruko demonstriranu otvorenu Plenkovićevu zaštitu čelnih ljudi tih kompanija, tipa Barbarić ili Sopta, zatim Veselica u JANAF-u usprkos vrištećim dokazima o njihovom štetnom upravljanju i djelovanju, ne može se nikako izbjeći indicije o tome da baš sve to vodi k Plenkoviću. Bit je uvijek u tome da je u svim tim operacijama meta državni novac, sve pljačke ukazuju na zlouporabu goleme državne moći, a pljačkaši na sigurnu zaštitu te moći.

Tolika slučajnost nikako nije bila moguća, a pogotovo kad se praktično redovito nacija drsko suočava s Plenkovićevim postupcima, kojima javno šalje poruku da je prihvatljivo ponašanje državnog tajnika za energetiku Milatića koji kreira državnu energetsku politiku i uvjete suradnje s Vujnovcem, a u njegovom Konzumu plasira svoja vina; da je usprkos svemu poznatome Barbarić umjesto predsjednika uprave imenovan savjetnikom ili Sopta iz Jadrolinije usprkos niza nevjerojatnih skandala u kojima se ukazivalo na odluke s milijunskim štetam za državnu kompaniju, imenovan u upravu ACI. Da ni ne spominjemo Škugora i enigmu s njegovim kontaktima i mobitelom, s ostavštinom od preko milijardu kuna koja je silno oslabila poziciju Hrvatske oko INA s Mađarima.

Takvi javni “tragovi” i neopreznost su uistinu čudni čak i u ovakvoj otužnoj javnosti s odavno razorenim standardima.

Gotovo je nevjerojatno da uprava Dalmacija TV ne kuži što se potpuno utemeljeno može iščitati iz Bujančevog “zapošljavanja”, neposredno nakon što je Vlada preko Agencije za ugljikovodike i fizički preko JANAF-a odlučila “uložiti” za ozbiljno istraživanje smiješna a gledano lobističkim očima golema 44 milijuna eura u Kazahstan, prema mišljenju energetskih dokazanih stručnjaka, dovoljno za “pošten energetsko-istraživački ručak i kavu”, pa nakon Pavlekovog bijega upravo u Kazahstan, iz nevjerojatnog pokušaja obrane toga što mu se stavlja na teret na tom programu.

U kontekstu toliko poznatih, provjerenih i drskih odluka i ponašanja državne vlasti, uvijek u prvom planu s Plenkovićem, koji ni ne dopušta drugačiju percepciju u javnosti, nemoguće je i neodgovorno ne postaviti pitanje o prirodi odnosa tih ljudi. Sami to, kao Jutarnji list ili Dalmacija TV, HTV ili Nacional doslovno zovu na takva pitanja, isto kao Z1 angažirajući običnog ucjenjivača i bolesnog reketara nako afere Mreža, koja je omogućila Plenkoviću eliminaciju ministra nespremnog na samoposluživanje stotinama milijuna državnih eura. Tko u tome ne vidi i ne čuje alarm za totalnu uzbunu zbog sustavne prijetnje Hrvatskoj, jer je to sve postalo model praktičnog djelovanja s duboko umješanom državom, taj nije normalan ili mu do svoga naroda i hrvatske perspektive nije nimalo stalo.

To je najrazorniji sustavni udar, koji neprekidno traje godinama s već sad nevjerojatno dalekosežnim štetnim posljedicama da je nuẓ̌no postaviti pitanje - može li se Hrvatska od toga oporaviti i sačuvati svoju državnost?

Znati to, gledati to, moći utjecati na to a ništa ne činiti je zločin, sudjelovati u takvoj „politici“ i pozivati se na apstraktne političke ispraznice kao na zaprijeku otporu ili spriječavanju je - izdaja najtdžeg oblika.

Ne treba biti genijalac pa u svemu tome vidjeti iznimno neugodnu i čudnu povezanost, a da sve bude tragično baš sve ima izravne i lako dokazive veze sa samim Plenkovićem.

Sad treba zastati pa progutati Pirića, Bujanca, Pavleka, Barbarića, Soptu, Radeljića, HANZA medije i Plenkovića kao vrh hrvatske države! Pa to proglasiti ukusnim jelom chefa u čiji se restoran pohodi slaveći sigurnu budućnost i perspektivu!

Primjer treći : Ukrajinsko- kazahstanski lobist i Turudić

I opet na prvi pogled nepovezano s prostorom i afirmacijom koju Jutarnji list daje Dalmacija TV i njenom “novom brendu” preko Bujice, s prethodnim udarima na Dabru, zatim Trkanjčevim “analizama” Dabrine i DP izjave o važnosti hrvatsko-američkog savezništva, s kompromitiranjem Penave i DP ističući smjenu Dabre, u tom Jutarnjem i sestrinskoj Slobodnoj Dalmaciji imamo proslavu odobrenja HANFA nekakvog ulaganja ukrajinskog oligarha teškog 15 milijardi dolara s Ivicom Pirićem u kriptoposlovanje, pri čemu Pirić slavodobitno najavljuje da će se iz Zagreba voditi operacije za Kazahstan i Uzbekistan!

Potraga za „Europom“ u Kazahstanu i Uzbekistanu

A direktor tvrtke mu je sin državnog tužitelja Turudića! Sin državnog tužitelja ne može nikada i ni pod kakvim okolnostima biti zaposlenik profesionalnog lobista ili narodski rečeno čovjeka sređivača, koji ostvaruje veze kako bi državnu moć iskoristio za svoje poslovne interese, a u ovoj Plenkovićevoj Hrvatskoj državi je to posve normalna stvar. Može li država biti objektivna i pravna kad se već poziva na floskulu “pravna država” ako najodgovorniji ljudi te države nesumnjivo imaju interese u poslovima koje posve izvjesno moraju sutra nadzirati ili sankcionirati?

Lobist vrlo blizak eurofilskom predsjedniku Vlade nudi europskoj Hrvatskoj perspektivu ukrajinskih oligarha, Kazahstana i Uzbekistana, a predsjednikovi medijski neslužbeni glasnogovornici kao Trkanjec i medijske grupe kao HANZA oštro napadaju upozorenje i zahtjev Domovinskog pokreta i Josipa Dabre da Hrvatska u Americi mora tražiti saveznika, pozivajući se na Europu!

Ovu Europu u teško korumpiranoj i razvaljenon Ukrajini, u egzotičnom Kazahstanu i Uzbekistanu!?

Zbilja, ako to nije alarmantno nakon svega poznatoga, ako ta orjentacija razvoja na ukrajinskim oligarsima i njihovim “ulaganjima”, dok Hrvatska preuzima državnu odgovornost za povrat zajma njihovoj državi za golo preživljavanje, a oni se ovdje naciji nude kao “svijetla budućnost” uz razvojnu orjentaciju prema Kazahstanu i Uzbekistanu na istim stranicama HANZA medija izdanja, s kojih Trkanjec negira prioritet savezništva sa SAD, ponavljajući Plenkovićev narativ o europskim savezništvima i perspektivama, nije drskost, ja zbilja ne znam što jest!?

Umjesto zaključka : Treba nam medijska pismenost, ali ne ona koja se prodaje iz europskih liberalno-demokratskih radionica, jer ta „pismenost“ zaglupljuje. Pismenost je u zdravom razumu i povezivanju činjenica, koje svaki dan vidimo u medijima, pogotovo kad i ako ih nastoje sakriti. Sve piše, samo valja razmišljati. Tko čita, ne skita!

Share

Subscribe now

Koncept zablude

Odnos Republike Hrvatske, na žalost i pretežite javnosti desetljećima kreirane i poticane s državnih pozicija, prema Hrvatima i hrvatskom političkom statusu u BiH u potpunosti je jednak odnosu velike većine europskih država, naravno i Hrvatske prema ratovima na Bliskom istoku i u Zaljevu.

I u jednom i u drugom slučaju se nastoje pronaći krivci i alibiji za nečinjenje, žmiri se na neupitno zlo i javnost/javnosti pokušava uvjeriti da će nositelji zla nagovorom prestati činiti to što uporno godinama i desetljećima čine, pri čemu se svoje narode praktično primorava svrstavati iza jednoga ili drugoga aktera, ističući slabosti jednoga (SAD-a i Izraela pogotovo), a zanemarujući značaj i ulogu tih naroda i država u svijetu, naročito s vlastitih povijesnih i pragmatičnih pozicija. l, ili da će neupitne programske nositelje zla uspjeti odobrovoljiti stalnim popuštanjem i ustupcima. Taj model djelovanja Hrvatska primjenjuje i prema Srbiji, srpskim aboliranim, a jednako politički antihrvatski agresivnim grupama u Hrvatskoj nudeći im i dajući daleko više proporcionalno nego svome narodu, zatim prema sljedbenicima zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, predstavljajući takvo ponašanje u svim slučajevima moralnim, uzornim, demokratskim i europskim. Jedino točno u svemu tome je ovo “europskim”, ostalo je sve suprotno. “Europskim” nikako nije pozitivna ocjena i prihvatljivo ponašanje, a ovo drugo je nemoralno, nedemokratsko, nekršćansko i zloćudno.

Primjer prvi – Hrvati u BiH

U javnosti se sastanak Plenkovića s tzv. Petorkom u Mostaru s apologetskih pozicija, u nekim elementima i tragikomičnim s krokodilskom patetikom o iluziji rješenja u “nacionalnom zajedništvu”, kao u Đapićevoj javnoj reakciji na taj sastanak, primarno koncipiranoj kao prozirna i banalna apologetika Plenkoviću, predstavlja državničkim činom, iako je jasno svakome da bi državništvo bilo da takav sastanak nije bio ni potreban, ni održan. Državništva nema bez snage, a snagu ne demonstrira prebacivanje odgovornosti. Konačno, da se Plenković umjesto s tim tipovima sastao s Macronom, Merzom, Starmerom, Leyenicom i Costom po pitanju BiH, to bi bilo samo zvučnije od sastanka s Petorkom, a isto - alibi i ništa. Pred sustavnim neprijateljskim pritiskom suparničke strane, u ovom slučaju Bošnjaka muslimana, koji traje još od međusobnog rata 1993. godine samo s drugačijim modelima uništenja hrvatske političke nacije u BiH do danas, a nema ni jednoga znaka da će prestati, ne traži se rješenje u pristajanju na dokazano gubitničke modele defanzivnosti i javnoga zgražanja nad postupcima i „nezahvalnošću“ suparnika. Rješenje je u odbacivanju tih modela i potpunoj promjeni retorike. Primjerice, ako je zadnji pokušaj stvaranja nacionalne homogenizacije s jasnom porukom europskom establišmentu i s moćnim argumentom Plenkoviću za promjenu stanja u BiH bio nazad četiri godine i nakon Deklaracije VIII. Zasjedanja HNS-a, masovan izlazak Hrvata na izbore okupljenih oko jedne nacionalne politike, bio strateški bezuspješan, danas zagovarati takvo ponovljeno ponašanje s istim akterima – djeluje tragikomično. I tada je izlazak na izbore bio rizičan, ali tipovalo se na međunarodni ugled Republike Hrvatske i prije svih na Andreja Plenkovića u Europi, na njegov odnos s Bruxellesom i Kristijanom Schmidtom kao europskim nositeljem promjena nepodnošljive majorizacije, a danas je izlazak pod istim uvjetima na te izbore – samo legalizacija i legitimizacija antihrvatskog državnog poretka u BiH. To bi bilo tako i da Bošnjaci ovaj put odustanu od preglasavanja, da Hrvati uspiju izabrati svoga političkog predstavnika u Predsjedništvu ili predstavnike u domovima naroda. Sudbina nacije ne smije ovisiti o trenutnoj volji drugoga naroda, a bez preuređenja BiH u tri republike tri suverena naroda s ugovorno uređenom saveznom državom, nikakvim se inženjeringom, kozmetičkim ili zakonskim promjenama, uključivo i promjenom izbornoga zakona nikada neće eliminirati zločesta mogućnost da brojniji Bošnjaci oduzmu politički suverenitet Hrvatima. Na ponovljeno sudjelovanje u legitimizaciji bošnjačkog imperijalizma u invalidnom izbornom procesu se ne pristaje ukoliko se računa na bilo kakvu promjenu političkog statusa Hrvata. Važno je napomenuti da se za nedjelovanje međunarodne politike, odnosno europske administracije i samoga Schmidta tada odgovornost prebacivala na Zorana Milanovića, a danas se pokušava delegirati ista krivnja na gotovo pa nebitne aktere te tzv. Petorke. Inače, to delegiranje krivnje i prebacivanje odgovornosti postaje sve opasnija narav hrvatske državne politike, jer se praktično za sve pronalaze krivci i zaprijeke, umjesto da se država ponaša kao država, a vlast kao odgovorna državna vlast. Ne mogu Tomašević, Hajdaš Dončić, Pupovac ili nekakav briselski činovnik, nekakav Židov ili netko treći, biti krivac u namjernom izbjegavanju uvođenja minimuma standardiziranog reda u društvu i zemlji razapetoj nevjerojatnim suprotnostima i kontradikcijama, na koje je Dabro svojom antitotalitarnom inicijativom ukazao i izazvao umjesto potpune potpore konsternaciju državne politike i predsjednika Vlade Plenkovića. Ne može se državna nebriga za razoreno vojno groblje na Mirogoju, groblje hrvatske vojske iz Drugog svjetskog rata koje su razorili „osloboditelji“ 1945. godine, stalno javno i politički prebacivati na Tomaševića i gradsku vlast, jer je, kako je to u prigodnom govoru na razorenom groblju rekla profesorica Vukelić, svugdje u svijetu vojno groblje isključivo pod ingerencijom države. S tim lažima i alibijima, s tim ružnim prevarama kao s ovim igrokazom s „Petorkom“ i u svemu se mora prestati, jer to postaje ulaznica za sve moguće neprijatelje i neprijateljsko djelovanje protiv Hrvatske.

I što je najopasnije, to postaje kanal stvaranja osjećaja nemoći i nesposobnosti, bezvrijednosti kod sve većega broja ljudi, s tim ubrzo i kod kritične mase naroda.

Tko nije tijekom deset godina upravljanja europskom Hrvatskom, s ugledom među europskim liderima kakvim se javno predstavlja i s predstavljenom bliskošću s međunarodnim predstavnikom Schmidtom, baš ništa uspio poboljšati u realnom političkom statusu Hrvata, niti ima pravo, niti je pozvan danas, uoči još jednih izbora s pozicije autoriteta pokušavati ostaviti dojam utjecaja na hrvatske političke aktere u BiH, te to što radi predstavljati presudnim za politički status Hrvata. To je alibi i banalan pokušaj loptanja s odgovornošću prebacujući ju s jednih na druge, pri čemu tu nevinih nema, a rješenja realnih problema nema ni u zamislima, ni u namjerama.

Nema ni zaslužnih za bilo kakav trajniji napredak, jer napretka nema. Kao i europske politike i stavovi prema Iranu i ratu u Zaljevu, prije toga u Gazi i prema Izraelu i Hamasu, javnosti i zainteresiranim narodima, narodu u BiH slučaju, se nude ispraznice o nužnom smirivanju sukoba, rata, nužnim diplomatskim rješenjima, a u BiH razgovorima predstavnika naroda i njihovih rukovodstava, iako u oba slučaja imamo potpuno nepomirljive političke, moralne i djelatne paradigme na kojima bez demonstracije nadmoći i prisilnog odstupanja od uništavajućih ciljeva nije moguć nikakav dijalog. Nakon bezbroj taktika, koje su se svodile na iznalaženje rješenja u okviru pogubnih sistemskih i zakonskih okvira u Federaciji BiH prije svega, tražiti sad ponovo odabir nekog modela u istim takvim okvirima, pa to predstavljati presudnim i jedinim ispravnim izborom je - prevara.

Više se ne može govoriti o neinteligentnim postupcima, o neznanju, o pogreškama, jer nitko živ nije toliko nesposoban da ne vidi kako rješenje hrvatskog statusa u BiH nije u ovome ili onome kandidatu, u zajedništvu ili nezajedništvu, nije ni u izbornom zakonodavstvu, jer su to sve nužne posljedice loše, i za Hrvate pogubne, strukture državnog poretka s tri naroda i dvije republike u okviru zajedničke države.

U toj konfiguraciji jednom narodu je predviđen nestanak i to je vrijeme jasno reći bez zamagljivanja i traženja alibija s prebacivanjem odgovornosti između hrvatskih sudionika u BiH.

To najvećim dijelom nije pitanje, koje mogu riješiti Hrvati BiH, to je strateška nacionalna obveza Republike Hrvatske i jedan od ključnih razloga zbog kojih je imalo smisla pristupati EU i NATO-u. Plenković je odmah nakon preuzimanja funkcije predsjednika Vlade u Mostaru i Sarajevu izgovorio apsolutno državničke poruke u lice BH javnosti, ali i međunarodnim akterima, ističući da je Hrvatska jamac suvereniteta Hrvata u BiH, te da će Srbija morati preuzeti odgovornost za sve što je učinila u Hrvatskoj i BiH. Deset godina kasnije potpuno je iskopnila ta državnička odlučnost, isti taj Plenković govori o europskom putu BiH, o „prijateljstvu Hrvatske i BiH“, ističe da je Hrvatska najpredaniji zagovornik “europskog puta”, “državnosti” i „cjelovitosti“ BiH, pa s takvim stajalištima i s takvom ponudom sjeda s tzv. Petorkom i pokušava ih pozvati na zajednički nastup s Čovićevim HDZ-eom, očito pred zajedničkom ugrozom.

Ili pred lošim namjerama.

Ma dajte!

Pogrešno je apostrofirati otužnog Komšića i isticati ga kao problem, jer on primarno nije ni problem, ni rješenje. On je ništa, on je ružni odraz hrvatskih državnih politika prema Hrvatima u BiH od 2000. godine. Problem, detekcija, pa tek onda rješenje je u ovome - BiH. To u prihvatljivoj državnoj formi ne postoji i samo na tom stajalištu je moguće započeti rješavati probleme Hrvata u BiH.

Nikakav “europski put” ili “nacionalno jedinstvo”, niti konkurencija političkih aktera među Hrvatima neće ni pedlja popraviti politički položaj naroda u ovakvim državnim okvirima. Još manje će to popraviti Plenkovićev poziv na zajedništvo, u najmanju ruku jednako kao i stavovi liderčića iz ove Petorke da im je dosta Čovića, jer i u prvom, i u drugom slučaju su to alibi postupci ili u najboljem slučaju borba za mrvice vlasti u procesu političkog razbaštinjenja naroda.

Dakle, te okvire je potrebno mijenjati, a ne stvari zamagljivati ili prebacivati na teren je li bolji kandidat ova Filipović ili netko iz Petorke. Ovdje je u strateškom pogledu gotovo nebitna činjenica iznimno lošega brendiranja kandidatkinje Filipović, koja je slikom prisutna u javnosti nekoliko godina, uvijek i obavezno uz Dragana Čovića, čime je postignut opći javni dojam pratilje i političke mumije umjesto karakternog političkog subjekta za najviše državne uloge, jer bi ta činjenica u okvirima uređenog državnog poretka s osiguranom suverenošću hrvatskog naroda u složenoj višenacionalnoj državi, bila isključivo slabost HDZ-a. Taj model pripreme kandidatkinje za Predsjedništvo je neugodno iznenadio mnoge ugledne ljude, koji su usprkos svim mogućim opravdanim i neopravdanim pritužbama na Čovića, s razlogom prije svega njegovu upornu i sustavnu izgradnju nacionalnih hrvatskih institucija gledali kao siguran znak razumijevanja prirode nacionalne državnosti i države. Republika Hrvatska na prvom mjestu, jer ona je odgovorna za ukupnu hrvatsku nacionalnu državnost i status hrvatskog naroda u cjelini, mora osigurati potrebnu moć za promjenu državnog okvira i sustava BiH, a ta moć nije na “europskom putu”, niti je kako je Domovinski pokret nedavno upozorio u neprijateljskom odnosu prema Trumpu i njegovoj Americi. Ključne europske države Francuska i Velika Britanija, a uz njih i sve ostale prisutne tijekom rata u BiH, kao Španjolska i Nizozemska, te ondašnja europska administracija su još u ratu pokazale u najmanju ruku neraspoloženje, a u presudnim pitanjima neprijateljstvo prema hrvatskoj suverenosti u BiH, dok se Njemačka kao treća najvažnija članica i kreator tzv. europskih politika silovito tom principu pridružila nakon završetka rata i pogotovo nakon 2000. godine.

Tipovati danas na iste politike koje hrvatskom narodu bezobrazno podvaljuju kao u ratu i nameću međunarodnu inkriminaciju poslije rata, s potpuno razarajućom građanskom paradigmom u višenacionalnoj BiH, kakvu neproporcionalno gura Njemačka neovisno je li ljevica ili su tzv. pučani na vlasti, pa to nuditi hrvatskom narodu u Hrvatskoj i u BiH, nije politika hrvatske državnosti, to je politika razdržavljenja i provincijalnog oslonca na lažne autoritete radi održavanja vlasti u Hrvatskoj mašući zvučnim i lažnim ciljevima, vrijednostima, ugledom i autoritetima, čija se potpora osigurava zanemarivanjem nacionalnih interesa i podilaženjem njihovim, često potpuno neprihvatljivim interesima. Ništa se u odnosu tih država prema BiH nije promijenilo do danas, izuzev u većem intenzitetu ustrajavanja na eliminaciji hrvatskog naroda iz koncepta države, a tome je snažno pogodovalo 12 godina američkih demokratskih administracija Obame i Bidena, s vrlo kratkim intervalom Trumpovog prvog mandata u kojem BiH nije došla na red. O kojem to onda “europskom putu” govori Plenković, da ni ne spominjem ugled i utjecaj Republike Hrvatske u EU? U tom razdoblju je primjerice Republika Srpska, apsolutno uz otvorenu i bezrezervnu pomoć Srbije, postala neslužbeni, ali realni međunarodni subjekt, prije svega igrajući na fluidnost i nemoć takve EU, te na najvažnije globalne igrače na europskom prostoru, na Rusiju i SAD, zatim Tursku i arapske države, ne libeći se ući u sukob i riskirati eliminaciju vodećih ljudi u tom procesu. Koliko god se u Hrvatskoj ignoriralo egzaktne pokazatelje, oni govore da su se predstavnici Republike Srpske i Srba u BiH više puta sastali s vrhom Trumpove administracije i s njemu vrlo bliskim ljudima samo za godinu dana, nego vodeći ljudi Republike Hrvatske tijekom svih deset godina vlasti Andreja Plenkovića sa svim administracijama, koja bilježi samo dva takva susreta, onaj Davora Filipovića s državnom tajnicom za energetiku, koji mu je doprinio političkoj eliminaciji i nedavni Plenkovića s državnim tajnikom Rubiom u München.

Primjer drugi: Amerika - Iran, Trump - Papa

Gotovo bez izuzetka europska i hrvatska javnost se zgraža nad Trumpovim oštrim riječima - reakcijama na javno iznesene poruke pape Lava o ratu u Zaljevu.

Uopće se ne ističe da je riječ o političkom i vanjskopolitičkom prijeporu, pa zanemarivanje te osnovne činjenice razmjenu poruka između američke Trumpove administracije i Vatikana narodima kršćanske civilizacije dovodi na moralni teren i teološke pozicije na kojima je nužno Trump zločest, a Papa dobar momak. Ovdje je bitno naglasiti golemu razliku između komunikacijskog stila i dojma, te stvarnoga sadržaja i značaja s aspekta realnih nadležnosti i posljedica na globalne događaje toga retoričkog sukoba. U dojmovnom smislu nesumnjivo je Trump riskirao, bio u nizu elemenata nekorektan ili nepristojan, a Papa posve prihvatljiv, ali bez realne i mjerljive odgovornosti kojima se mjere državne politike. No, izravna posljedica takvog prevlađujućeg medijskog stereotipa i javne kriminalizacije Trumpa je posredna korist i ohrabrenje iranskom režimu i njihovim terorističkim satelitima u Libanonu i Jemenu.

Antiratne poruke pape Lava su već višestoljetna praksa i narav stavova poglavara Katoličke crkve, što je generacijski postala stečena i naslijeđena osobna vrijednost i moralni refleks pripadnika Crkve.

Je li to u realnom društvenom i civilizacijskom kontekstu održiv i ispravan stav?

U najmanju ruku to pitanje se mora javno izgovoriti i postaviti, jer praksa, ne samo u slučaju rata u Zaljevu, nego iskustva s migracijama tijekom zadnjih više od četrdeset godina intenzivirana pokretom milijuna muslimana prema Europi unazad desetak godina, neupitno ukazuje da ultimativni antiratni i defanzivno - apstraktno miroljubivi stav, oslobođen realnog konteksta izlaže stotine milijuna kršćana egzistencijalnoj i socijalnoj ugrozi.

Smije li rimski Papa ne voditi računa o toj realnosti?

Je li moralno ispravno riskirati posve sigurnu zlouporabu Papinih mirotvornih poruka od neupitno zločinačkog režima u Iranu, neupitno zločinačkih organizacija kakve su Hamas i Hezbolah, koji svi redom sastavnicom svoga strateškog djelovanja i svrhom postojanja smatraju uništenje židovske države i naroda, pri čemu je masovno žrtvovanje naroda kojima vladaju moralno opravdano i neograničena praksa nezanemarivom udjelu tih naroda, a odnos prema europskim narodima čak i kad im se omogući neusporedivo više i humanije statuse nego u vlastitim društvima i zemljama, jednako je u pravilu i u opasnom broju pripadnika tih naroda ili zajednica isključiv i neprijateljski?

Europa ima tisuću poznatih primjera u nizu zapadnih zemalja, a stostruko više javno prigušenih, prikrivenih i zabranjenih uvidu najšire javnosti, da baš ništa i nikakva praktična humanost, solidarnost, razumijevanje i državna bezuvjetna zaštita migrantima iz više generacija, iznimno često i rođenima i formiranima u europskim društvima, ne znači ništa ili znači samo slabost neprijatelja, ukoliko, ili dobiju nalog za neprijateljsko djelovanje, ili ako se od njih zatraži poštivanje društvenih pravila zemalja u kojima žive i uživaju u puno toga povlašten status. U krajnje realnoj situaciji, tipičan kršćanin u Europi zbog višedesetljetnog javnog utjecaja, ali i djelovanja svojih država i crkava, pogotovo Katoličke crkve, nedopuštenim i u najmanju ruku moralno dvojbenim smatra svako protivljenje, od javnog retoričkog do institucionalnog, krajnje neprimjerenom ponašanju muslimanskog migranta ili nesocijaliziranog muslimana iz svoga neposrednog okruženja, dok tisuće primjera pokazuju da u najmanjem prijeporu taj migrant posve ispravnim i moralno uzoritim smatra nasilje i ubojstvo takvog Europljanina.

Europa je gotovo potpuno i masovno stala na tzv. palestinsku stranu protiv Izraela, neovisno o vrlo čvrstim bezbrojnim dokazima da je palestinski narod primarno živi štit i żrtva beskrupuloznih Hamasovih terorista i da je ta fluidna propalestinska javna klima u biti realna potpora i ohrabrenje Hamasu, opravdavajući tu svoju antiizraelsku i propalestinsku poziciju stradanjem palestinske djece. Ista je situacija s Hezbolahom, a dramatično teža s iranskim režimom, koji u potpunosti upravlja Hezbolahom i Hamasom.

Osuđivati Trumpa i Netanyahua zbog napada na Iran, a zanemarivati da iranski režim ubrzano razvija atomsko oružje i da nema ni minimuma sumnje da bi s tim oružjem terorizirali do uništenja Izrael, ali i sunitske arapske narode, te nastavili desetljećima u budućnost ubijati i terorizirati svoj narod, krajnje je neodgovorno.

Tu činjenicu ne bi smio zanemarivati ni jedan katolik ili kršćanin, makar mu se iznosilo ne znam koliko čvrstih dokaza da SAD i Izrael u tom sukobu čine također kolateralno zlo ili da će u nizu drugih slučajeva i njihove politike biti pogubne.

Iranski režim je od 1979. godine ubio milijune nevinih Iranaca, pa omogućiti takvom režimu da u svoju korist tumači antiratne poruke kršćana u njihovom ratu s Amerikom i Izraelom, koji traje od uspostave režima 1979. godine na bezbrojne načine, a u osnovi započet samom naravi iranskog teokratskog režima, prilično je neoprezno u najmanju ruku, a daleko je od nepogrješivosti s kojom katolici po navici staju iza Pape u prijeporu s Trumpom ili s bilo kim i prema bilo kojem globalnom pitanju

Nema dvojbe da je Trump itekako griješan sa stajališta katoličke moralne teologije, no, on nije primarno ni svetac, ni papa, ni svećenik. On je državnik koji mora pronaći efikasan način uspješno se suprotstaviti evidentnom zlu, a to se ne radi samo molitvom ili pozivom na dobro ponašanje. Države nisu crkve, niti su humanitarne udruge ili ladanjski filozofski klubovi. Njihova koncepcija je zasnovana na monopolnoj primjeni sile radi održavanja i garancije primjerenoga društvenoga poretka i sigurnosti ljudi. Trump je morao preuzeti rizik i odgovornost nanošenja štete i nevinim ljudima, koje iranski režim drži zatočenima, svjestan je da čini zlo u ratu sa zlim ljudima i poretkom, ali zna kao i svaki zapadnjak, bio loš ili dobar, da iranski režim računa na što masovnije žrtve u Iranu, kojima kao i Hamas Palestincima moralno ucjenjuju kršćanski svijet, koga desetljećima državne politike zapadnih zemalja opterećuju povijesnim krivnjama, s kojima današnje generacije nemaju nikakve veze. S jedne strane, iranski režim nema nikakve sućuti prema iranskom narodu, ubijaju bez milosti svakoga tko podigne pogled, otvoreno slave teroristička zlodjela protiv zapadnjaka i Izraela, utoliko više ukoliko je više zapadnjaka pobijeno, a svojim žrtvama izazivaju nesigurnost i defanzivnost zapadnih neprijatelja. Takva moralna proturječnost i sudar takvih moralnih koncepata i doktrina je neodrživ po Zapad i izravno pogoduje njegovom uništenju.

O tome ne mogu i ne smiju ne misliti katolici, niti bi svećenici Katoličke crkve, uključivo s Papom, s njim pogotovo zbog realnog dometa i utjecaja njegovih poruka, smjeli zanemarivati posljedice svojih javnih stavova, kojima realno slabe kršćansku civilizaciju. Nije dakle razumna dvojba koga podupirati, Trumpa ili Papu, dvojbeno je poistovjećivati njihove uloge i politiku isključivo svoditi na moralnu ravan pri odnosu prema događajima i nositeljima čija su moralna polazišta posve suprotna. Zato bi kršćani Trumpu morali prepustiti obračun sa zlom, a Papi zagovor dobra nasuprot zla.

Cinizam je u svemu da upravo Papine stavove koriste otvoreni zagovornici i protagonisti krajnje neprijateljskog odnosa prema kršćanstvu u europskim i u američkom narodu svjesni da za odnose zla i dobra u svijetu i ostvarivanje ciljeva moraju eliminirati suparničku državnu moć za što im dobro dođe moralni autoritet Pape, pa koristeći vlastitu državnu moć eliminirati identitet i vjerske vrijednote, posredno se solidarizirajući s neupitnim zlom u Iranu i na Bliskom istoku, čime javnim pretežitim utjecajem i licemjernim kvazihumanizmom obeshrabruju i katolike čineći ih nespremnima na zaštitu najosnovnijih kršćanskih vrijednosti, počevši od života, do obitelji i društvene zajednice.

Hrvatska bi se mogla i trebala prisjetiti ponašanja kardinala Kuharića i Puljića, te svetog Ivana Pavla II. tijekom pravednog oslobodilačkog i obrambenog rata, čiju moralnost i pravednost ni jedan od te velike trojice ljudi nije dovodio u pitanje.

Nisu poticali rat, a blagoslivljali su pravednu obranu, braneći težnju naroda za slobodom svakim svojim javnim postupkom.

U Zaljevskom ratu iranski režim nikako ne može imati pravo, niti Hezbolah u Libanonu, ili Hamas u Gazi, potpuno neovisno o tome što Trump nastoji uništiti zlo na prostoru Irana, koji je talac toga zla. U ovom ratu se ne može primijeniti klasična jednadžba o agresoru i žrtvi s pozicije prostora koji kontroliraju režimi zla i dobra. Zlo je uvijek agresor.

Korisno bi bilo zato da Papa i Katolička crkva budu realniji i manje taoci europskog straha od ucjepljenog zla. Zlo se popuštanjem ne može nadvladati, za to trebaju u razumnoj mjeri zločesti tipovi, koji si uzimaju pravo biti grješni kao Trump, jer njihovo djelovanje nije mjerljivo moralnim standardima usmjerenima na vječnost i vječni život. Konačno, upravo je Jahve Mojsiju predao prvi Zakonik, uspostavljajući prvi državni poredak na Zemlji.

Nastanak zabluda – uzroci i posljedice

U oba slučaja, i u pitanju statusa Hrvata u Bosni i Hercegovini, i u odnosu europskih javnih i političkih struktura prema ratu SAD-a i Izraela protiv Irana, Hezbolaha i Hamasa, društveno raspoloženje se stvaralo sustavnim osmišljenim postupcima godinama i desetljećima unazad, tako da ovo čemu danas svjedočimo u oba slučaja nije ništa drugo do nastavak tih zlokobnih politika s nesagledivo razornim konačnim ciljevima. Tu iznenađenja nema. Nije primjerice Željko Trkanjec tako žestoko iznoseći doslovnu programsku paradigmu Plenkovićeve državne politike u Jutarnjem listu reagirao, osporavajući potpuno lažnim argumentima neosporivo teze DP-a, žesteći su na, kako je istaknuo „ustajanje iz mrtvih Domovinskog pokreta“. Čemu takva paradržavna reakcija na izjavu „mrtvaca“?

Bit stvari je u tome što su iz Domovinskog pokreta, posve netipično za njih, ali i za praktično sve desne i centrističke političke stranke u Hrvatskoj, ako izuzmemo Dabrino političko zakucavanje antitotalitarnom inicijativom instrumentaliziranoga Hrebaka i poretka kojemu je taj Hrebak bio glasnogovornik, što je u oba slučaja izazvalo žestoku buru i reakcije u javnosti, udarili u samu srž nakaznog modela desubjektivizacije i samookrivljavanja naroda, koji je u Europi i u Hrvatskoj godinama prisutan pod narativom o „europskim vrijednostima“, „liberalnoj demokraciji“, „ljudskim pravima“, u lažnom patetičnom kršćanstvu upakiranom u tzv. demokršćanstvo i tome prilagođeni bujajući nekritički ekumenizam, koga nitko izvan Katoličke crkve u drugim religijama i denominacijama ne doživljava nikako nego kao slabost i podložnost, i u nizu gotovo perverznih izmišljotina, kojima se sustavno kombiniranim medijskim i državnim utjecajima doslovno unakazilo identitete europskih naroda, polomilo njihove kralježnice, nakalemilo razorne i maligne antivrijednosti radi potpunog mrvljenja ostataka izmišljajući ugroze i globalne neprijatelje, a sve u funkciji prikrivanja izvornog zločinstva koje protiv europskih naroda predvode upravo njihove kvazidemokratske političke strukture održavajući poguban društveni poredak.

Nije se teško prisjetiti kako je nastajao narativ pretežite hrvatske krivnje i zločestoće u Bosni i Hercegovini i kakvu su ulogu u tome imali tadašnji aktivistički i medijski sateliti globalističkih organizacija u Hrvatskoj, redom iz krugova sentimenta bivšega režima i države, da bi s godinama to preraslo u dominantne unutarnje politike i javne stereotipe zahvaćajući kao moralni javni imperativ kompletnu javnost sustavnom dezorijentacijom ljudi, praćene međunarodnim politikama upravo onih koji su ucijepili takav narativ u svoje satelite u Hrvatskoj. Priča o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu s modelima hrvatske krivnje, koji su se oslanjali na zasade bivšega režima i velikosrpske politike o genocidnosti i NDH, je nastajala u vrijeme najbrutalnijeg nasrtaja Armije BiH s najmalignijim islamističkim militantima uz blagoslov i plan tadašnje državne politike Alije Izetbegovića, poticana je u medijima, čak i u onima pod neposrednom državnom upravom kao što je HRT (sjetiti se samo „Latinice“ i Denisa Latina, danas također nezaobilaznog gurua te televizije, kome su te ružne eskapade očito bile referentna preporuka za današnje „europejstvo“), a razvijala se kombinacijom državnih politika, međunarodnog pritiska i medijsko-akademskih sustavnih zagovora hrvatske državne i vojne krivnje u ratu u BiH, nasuprot svih dokazivih činjenica. Od krajnje ružne kampanje o Hercegovcima odmah nakon početka rata u Hrvatskoj, pa nakon međunarodnog priznanja s pojavom novog antifašizma u zemlji, koji je morao „posvjedočiti“ fašistoidnu narav hrvatske državnosti, preko silnih tzv. pravaških zagovora s pozicija tzv. desnih i ljutih pravaških provokatora tipa Bujanca i Hasanbegovića s gomilom budala iza njih, o granici na Drini s novim „hrvatskim cvijećem“ i „vitezovima hosovcima“, do nevjerojatnih javnih stavova akademskih i političkih Srba tipa Dejana Jovića, koji su bezobrazno zagovarali građansku paradigmu rješenja u BiH, usprkos tome što su u unitarnoj jednonacionalnoj hrvatskoj državi uživali i zagovarali za svoju manjinu nacionalnu političku paradigmu i svojevrsni federalizam. Najviši državni funkcioneri, predsjednik Republike Mesić, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić i gomila niže pozicioniranih političara, aktivista i intelektualaca na ljevici, uz alibi politike HDZ-a svih garnitura, koje su se prilagođavale ljevičarskoj europskoj agendi bezuvjetno, godinama su stvarali refleks hrvatske krivnje u javnosti, otvarajući širom vrata krajnje neprijateljskoj i agresivnoj bošnjačkoj, ali i europskim politikama prema hrvatskom narodu u BiH. Zašto bi u takvim okolnostima, koje su iznimno snažno izražene i danas u Hrvatskoj, bilo tko na čelu neke od bitnijih europskih država bio veći hrvatski državotvorac od hrvatskog društva i hrvatske državne politike, zašto bi riskirao nezadovoljstvo Bošnjaka ili Srba, odnosno njihovih partnera u svijetu, zagovarajući elementarno političko pravo Hrvata po svim međunarodnim teorijskim, pravnim i praktičnim standardima, kad je apsolutno logično i korisnije priključiti se općem političkom raspoloženju, odnosno neraspoloženju i neodgovornosti u Hrvatskoj? Kako će ozbiljnim shvaćati povremene i gotovo marginalne hrvatske zahtjeve za suverenošću hrvatskog naroda u BiH umotane u gubitničke pojmove „konstitutivnosti“ i „jednakopravnosti“, te famozne „konsocijativnosti“ ili pritužbe na ponašanje bošnjačkog rukovodstva neki europski diplomat u Hrvatskoj, koji bar nešto zna ili specijalistički prati razvoj odnosa Hrvata i Bošnjaka, ako godinama gleda minijaturno korigiranu zastavu, hrvatskom narodu neprijateljske, Armije BiH kao službenu zastavu bošnjačke manjine u Hrvatskoj istaknutu na tzv. spomeniku „šehidima palima za Hrvatsku“, a o tome uopće ne vodi računa hrvatska država, pri čemu preko ministarstva branitelje i s pozicije potpredsjednika Vlade Medveda to i podupire? Kako će netko izvan Hrvatske ozbiljnim shvatiti hrvatske prigovore na bošnjačke politike u Sarajevu, ako današnja Hrvatska danima javno iskazuje sućut i komemorira bošnjačke žrtve u Srebrenici, prije toga u Ahmićima, da pri tome gotovo nitko izuzev na marginama ne ističe stravične zločine Armije BiH i hrvatske žrtve, odnosno progon gotovo dvije stotine tisuća Hrvata tijekom rata, progon koji se politički i danas nastavlja. Prepoznajete li u tom modelu matricu o zločinu nad Srbima i „nacionalnu“ priču o maloj Aleksandri Zec, jedinoj mainstream poznatoj žrtvi srpske agresije, koju kao „slučajno“ nisu ubili srpski pobunjenici, a jesu preko 400 djece o kojima se ne govori. Komemorirati pokolj u Srebrenici je nametnuto kao moralna razdjelnica u samome Hrvatskom saboru, tzv. Majke Srebrenice arbitriraju u političkim prijeporima u Hrvatskoj i BiH uz gromoglasnu potporu medija u Hrvatskoj, zloupotrebljavajući sućut prema žrtvi, za izrazito prljave političke zahtjeve svoga nacionalnog rukovodstva i što je najciničnije – očekujući potporu u Hrvatskoj za to što rade. To uveliko nadilazi primjeren odnos prema žrtvama susjednog naroda i pokazuje nevjerojatnu dezorijentaciju hrvatske javnosti i politike, dezorijentaciju, koja nije nastala sama po sebi ili koja je nekakva sastavnica antropološkog koda hrvatskog naroda. Samokažnjavanje, samoprijezir, bespogovorno prihvaćanje povijesne a lažne odgovornosti zloćudno nametane tijekom cijeloga dvadesetog stoljeća, prihvaćanje kolektivne krivnje Europe za kolonijalnu prošlost i odnos prema neeuropskim narodima, u čemu hrvatski narod nikada nije sudjelovao, upravo štiteći te europske elite svojim tijelom i zemljom pred turskim imperijalnim navalama, plaćajući zastrašujuću cijenu u nestanku četiri petine naroda kroz stoljeća i ostajući bez tri četvrtine svojih teritorija, današnjoj Hrvatskoj nakon proglašenja samostalnosti i obrane zemlje i naroda u Hrvatskoj i BiH nije izbor, niti oko toga smije biti kompromisa. A upravo tome svjedočimo i kad je u pitanju hrvatska politika s odgovarajućim dirigiranim raspoloženjem javnosti prema Hrvatima BIH, gdje ih se terminološki zamjenjuje za lažni interes sadržan u apstraktnom pojmu BiH, koja je trenutno po svojoj konstituciji sve samo ne prijateljska tvorevina Hrvatima i Hrvatskoj, i kad je u pitanju javni stav i državna politika prema ratu u Zaljevu, odnosno primarno prema Americi i predsjedniku Trumpu. Izvorište tih javnih stavova je potpuno isto. Hrvatska baš ništa ne može u BiH, ali ni u dugotrajnijem pozicioniranju u europskom i jugoistočnom europskom okruženju, trajnije uspostaviti bez oslonca na SAD, pogotovo na Trumpove SAD, jer administracije Demokrata zastupaju i militantno provode anacionalne politike na kojima je uspostavljen establišment EU, iza koga se u principu uvijek skrivaju isključivi interesi Francuske, Njemačke i UK, uz oslonjene interese ostalih država. Pokušaj zadržavanja distance, uz javno neprijateljstvo prema Trumpu, ističući u prvi plan američko-srbijanske odnose, ili prema Izraelu ističući izraelsko-srpske odnose su podvale, a naročito je znakovito gledati kako upravo na to tipuju navodni desničari i suverenisti, odnosno hrvatski lažni nacionalisti, što možemo vidjeti u isticanju nazočnosti američkog izaslanika, židovskog rabina, u Gradini na velikosrpskom „komemoriranju ustaškog genocida“ u Jasenovcu. Nije to razlog stvaranju histeričnog neraspoloženja prema Americi i Izraelu, upravo suprotno, to je poziv da s tim narodima i administracijama uspostavljamo poštenije i ozbiljnije partnerske odnose, ne na koljenima nego interesne, tipa tzv. Južne interkonekcije ili državno potaknutog provjetravanja štala dogmatske historiografije, jer je jedino to način razbijanja srpskih i muslimansko-bošnjačkih mitova na koje Hrvatska ni nakon trideset i pet godina samostalne državnosti ni ne pomišlja napraviti sustavniji i ozbiljniji odgovor i iskorak.

Takva hrvatska i takva ista europska pozicija je izrazito gubitnički modul, siguran put u propast, a političke floskule i ping pong s prebacivanje odgovornosti, garnirane gomilom laži i falsifikata, s lažnim moraliziranjem i svrstavanjem iza moralnih autoriteta tipa Pape, samo kako bi se naudilo mogućim namjerama uspostavljanju bližih odnosa s potencijalnim saveznikom s kojim se jedino može zaštititi i naše kršćansko biće utkano duboko u nacionalni identitet, duboka je zabluda i orkestrirana prevara hrvatskog naroda. Niti smo mi pozvani braniti Papu od Trumpa, niti Irance od Amerikanaca, niti Palestince od Židova, niti ikakve veze s moralom ima pristajanje na lažne krivnje, tuđe odgovornosti i izbjegavanje zalaganja za vlastite interese.

Subscribe now